Dobro govori onaj tko dobro luči. Nitko ne razlikuje savršeno, što znači da nitko i ne govori savršeno. Osim bogova, no oni se rijetko oglašavaju. Smrtniku preostaje samo iscrpljujuća borba s nesporazumima. Pa i o onome što nam služi za sporazumijevanje - o jeziku.
Tako se nedavno saborski zastupnik Vojislav Stanimirović javno potužio da u Hrvatskom saboru nema dovoljno razumijevanja za srpski jezik. Nezadovoljan je što se on i drugi srpski zastupnici ne mogu služiti srpskim. Ali, to bi još nekako i pregorio, jer dobro zna koji jezik u Saboru ima službeni status, kad ne bi bilo negativnog odjeka što ga u saborskim dvoranama izaziva upotreba srpskih riječi.
Drugi nesporazum o jeziku zapazio sam kad sam, tumarajući bespućima televizijske zbiljnosti, naletio na dramsko-propagandnu seriju "Ljubav u zaleđu", na drugom programu HTV-a. Snimljena je u produkciji zagrebačke kuće, u Hrvatskoj... ali na nekom neobičnom hrvatskom jeziku. Dobro, svatko tko se iole razumije u umjetnost zna da u jeziku tv-drame, pa bila to i ona napravljena radi prodaje sponzorske robe, nije nikakva rijetkost otklon od jezičnog standarda, upotreba kolokvijalizama, dijalekta, žargona... Dapače, u umjetničkim se tekstovima mogu pojaviti i riječi, sintagme, pa i cijele rečenice (Krležine drame!) iz stranih jezika...
Ali pod dva uvjeta: da se ne naruši jezični sustav kojem tekst pripada (jer onda ni odstupanja nemaju nikakva smisla!) i da svako odstupanje od standarda ima neko umjetničko pokriće. Rade Šerbedžija u holivudskim filmovima govori engleski, ali kako njegov engleski odstupa od standarda, on dobiva isključivo uloge stranaca.
A kakvo pokriće imaju autori "Ljubavi u zaleđu" kad im lica u drami na hrvatskom jeziku, ničim izazvani, prijeđu na srpski jezik? Neke dramske figure u zaleđu prakticiraju ono za čim žudi g. Stanimirović, upotrebljavju poneku srpsku riječ, a neke, pak, govore isključivo srpski. Zašto? Zašto muž i žena konverziraju na različitim jezicima: on na hrvatskom, ona na srpskom? (Pa ne valjda zato da se serija lakše plasira na srpsko tržište?)
Bit je nesporazuma o kojima govorim samo u jednome: u zanemarivanju činjenice da su hrvatski i srpski, unatoč svim sličnostima, dva jezika. U nekim glavama i dalje postoji zajednički hrvatsko-srpski jezik i shvaćanje da je inzistiranje na posebnosti dvaju jezika neznanstveno i da će, kao neka vrsta nacionalističke prehlade, već proći.
Srpski kao manjinski jezik ima u Hrvatskoj svoje mjesto i protiv toga nitko ne bi smio imati ništa (pa ni onda kad se g. Stanimiroviću omakne koja srpska riječ), ali u Hrvatskoj nema mjesta ni za kakav oblik hrvatsko-srpskog jezika. Na to je Hrvatska alergična, s punim pravom.
