Boris Tadić je poput dr. Housea u osmoj sezoni – iscijeđen, istrošen, vidno šepa, a aura njegove karizme istanjila se kao svetačka aureola na starim freskama pa više ne znaš je li arhanđeo ili neki od epizodista-prvomučenika. Srpski dr. House okružen je gomilom asistenata koji se nadglasavaju preokupirani jedino pitanjem tko će od njih zauzeti mjesto docenta, dok sam primarijus, u posljednjim sekundama, mora dati ispravnu dijagnozu kako bi pacijenta spasio od neminovne smrti. Bolesnik je na aparatima, ne reagira na šok-terapije i kure, a pišteći alarm oglašava terminalnu krizu. Traži se neki genijalni potez, superiorna gesta vrhunaravnog nadahnuća, proplamsaj čiste inteligencije koji će nenadano donijeti čudesni preokret.
Nepobjedivi Borisov protivnik je dr. Smrt, mračni kosac, Grobar u crnom odijelu, lik praktično bez svojstava, singularitet negativiteta – lik bez premca u balkanskoj i europskoj politici, kojeg ne možeš usporediti ni s egzotičnim diktatorima i diktatorskim eksponentima na najmračnijoj periferiji tranzicijskog Međuzemlja. Toma Nikolić, zvan Toma Grobar, već je pobijedio na parlamentarnim izborima održanim prošlog tjedna. Njegova koalicija “Pokrenimo Srbiju” dobila je 24 posto glasova bolesnog biračkog tijela. Borisov “Izbor za bolji život”, dakle bolje život nego smrt, dobio je samo – 22,3 posto dok Ivica Dačić, patuljasti ministar policije, nasljednik Slobodana Miloševića na čelu Socijalističke partije Srbije i koalicije koja obuhvaća i penzionersku stranku starih Slobinih tehnokrata te bivše arkanovce “Jedinstvene Srbije” bilježi – 14,7 posto. Filočetnički nacionalist dr. Voja Koštunica na četvrtom je mjestu sa 6,8 posto, a Srpska radikalna stranka pritvorenog manijaka dr. Voje Šešelja dobila je 4,6 posto.
Milošević bi bio zadovoljan
Pojavila se i nova manifestacija desničarske političke paranoje – pokret Dveri, koji se zasniva na “svetosavskom i srpskom nacionalizmu, evroskepticizmu i antiglobalizmu”, zapravo čisti pravoslavni fašistički pokret koji “na prvo mesto stavlja porodicu”, zatim “socijalni patriotizam” i “domaćinsku ekonomiju”… Ukratko, paternalizam i nacionalizam, socijalizam i “novo oduševljenje” za “jaku Srbiju slobodnih ljudi” u kojoj, naravno, neće biti stranaka, “stranačko-parazitskog sistema i kolonijalne uprave”… Bit će pravo čudo ako nitko ovdje u desnom spektru, prilikom novog hadezeovskog okupljanja oko “čistih izvorišta” nacional-patriotizma, ne preslika istu koncepciju!
I sam Milošević bio bi zadovoljan takvom političkom situacijom u Srbiji. U njegovo doba postojale su samo dvije-tri diskreditirane režimske stranke, a bujala oporba, okupljanje mnoštva političkih organizacija koje su se poslije ujedinile u DOS, Demokratsku opoziciju Srbije, koju su Nikolić i njegov bivši šef dr. Vojislav Šešelj, obojica “počasni četnički vojvode”, nazivali – dosmanlijama.
Na predsjedničkim izborima što su održani istoga dana, 6. svibnja, na Đurđevdan, Boris Tadić pretekao je Tomislava Nikolića za – jedan posto! Dobio je nepunih 27 posto glasova, dok je na trećem mjestu maleni Dačić sa svojih 15 posto. Na četvrtom je smrknuti Koštunica, sjena nekadašnjeg lidera, koji je dobivao po dva milijuna glasova, a sad ima samo sedam posto. Čak je i žena suludoga Šešelja, koji leži u haaškim uzama, dobila simboličkih gotovo četiri posto, nakon što je objavila da boluje od karcinoma!
Može li u takvoj Srbiji Boris Tadić ponoviti uspjeh s prijašnjih izbora kad je poslije poraza protiv Nikolića u prvom krugu, pobijedio u drugom popevši se sa 35 na 52 posto, dok je Toma s punih 40 stigao tek do 48 posto?
Treba li opet očekivati čudo, iako su posljednje četiri godine toliko potrošile vladajuću Demokratsku stranku da je presahla pa posvuda cvatu korov i otrovno bilje. Šire se sve zamislive desničarske opcije, projekti i pokreti koje promoviraju nevjerojatno opasni tipovi, čudaci i kojekakvi sumnjivci, što kao da izviru iz napaćene zemlje Srbije. Kadmo je sijao zmajeve zube, pa su iz njih nicali junački Spartanci, a ne ovakvi antiheroji srpske političke tragedije…
Boris Tadić ima strahovit problem – vladu svoje Demokratske stranke. Teško je objasniti kako on zapravo i ne vlada tom vladom, iako u nastupima izgleda kao vedar apsolutist, zrači autoritetom i emanira pobjednički orgon, kao naočit muškarac kojega je Berlusconi zavidno u šali oslovio s “president Clooney”. Sad srpskog predsjednika po srpskoj popularnoj štampi posprdno zovu – Boki Kluni.
Zapravo, Tadićeva je vlast limitirana – on ne vlada suvereno političkom scenom, nego kraljuje pomoću trulih političkih sporazuma. Da bi uspostavio vlast, morao je prvo stažirati kao manjinski partner u vladi Vojislava Koštunice, koji je na vlast došao nedokazane nedužnosti poslije ubojstva šefa Tadićeve stranke dr. Zorana Đinđića. Svi su moralni instinkti tada govorili da demokrati moraju ustati protiv Koštunice kako bi se istodobno obračunali s ostacima Miloševićeva režima – ali, vođen pouzdanim političkim instinktom, Tadić je, svjestan činjenice da u Srbiji još ne uživa većinsku podršku, ušao u koaliciju s Koštuničinim DSS-om i Miloševićevim SPS-om tada još pod vodstvom Dragana Jočića, najpoznatijim po tome što je u mladosti obijao novinske kioske. Tadić je naposljetku Koštunicu i njegovu kamarilu porazio u čaršijskim političkim borbama opjevanim u sagama koje svakoga dana na beogradskom asfaltu deklamiraju kolporteri srpskih tabloida. “Institucionalni” slobisti bili su mu pak manje opasni od onih “izvaninstitucionalnih” koji su kontrolirali tajkunski novac, drogu i podzemlje – njih je Tadić uništio ili stavio pod ne baš osobito čvrstu kontrolu jer je zauzdavanje te nemani ćorav posao, koji se i samome Đinđiću obio o glavu… Svakako ih je prigušio, podavio ili pogazio, ali je u političkoj sferi morao legalizirati svakovrsne pojave i nečiste sile. Nije Srbija Finska pa da se politika vodi jedino u parlamentu. Centri moći nalaze se u dedinjskim vilama i po opskurnim birtijama pred kojima je parkiran velik broj luksuznih džipova. A u političkoj sferi, Tadić mora koalirati s Dačićem te s Mlađanom Dinkićem, bivšim guvernerom Narodne banke, koji predstavlja oligarhe, i s Čedom Jovanovićem koji je s njima na vezi, ali i s egzotama poput Dragana “Palme” Markovića, gradonačelnika Jagodine, koji je uvjetovao ulazak u vladinu koaliciju kupnjom žirafe za Zoološki vrt u njegovu gradu – jedino te faune nema u njegovoj općini...
Bivši Tadićev konkurent u Demokratskoj stranci, Čeda Jovanović, kojega je sam Boris odanle izbacio, sad mu treba za koaliciju s kojom drži Beograd, jer bi inače tu došao na vlast Aleksandar Vučić, Tomin zamjenik. Nije lako sve te loptice istodobno održavati u zraku – Čeda zna napasti Palmu, nužnog za Tadićevu vladinu većinu, izjavljujući da Marković u Jagodini “organizuje susrete s prostitutkama, prodaje žene i krave i sarađuje s kriminalcima…” Takav je repertoar vrlo uvjerljivih denuncijacija u srpskoj politici, koju ne možeš pacificirati, ni pokoriti, nego jedino kontrolirati kao atomski proces u reaktoru, gdje uvijek gori nuklearna vatra. Jedino pouzdano sredstvo vlasti što ga je Boris Tadić imao pritom na raspolaganju, bili su mediji.
U srpskoj javnosti stoga postoji konsenzus da su ljudi koji okružuju Tadića stekli strahovitu medijsku moć i pritom se neizmjerno obogatili. Sve novine i televizije u zemlji drže u vlasništvu opskurne, nepronične offshore kompanije iz inozemstva, s kojima državne firme sklapaju lukrativne ugovore. To je vrhunska politička tajna koju na beogradskim ulicama zna svako malo dijete. O tome se ispotiha govori u kavani hotela “Moskva”, glasno u “Maderi”, a u novinama o tome piše jedino opozicijski “Pečat”, glasilo Milorada Vučelića Vučele, intelektualca, esejista, izdavača stripova i filmskog producenta koji se priključio Slobi, silno obogatio dok se skupljala lova za “odbranu otadžbine” od Srba u emigraciji, pa postao desničar desniji od samoga Dačića, koji ga je naposljetku izbacio iz stranke.
Nisu demokrati bez poroka
Nitko u Srbiji ne misli da je Demokratska stranka sastavljena od samih neporočnih ljudi, zanesenjaka i patriota. Sumnja se da je to politički stroj kojim upravljaju politički tehnokrati pa pomoću njega, osim javnih, ostvaruju svoje grupne i pojedinačne interese. To je, doduše, definicija moderne politike, ali stvari drukčije izgledaju u porušenoj, uništenoj tranzicijskoj zemlji, nego u bogatim društvima zapadnoeuropske demokracije. Osim toga, Srbija je prožeta duhom narodnjačkog egalitarizma, lažnim tradicionalnim vrijednostima primitivnog, seljačkog društva koje više ne postoji, ali je u politici ostavilo trag običajem javnog zaklinjanja na čojstvo i patriotizam, uz obavezno padanje u vjerski zanos i rodoljubno ludilo, s pozivima na oružje, osvetu, nove uspone do veličine i sve ostale folklorne ludorije koje su pratile veliko posrnuće kroz zadnjih dvadeset godina dok je Srbija preživljavala poraze u nekoliko ratova, prkosila svijetu, pa se, okovana embargom i premrežena režimskom mafijom, pretvorila u državu koja u proizvodnji po glavi stanovnika zaostaje za Bugarskom. Tu Tadićev šarm ne prolazi pa njegov opušten nastup samouvjerenog dobrog dečka s Dorćola, profesora psihologije kojega su obožavali njegovi učenici u I. beogradskoj gimnaziji, nikoga ne pali – on bi lako dobio izbore u Francuskoj, ali u Srbiji, traži se netko kao Le Pen!
U tom uništenom društvu u kojem je desetljećima orgijao neporaženi slobizam sve političke deficite treba izbalansirati sama kozmopolitska pojava urbanog, simpatičnog Borisa Tadića, čovjek koji utjelovljuje sve što Srbiji nedostaje, dok mu svekolika građanska javnost istodobno odriče pravo da u mraku iz kojega je izronio figurira kao svijetao lik – jer nije idejni velikomučenik, narodni genij, mistični Srbin iz srpskog mitskog ciklusa koji simbolizira mitsko Kosovo.
Mitsko Kosovo Tadić je briljantnom političkom fintom, zapravo, otkačio. I to poslije decenijskih prijepora, filozofiranja o tome kako je “Kosovo Srbija, a Srbija Kosovo” pa se nikako ne može ići protiv duboko usađenih “narodnih težnji”. Kad Gordana Lazarević zapjeva epohalni hit “Vidovdan” i zabugari refren – “Ko da mi otme iz moje duše Kosovo”, svaki je pošteni Srbin spreman prkositi Europi, Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i svim ostalim sotonskim silama “svetskog mondijalizma”. Taj gordijski čvor Tadićeva je administracija presjekla diplomatskom formulom koja uklanja prepreke srpskom priključenju Europskoj uniji. Boris uvijek na isti način prilazi problemima – uopće ih ne rješava, nego dugo ignorira i zaobilazi u velikom luku, pa zauzima kontroverznu poziciju približavajući se protivnicima, koji izgube koncentraciju, a onda, toreadorskim okretom, jednom “veronikom”, munjevito rješava stvar i problem je već otpremljen u prošlost, u limb kratkovjeke političke memorije izluđene populacije! Sve je gotovo u sekundi, kao u sumo-borbi: začuje se gong i golemi šampioni već se razilaze, a najdeblji maegashira u zubima odnosi kuvertu s parama…
Da Zoran Milanović uz sve svoje kvalitete ima taktički nerv Borisa Tadića i njegovu stratešku koncentraciju na političku i idejnu frontu, vladao bi osam godina i preporodio hrvatsko društvo!
Treći put na megdanu
Hoće li Borisa Tadića u nedjelju, 20. svibnja, iznevjeriti majstorski instinkt koji mu je omogućio da svlada sva dosadašnja iskušenja? Na predsjedničkim izborima 2012. opet ide protiv aždaje koju je u prvom krugu, na Đurđevdan, dakle o Sv. Jurju, ipak uspio pobijediti. No, odluka pada tek u drugom krugu, kad se koncentrira desnica povampirene desničarske Srbije, a na drugoj strani okupe deziluzionirani građani pauperiziranog građanskog centra. Tu će Tadić povesti borbu s mnogo puta poraženim, ali neuništivim Tomom Nikolićem. Na megdan mu dolazi treći put, nakon što je već pet puta neuspješno izlazio na predsjedničke izbore i pritom skupio više od deset milijuna glasova!
Deset milijuna puta razni su Srbi zaokružili na glasačkim listićima ime Tomislava Nikolića, zvanog Toma Grobar, rođenog 1952. godine u znaku Vodenjaka. Taj ork posve je nejasna, neobjašnjiva prikaza, manifestacija srpske podsvijesti, čovjek bez svojstava sagrađen od samih kontroverzi, krivih riječi i nakaradnih djela.
Zapravo se uopće ne zna što on zaista jest, a što nije, i vjerojatno nije zaista ništa, jer može poprimiti bilo kakva kontrarna svojstva, zauzimajući u brzoj sukcesiji potpuno suprotstavljene pozicije dok adaptira svoje nazore tako da postanu karikatura ili negacija prijašnjih stajališta.
Zna se pouzdano jedino da se rodio u Kragujevcu. Je li obrazovan? Završio je osnovnu i neku srednju tehničku školu, a zatim, priznaje, nije fakultet, pa se ipak predstavlja jednom kao građevinski tehničar, drugi put kao pravnik, a treći put kao ekonomski stručnjak, “menadžer”. Otišao je 1991. dragovoljno s paravojnom ajnzac-grupom “Belih orlova” na slavonsko ratište u Hrvatsku, i to na terene gdje su počinjeni ratni zločini. “Ratovao sam svim srcem”, opisao je to svojstvenim nemuštim jezikom, koji otkriva verbalnu insuficijenciju te seljački lukavi um koji superiorno komunicira s drugim umovima lišenim pameti i kulture. Optužili su ga da je sudjelovao u masakru civila, ali se na sudu izvukao jer nije bilo dokaza. Ipak, s tom se slavom toliko uzdigao u stranci da je imenovan zamjenikom samog predsjednika Srpske radikalne stranke, počasnog vojvode dr. Vojislava Šešelja.
“Šešelj je najveći intelektualac kojeg sam sreo u životu”, priznao je Nikolić duboko dojmljen prvim susretom s najplodnijim srpskim piscem, autorom ukupno 107 knjiga. U tom opusu ističu se haaške kronike, djela “Podmukli galski picopevac Žak Širak”, “Krvave ručerde Madlen Olbrajt”, “Antihristov namesnik zlikovački rimski papa Benedikt Šesnaesti”, “Engleski pederski isprdak Toni Bler”, “Rimska kurija večito žedna srpske krvi”, “Jedna banana za Kofi Anana” i “Ubistvo mafijaškog premijera Zorana Đinđića”.
Milošević je Šešelja i Tomu Nikolića dao strpati u zatvor na tri mjeseca, a kad su postali mekši, primio ih je u koalicijsku vladu pa je Nikolić 1999. postao potpredsjednik vlade Federalne Republike “krnje” Jugoslavije.
Izašao je kao kandidat radikala na predsjedničke izbore 2000. godine (i izgubio od Koštunice), a 2003. je pobijedio, ali su izbori poništeni zbog nedovoljne izlaznosti. I 2004. i 2008. izgubio je od Tadića tek u drugom krugu, pobijedivši oba puta u prvom, jednom sa 30 posto glasova, drugi put sa 40 posto. To je vrlo značajno, jer pokazuje kako mu je podrška u prvom krugu sad manja (točno 25,5 posto).
Kad je Šešelj 2007. otpremljen u Haag, Nikolić je postao v.d. šefa, pa je većinom glasova narodnih zastupnika izabran za predsjednika srpskog parlamenta. Izjavio je: “Ja sam sad u Srbiji Šešelj”. Odmah je predložio ruskom izaslaniku da “Rusija, Bjelorusija i Srbija formiraju zajedničku superdržavu koja će se suprotstaviti globalnoj dominaciji Amerike i Europske unije.” No, iz Haaga Šešelj je i dalje upravljao strankom, što nije konveniralo ni Nikoliću, ni njegovom mlađahnom zamjeniku blago sablasnom Aleksandru Vučiću, a bome ni Tadiću i njegovim političkim tehnolozima koji su uvidjeli da se taj desničarski srpski blok očajnika i gubitnika tranzicije sve više omasovljuje i guta razne marginalne desne stranke samom silom svoje narastajuće veličine. Bit će da su se vodili nekakvi pregovori, nešto se dogovaralo na sve strane, obećavalo se ovo i ono uz angažman cijele menažerije najmutnijih likova, uključujući (navodne) susrete u pariškom hotelu “Ritz” s najuglednijim šefovima srpske mafije, koja je zapravo produžena ruka Slobinog dijelom ražalovanog DB-a; tajne službe, što će zauvijek ostati tajna o kojoj doduše sve znaju i djeca na beogradskim ulicama; penzioneri Udbe u “Moskvi” i udbaški tajkuni u “Maderi” a nesumnjivo i Vučela koji, međutim, o tome uopće nije izvješćivao. U svakom slučaju, Toma Nikolić u jednom se času odmetnuo od svog vrhunaravnog učitelja, genija srpske misli i neupitnog lidera radikalnog pokreta pa osnovao vlastiti disidentski poslanički klub “Srbijo napred!” i pritom optužio Šešelja da je naručio njegovu likvidaciju. Šešelj mu je odgovorio djelima “Propali puč Tomislava Nikolića” i “Haški denuncijant Tomislav Nikolić”, pa zatim temu proširio knjigama “Srpski baron Minhauzen Aleksandar Vučić” i “Sanaderova mačkica Aleksandar Vučić”, što mu je tek na čas poremetilo koncentraciju u produkciji knjiga eseja o haaškim sucima, jer je baš u izradi imao djela “Holandski kurvin sin Alfons Ori”, “Narogušeno škotsko govno Jan Bonomi” i “Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker”.
No, ne treba misliti da je Toma Nikolić, iako čovjek praktično nepismen i potpuno neartikuliran, lišen književne inspiracije – i sam je objavio sedam knjiga, u kojima se, osim šešeljevska uzora, osjeća nadahnuće poslanicama srpskog blaženika, predratnog filofašističkog mistika vladike Nikolaja Vladimirovića. Od njega se Toma nadahnuo antizapadnom, antimodernom doktrinom. Citira vladičinu misao “Znajte, Evropa je smrt, Hristos je život” pa izjavljuje: “Ne znam ništa pozitivno o EU, sem da je zlo”. Postavši, međutim, vođa vlastite stranke “naprednjaka” shvatio je da se mora kvalificirati za vlast uzdržavanjem od antieuropskih floskula pa je proglasio politički zaokret prema zapadnim integracijama i u propagandi potpuno odustao od virulentne rusofilske i kosovsko-iredentističke agende. Napominje štoviše da “Srbija nema perspektivu ako ne bude članicom Evropske unije”.
Usredotočio se na jednu jedinu tezu: dosadašnja vlada i vlast, Tadić i demokrati korumpirani su, a mi vam obećavamo novu, poštenu vladu... Izašao je na izbore u koaliciji sa strankom Nova Srbija Velje Ilića, gradonačelnika Čačka, kojeg je prije teško opanjkavao te s Pokretom Snaga Srbije Bogoljuba Karića, tajkuna u bijegu od policije, o kojemu je sam ranije govorio: “Ubeđen sam da je Bogoljub Karić počinio najveći kriminal u istoriji Srbije”. Sad je malko revidirao i ta svoja stajališta pa kaže: “Nisam čuo da je Bogoljub Karić nešto privatizovao u Srbiji. Čuo sam samo da je nešto stvarao!”
Može li Boris Tadić pobijediti tu bezobličnu nemezu? Valjda može, zapravo, siguran sam da hoće – formirat će vladu, u kojoj će opet sjediti Dačić, sad kao premijer, i Dinkić, jer se ni bez njega i opet neće moći, a zatim, posljednjim atomima snage, valjda će Boris treći put survati Tomu u bezdan iz kojega se izdigao, jer sve drugo bilo bi strašno i za lamentaciju – samo valja pomisliti kakvi bi se sentimenti i likovi u slučaju njegove pobjede ukazali na hrvatskoj političkoj sceni!
koliko je visok patuljasti Dačić, koliko Stipe Mesić ili Ivan Zvonimir Čičak, a koliko Tito ili Narkozy. Ima li tko te podatke. Da li se zna koliko kilograma ima Denis Kuljiš kad smo kod mudrovanja ?