Subota 14. svibnja
Vjernici i Crkva ne tuku, ne zatvaraju, ne sude...
Ljevičari ne znaju odgovoriti kakva je to sramota Crkve ili liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti kad ne odobravaju pobačaj? Tuku li nekoga, zatvaraju, sude...? A to je ljevičarima baština iz komunizma u kojem se tako postupalo s političkim protivnicima i neistomišljenicima. Svetinja im je "pravo žene da raspolaže svojim tijelom" i ni slučajno ne žele čuti da nema pravo raspolagati životom djeteta koje nosi.
Žene koje pobace nitko ne kažnjava, nitko javno ne progoni, ali kad Crkva i neki liječnici brane svoj stav o pobačaju, ženama je tek za "nijansu manje neugodno" što su "osuđene da žive u katoličkoj Hrvatskoj" nego da su "osuđene na smrt". Takvo što može napisati samo netko tko nasljeđuje krvnike Bleiburga, križnih puteva, Golih otoka... i kome demokracija ni za nijansu nije ugodnija od krvoločne Jugoslavije.
A Crkva i liječnici samo koriste svoje demokratsko pravo i ništa više. Strašno je reći, ali ljevičarima su deseci tisuća žrtava na partizanskim i komunističkim stratištima isti kao i današnji pobačaji žena za koje se bore. Ubijanje im je u krvi! No nema ih puno, nemaju ni oružje, ni vojsku, ni policiju, nemaju ni mogućnosti ni zaštitu za zločine kao njihova Jugoslavija.
Nedjelja 15. svibnja
Tuđmanova obljetnica– osporavanja sve manje
Stota obljetnica rođenja dr. Franje Tuđmana popraćena je priznanjem velikanu koji je stvorio i obranio hrvatsku državu. Pokojni predsjednik govorio je o određenom postotku hrvatskih građana koji nisu prihvatili samostalnu Hrvatsku, ali taj postotak u obilju tekstova napisanih u povodu obljetnice jedva se primijetio, samo nekoliko autora "odradilo" je svoje uobičajeno podsjećanje na Tuđmanov autokratizam, nacionalizam, koketiranje s ustaštvom, na "gušenje" ljudskih prava i slobode medija...
Opet je slavljena i Ankica Lepej koja je protuzakonito otkrila račune Tuđmanovih, ali očito je da crnilo kojim se dočekuju prigode u kojima se veliča Tuđman sve više blijedi i nestaje. Čak su i neki srpski mediji (Blic, na primjer), naravno, uz neizbježne optužbe o "proterivanju 200.000 Srba", objektivno pisali o obilježavanju Tuđmanove obljetnice u Hrvatskoj. Dogodilo se što se i moglo očekivati – Tuđmanovih je protivnika u Hrvatskoj sve manje, njegovo neupitno nasljeđe učinilo ga je velikim državnikom kakvih je bilo malo i u Europi i svijetu. Obistinilo se Kissingerovo proročanstvo: "Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom."
Ponedjeljak 16. svibnja
Prvo ću te ubiti, a onda ćemo razgovarati
Prvo ću te ubiti, a tek kada to učinim, raspravljat ćemo o mojoj nevinosti. Bošnjački vođa u BiH Bakir Izetbegović ubio je tako Ustav, već raspisani izbori po neustavnim pravilima u listopadu će se održati, a on sad daje izjavu koja je i sramotna i komična: "O izbornoj reformi pregovarat će se tek nakon izbora u listopadu." Što bi Hrvati u BiH trebali učiniti? Ništa drugo nego na bošnjački radikalizam odgovoriti bojkotiranjem izbora i proglašenjem trećeg, hrvatskog entiteta koji bi jedini mogao spriječiti obespravljenost i masovno iseljavanje Hrvata.
Neće valjda dopustiti da u još jednom mandatu hrvatski član Predsjedništva BiH bude Željko Komšić za kojeg Hrvati kao politički narod u BiH i ne postoje. Ako je za hrvatskog premijera Europska unija svetinja i najveći politički autoritet, ako je u njoj omiljen i ako se istrčava u osudi ruske invazije na Ukrajinu i u pomoći Ukrajincima, može li pomoći svojim sunarodnjacima u BiH ili će se složiti s Izetbegovićem? Sudbina Hrvata u BiH sudbina je i same Hrvatske, a ovih dana čitamo kako se tamo broj katolika u posljednjih 30 godina prepolovio!!! Izetbegović i njima poručuje – prvo ćemo vas istjerati pa ćemo poslije vidjeti.
Utorak 17. svibnja
Nema ustaša u Hrvatskoj, u Srbiji četnici na vlasti
Što je Aleksandar Vučić u ratu u Glini, u kojoj Srbima obećava da se više nikad tamo neće vratiti "ustaška vlast", u kojoj slavi Slobodana Miloševića i obračunava se sa "zločinačkim režimom Franje Tuđmana"? Što bi drugo bio nego četnik! A gdje je sada Vučić? Na čelu Srbije. Četnik na čelu Srbije. Nedavno sam napisao kako je, unatoč povremenim ispadima, ustaštvo u Hrvatskoj prošlost. Nema ga na vlasti, u institucijama, medijima, ima ga kadšto u povicima "za dom spremni", najviše na nogometnim utakmicama, gdje skupine budala stvaraju dojam masovnosti.
Tako je bilo i na prošlonedjeljnoj utakmici Šibenik – Dinamo, što i nije zaslužilo pozornost osim u srpskim medijima koji su se raspisali o "veličanju NDH u Šibeniku". I tako, dok im je četnik na čelu države, u kojoj svaki dan preplavljuje televiziju i druge medije, dok su u Srbiji četničke proslave uobičajeni događaji, a Draža Mihailović nacionalni heroj, srbijanski policajci kopaju po Hrvatskoj tražeći svoju slatku hranu, ustaše, kao što se pod zemljom traže tartufi. A, Bože mi oprosti, mediji pritom služe kao svinje i psi tragači dresirani baš za ustaše, dok im se po cijeloj zemlji širi miris četnika za koji su im osjetila zakržljala.
Srijeda 18. svibnja
Milanović dobro zna kakav je sastav Ustavnog suda
Milanović bi, kaže, ukinuo Ustavni sud, ali vjerojatno i nije mislio ozbiljno. A ako i jest, zna da se to ne može dogoditi i da je Ustavni sud kao najviša instanca potreban za posljednju zaštitu pravde i ustavnosti. No u pravu je kad govori o sastavu suda, koji čine kumovi i prijatelji moćnih političara, a i utočište je nekim bivšim političarima iz SDP-a i HDZ-a, među njima i onima koji su se nekim svojim postupcima kompromitirali. Umjesto tog političkog "otpada" u sastavu suda morali bi biti afirmirani stručnjaci, najveći autoriteti, kako bi i sud bio autoritativan, pa bi mu takve bile i odluke.
Predsjednik suda Miroslav Šeparović kumstvom je povezan s Vladimirom Šeksom, što mu se u svakoj prigodi stavlja pod nos, prije izbora u Ustavni sud nije se nimalo proslavila Ingrid Antičević Marinović ("pipl mast trast as") kao ni blijedi Josip Leko, bivši ministar Mlakar lažno se predstavljao na sudu... Želi li se izbjeći pristranost suda, kao što je proglašavanje Mostovih pitanja za referendum neustavnim, što uvelike hvali Plenković kao da je to njegova odluka, nijedan bivši političar ne bi trebao biti njegov član. Uz vlastodržačku spregu kakva je Šeparović-Šeks-Plenković to je nemoguće.
Četvrtak 19. svibnja
Protukatolicizam u Hrvatskoj bez šanse
Za oko mjesec i pol objavit će se rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva koji se odnose na etničku i vjersku pripadnost. Neki demografi, očito bolje obaviješteni od običnih građana, tvrde da neće biti dramatičnih promjena u usporedbi sa stanjem od prije deset godina. Bit će nešto manje katolika – oko 80 posto, i Srba – nešto manje od četiri posto, i nešto više ateista – oko pet posto. Slične su promjene i u drugim europskim državama. Premda je katolika u Hrvatskoj oko šest posto manje, ostajemo katolički narod, a tako će biti i idućih desetljeća.
Ali sigurno se neće utišati protukatolicizam koji se posebno isticao posljednjih tjedana u sporovima oko prava na pobačaj. Ti sporovi zasjenjuju neke činjenice kojima se možemo ponositi. Katolički vjernici u Hrvatskoj nikome ne nameću ni sebe ni svoju vjeru, vjera je u Hrvatskoj kao priroda – kao što su u prirodi nezaobilazni izlazak i zalazak sunca, kiša i snijeg, smjena godišnjih doba, rast i cvjetanje bilja... u baštini dugih stoljeća iz kojih dolazimo nezaobilazna je vjera, molitva, slavljenje blagdana... Širina i ljepota te baštine nadvisuju svaki politički protukatolicizam i ne ostavljaju mu ni trunak šanse u Hrvatskoj.
Petak 20. svibnja
Muškarac i žena vole se jer su različiti
Čitam danas (a čitao sam jučer, čitat ću i sutra...) još jedan tekst o preopterećenosti žena kućanskim poslovima koje u brakovima, navodno, izbjegava više od 80 posto muškaraca. Mnogi će reći da je to tradicija u Hrvatskoj, no – je li baš? U selima je u "sretnijim" vremenima podjela poslova bila prirodna – žene nisu kopale, sjekle drva, upravljale zapregama, klale svinje, gradile kuće, zidove oko njiva i ceste..., a muškarci nisu kuhali, prali suđe i rublje, peglali, pometali dvorišta... Žene su bile žene, muškarci muškarci, a takvi su se i voljeli. No je li to bila tradicija?
Rekao bih – radilo o različitim tjelesnostima i vještinama, različitoj fizičkoj snazi i bogomdanoj sklonosti, o normalnostima u kakvima se muškarac brije, a žena ne brije. Mogu danas muškarac i žena podjednako kuhati, slagati posuđe ili rublje u perilice, usisavati prašinu u stanu ili čistiti prozore i ribati podove, slagati posteljinu i praviti red u ormarima, brinuti se o djeci – no nikad neće biti izjednačeni. Jer, a tako je valjda oduvijek, ženi je dano da održava red u kući, što ona osjeća kao svoj ženski i Božji zadatak. Opet bih rekao, nije to tradicija nego razlika bez koje ne bi bilo ljubavi muškarca i žene.
Našli su ih i na mjesecu.