Još je danas u tijeku Molitveni tjedan za jedinstvo kršćana. Kršćani koji pripadaju različitim zajednicama i u našoj domovini ove godine, čini se i više nego do sada, zajedno mole po toj velikoj i važnoj kršćanskoj nakani. Molitveni tjedan za kršćansko jedinstvo, s tradicionalnim datumom od 18. do 25. siječnja, predložio je 1908. Paul Watson. Od tih skromnih početaka do danas želja je svih istinskih ekumenista pripremati, a na stanovit način i anticipirati, kršćansko jedinstvo, i to na način koji je ekumenskome pokretu jedini poželjan molitvom. To je u svom nedjeljnom nagovoru potaknuo i papa Benedikt XVI. rekavši kako molitva za jedinstvo "predstavlja dušu ekumenskoga pokreta".
Papa je pritom izrazio zadovoljstvo što ekumenski pokret napreduje, ali nije propustio spomenuti i teškoće za koje je ipak rekao kako "one nisu lišene duhovne koristi, jer nas potiču da pokažemo strpljene kao i da rastemo u bratskoj ljubavi". Molitva našim razlikama oduzima moć veličine i pretvara ih u prihvatljive posebnosti. Molitva naše prioritete utapa u Isusove prioritete, a naše dubioze i teološke naglaske pretapa u jedino važno svjedočanstvo za Isusa.
Molitva naše obrede ne podcjenjuje, nego ih čini komplementarnim i dobrodošlim obogaćenjem. Razno i različito u molitvi postaje nova vrijednost. Zato molitva za kršćansko jedinstvo ne bi smjela biti jednotjedna manifestacija, već stalno opredjeljenje. Takva molitva i takvo nastojanje utkivaju se u religiozno pa i mistično biće kršćana koji Bogu prepuštaju da mijesi njihove nesavršenosti. Istinski ekumenist inzistira na onome što sjedinjuje i spaja, što obogaćuje i uljepšava, što pomaže izgrađivati i nadopunjivati.
On ne ustraje "sjediti" na razlikama, ne hvata se poligona političkih i dogmatskih teorija, nego, uronjen u Kristov poziv na Posljednjoj večeri, ulazi u ono misterijsko obećanje koje je temelj ovogodišnjemu okupljanju: "Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima." Iz takvoga poniranja uvijek će izniknuti uvjerenje kako postoji više onoga što nas ujedinjuje od onoga što nas razdvaja.
Kršćanin i jest čovjek koji, ne da ne vidi probleme i teškoće, zla i muke, nego i uza sve to nastoji oko vrijednosti koje afirmiraju život, rast, jedinstvo i dobrotu. Poput Isusove pouke vezane uz prispodobu o žitu i kukolju, kršćanin se ne zabavlja zlom već se sav posvećuje dobru. Time ne zatvara oči i ne negira zlo, već mu ne daje na važnosti.
I ekumenski je pokret takav. Zbog toga svaka molitva, podrška i zalaganje na tom polju znače velik prinos našoj suvremenosti i našim sveukupnim dobrim odnosima. Valja vjerovati u dobro, sve ako postoji i zlo. Valja nastojati oko jedinstva, sve ako potpunoga jedinstva još nema. Takva je vjera. Ona sadi stabla za budućnost. U ovom slučaju za budućnost kršćanskoga jedinstva.
