Pojačana 369. hrvatska pješačka pukovnija, inače najveća
postrojba Hrvatske legije u NDH, bila je jedina strana postrojba koja
je s njemačkom vojskom ušla u Staljingrad 1942. godine te
došla nadomak Volge. U NDH je o njoj stvaran mit, ali i do
danas njezino ratovanje na Istoku izaziva zanimanje.
Ono će biti još veće zahvaljujući Hrvatskom državnom arhivu
i njegovu arhivistu Milanu Pojiću koji je pripremio knjigu pod nazivom
“Hrvatska pukovnija 369. na Istočnom bojištu
1941.-1943.”, u kojoj najveći dio zauzima njezin ratni
dnevnik, a danas će biti predstavljena u Arhivu.
Nevjerojatan put
Upravo zahvaljujući i dnevniku i mnoštvu druge sačuvane
dokumentacije, Pojić je rekonstruirao postrojbin put od njezina
osnivanja do kraha u Staljingradu, ali i poslije, nakon zarobljavanja.
Njezin ratni put bio bi i te kako dobar scenarij za pravi ratni film
pun akcije te različitih zapleta i prevrata.
Do danas je nejasno čija je bila prvotna inicijativa o osnivanju
Hrvatske legije i njezinu upućivanju na istočno bojište.
Usto, NDH nikad nije objavio rat SSSR-u, za razliku od SAD-a i Velike
Britanije, kojima je rat objavljen 14. prosinca 1941. Zato su hrvatske
postrojbe bile sastavni dio tamošnje njemačke armije, a u
proglasu kojim su se tražili dobrovoljci pisalo je da se ide u rat
protiv boljševizma, a ne protiv SSSR-a.
Tako je sredinom srpnja 1941., uz Hrvatski pomorski sklop, Hrvatsku
zrakoplovnu legiju te Lako prevozni zdrug, koji su se svi borili na
istočnom bojištu, osnovana i 369. pojačana hrvatska
pješačka pukovnija. Priljev dobrovoljaca bio je tako velik
da ih je bilo dovoljno za osnivanje još nekih novih
postrojbi, a dobar dio dobrovoljaca čak je vraćan kućama!
Pukovnija je željeznicom prebačena na obuku u njemački logor Kaufholz
kod Doellersheima. Na istočno bojište prebacivana je u 17
vlakova od 16. do 19. kolovoza 1941., do mjesta Dangeni u Besarabiji.
Od 27. kolovoza nastavila je put pješice te su se sve
postrojbe nakon 35 dana hoda i prepješačenih 755 kilometara
okupile u selu Budinskaja. Na putu se pokazao i sav manjak
dobrovoljaca, jer je disciplina bila izrazito loša,
sramotna, sve dok nisu zaživjeli sudovi koji su koliko-toliko uveli
reda u postrojbe.
Pukovnija je ondje ušla u sastav njemačke 100. divizije te
je ušla u borbu kod Harkova. U rujnu 1942. posjetio ih je i
Pavelić, koji je prije toga išao do Hitlera u Ukrajini.
Rat u Staljingradu
Pokret prema Staljingradu izvršen je 26. rujna i prvi
položaj bilo je područje sjeverozapadno od kolodvora i jugoistočno od
zrakoplovne škole. Nakon žestokih borbi, preživjeli
sudionici predali su se 30. siječnja 1943. Crvenoj armiji. I tu počinje
njihova nova etapa.
Zarobljenici su prebačeni u logore. Oni u najvećem broju postaju
članovi novoosnovanog Samostalnog jugoslavenskog odreda u SSSR-u i
dobivaju odore vojske Kraljevine Jugoslavije s kokardama na kapama jer
je Staljin tada još priznavao samo izbjegličku vladu u
Londonu. Nakon dolaska Titove vojne misije u Rusiju, odred dobiva
partizanske uniforme i činove.
Ubačen je u bitku za Čačak 1. studenoga 1944. kako bi se zapriječilo
njemačko povlačenje. Bitka je izgubljena, pa je u Beogradu smijenjeno
njezino vodstvo, koje su predvodili bivši legionari.
Preživjeli nisu imali mira ni nakon rata. Nakon rezolucije Informbiroa
1948. sumnjičeni su kao sovjetski doušnici.
Sudbina posljednjeg zapovjednika
Posljednji zapovjednik Pukovnije bio je potpukovnik Marko Mesić, rodom iz Bjelovara. U vojsci Kraljevine Jugoslavije dogurao je do zapovjednika topničke pukovnije, a onda je u NDH ušao u domobranstvo. Do preuzimanja Pukovnije bio je zapovjednik njezina Topničkog odjela. Nakon predaje je zarobljen, a u ljeto 1943. postaje zapovjednik jugoslavenske jedinice u Rusiji. Smijenjen je nakon poraza u bitki protiv Nijemaca kod Čačka. Jugoslavenska tajna služba sumnjičila ga je za prosovjetsku djelatnost nakon Informbiroa. Kod sprovođenja u Beograd 1950. pao je ili je gurnut pod vlak na zagrebačkom Glavnom kolodvoru i ostao je bez obje noge. Živio je kod brata i umro je 1982. u Zagrebu.
