Život bez kupaonice, u zgradi koju već gotovo pola stoljeća nagrizaju vlaga i štakori, 54-godišnji Zagrepčanin Silvio Arko vjerojatno ne bi poželio nikome. No, uhvaćen u zamku neučinkovite administracije, beskonačnih sudskih parnica i praznih obećanja, Silvio i njegova obitelj, kao posljednji legalni stanari pet jednokatnica "željezničarske kolonije" u Jagićevoj ulici na Zapadnom kolodvoru, još od 1968. godine čekaju "prioritetnu" dodjelu stana.
- Gotovo nema zavoda, gradskog ureda i gradonačelnika kojemu se nismo obraćali, čak i Skupštini grada, Saboru i bivšemu predsjedniku Tuđmanu. No, osim obećanja kako će se naša nevolja uskoro riješiti, nitko nam ništa konkretno nije ponudio - priča gospodin Silvio, objašnjavajući kako se u 34 godine neizvjesnosti, otkako je HŽ-ov Odbor za nekretnine donio odluku o prioritetnom stambenom zbrinjavanju Arkovih, istopila i sva njegova gorčina.
Oni koji su prijetili, vikali i udarali šakama odavna su, kaže, dobili stanove, a on, kao rođeni Zagrepčanin i treća generacija Arkovih koji su radili u Hrvatskim željeznicama, šuti i čeka. Skupština grada Zagreba još 1958. godine donijela je, naime, prvu odluku o rušenju pet zgrada Jagićeve od kućnog broja 2 do 10, a novi prijedlozi za rušenjem - s identičnim dijagnozama opasnosti od istrunulih nosivih greda ispod sanitarija, nagnutosti građevine i mogućnosti urušavanja, urušenih i neupotrebljivih dimnjaka... - došli su i od komisije HŽ-a "65., "67. i "88.
Kao s broda koji tone, iz "željezničarske kolonije" bježali su svi osim Arkovih i snalazili se, čak i uz pomoć HŽ-a. U devastirane i ruševne stanove useljavali su pak beskućnici i beznadne obitelji puštajući da dotrajale slavine i kanalizacijski odvodi cure danima, pa i godinama dodatno nagrizajući drvenu konstrukciju ispunjenu opekama.
- Još kad sam bio mlad, curama sam govorio kako stanujem preko puta u Jukićevoj. Zbog vlakova koji svakodnevno tresu njezinu konstrukciju, već tada je, naime, ova zgrada očajno izgledala. Otpali dio pročelja još u djetinjstvu je pao na moga brata i polomio ga te je, desetljećima poslije, vjerojatno tek pitanje dana kad će se oni s prvoga kata neosvijetljene, neasfaltirane i neodržavane Jagićeve 2-10, među kojima je i moja majka, probuditi u prizemlju.
- Noću nam po stanovima trče štakori, a na jednoga sam lani i nagazila. Toliko me izgrizao da i sada imam otvorene rane po nogama - jada se Silvijeva 78-godišnja majka Justina, koja se u "koloniju" doselila kao devetogodišnjakinja s obitelji, a potom, kao telegrafistica HŽ-a, u njoj dočekala i mirovinu.
No, ni tad se ništa nije poduzelo, jednako kao i 1991. godine kada je, nakon donošenja Zakona o otkupu stanova, Sonji i Silviju Arku, koji žive u djedovu prizemnu stanu u Jagićevoj 8, te Justini Arko u Jagićevoj 6, odbijena molba za otkup ruševnih stančića od 34 kvadrata.
U očajničkom koraku da dobiju stan Arkovi su 1998. godine podnijeli i tužbu protiv HŽ-a i tražili stan u otkup. Kako bi ih umirili, iz Odjela za nekretnine HŽ-a dodijelili su im stan u Hvarskoj ulici, oko kojega se oni, kao vlasnici stana, već godinama sude s bespravnim stanarom Milanom Čučkovićem. Čudno, ali istinito, Čučkoviću je taj stan dodijelila INA, a kad je došlo vrijeme otkupa - izvisio je jer se pokazalo da je stan HŽ-ov. To je nakon godina parničenja potvrdio i Općinski sud u Zagrebu.
No, nakon Čučkovićeve žalbe, Županijski je sud predmet kao nedovoljno jasan već drugi put vratio na početak.
Gospodin Silvio tvrdi kako se s Čučkovićem htio i ljudski dogovoriti da iziđe iz stana. No, domaćin ga je, priča, dočekao kavom i - pištoljem.
- Kazao je kako pištolj drži ako bi ga netko iz stana pokušao izbaciti na ulicu - domeće Arko, razočaran što se Željeznica uvijek brinula za druge, a najmanje za Zagrepčane, koji bi u slučaju Jagićeve, s ilegalnim dotepencima mogli završiti pod ruševinama.
Jolanda Rak Šajn
