Bojim se da mi se u Műnchenu ne dogodi neki Sindičić kao Pratesu, rekao je Josip Perković u velikom intervjuu za Večernji list. I zato želi da mu se sudi u Hrvatskoj. Suđenje u Njemačkoj “ne bi bilo fer”. Zašto? Koga ili čega se boji danas najpoznatiji bivši hrvatski i jugoslavenski obavještajac? Tko bi mogao biti njegov Sindičić?Preokret na prvom dijelu minhenskog suđenja Krunoslavu Pratesu izazvao je upravo Vinko Sindičić, “udbin kiler” koji je zbog pokušaja ubojstva hrvatskog političkog emigranta Nikole Štedula već odležao u škotskom zatvoru. Sam se javio njemačkom pravosuđu i očito iz osvete svjedočio protiv Pratesa da bi teško optužio Josipa Perkovića za organizaciju ubojstva Stjepana Đurekovića.
Stanko Čolak danas je jedan od najomraženijih ljudi u Hercegovini, još uvijek živi samozatajno i ne napušta Beograd. U Hercegovini je u dvadesetak godina bio samo na pokopu majci
Prates je osuđen na doživotnu robiju, a za Perkovićem i Mustačem raspisana je tjeralica, pa europski uhidbeni nalog. Sve ostalo sada je već povijest.“U Münchenu bi bilo teško provjeravati neke nove navode”, govori Perković. Međutim, pitanje je strahuje li on od novih svjedoka ili novih dokumenata koji bi ga dodatno ili šire teretili. A neprijatelja koji bi ga rado strpali na doživotnu robiju Josipu Perkoviću ne nedostaje.Njegovi stari neprijatelji, a sada progonitelji iz nekadašnje hrvatske političke emigracije svoje su već rekli. Protiv njega svjedočili su Vice Vukojević, prvi predsjednik saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina te bivši emigrant, djelatnik te Komisije i publicist Bože Vukušić. U svojoj posljednjoj knjizi “Zločini komunističke mafije” Vukušić tvrdi da je Perković “povjerio Pratesu da Udba kani likvidirati bivšeg Ininog direktora”.
Vasiljević ne propušta priliku istaknuti kako je Perković još ranih 90-tih tvrdio kako nije ništa promijenio od svojih ranijih stajališta i da se ne odriče petokrake koju je nosio
Po minhenskoj presudi, tvrdi, “Prates je zajedno s Perkovićem razradio plan ubojstva i omogućio njegovu realizaciju”. Posljednjih godina, kaže, prikupio je dokaze koji pobijaju tvrdnje odvjetnika Ante Nobila da ni njegov klijent ni hrvatska Udba nisu igrale važnu ulogu u Đurekovićevoj likvidaciji. “Pod Perkovićevim je vodstvom republička Služba maksimalno intenzivno pratila životne navike i političke aktivnosti odbjeglog Ininog direktora”, piše Vukušić u svojoj knjizi.No nisu njegovi današnji progonitelji samo oni koje je on progonio prije tridesetak godina. Perković ima i više nego dovoljno neprijatelja među bivšim prijateljima i nekadašnjim suradnicima u SDS(SDB)-u i KOS-u. Od trenutka kada je navukao Tuđmanovu uniformu i kada je pod pokroviteljstvom Gojka Šuška počeo stvarati novu hrvatsku obavještajnu službu, oni ga smatraju najgorim izdajnikom.Teško se zamjerio generalu Aleksandru Vasiljeviću, šefu KOS-a početkom devedesetih, kad mu je ispred nosa preko granice uvezao konvoje naoružanja. Bilo je, kaže Perković, ukupno 136 transporta. Vasiljević se svim silama trudio da navuče jugoslavenski vojni vrh i generala Veljka Kadijevića na vojni puč koji je trebao započeti uhićenjem četrdesetak ljudi širom Hrvatske, a među njima i Perkovića.U svojoj knjizi sjećanja na početak devedesetih, objavljenoj prije dvije godine u Beogradu, tadašnji šef KOS-a opisuje kako je tajno pratio noćni prelazak Čazmatransovih kamiona s oružjem preko graničnog prijelaza s Mađarskom - Goričan, akciju koju su vodili čelni ljudi hrvatskog MUP-a, “Na naše iznenađenje, među njima prepoznajemo Josipa Perkovića, šefa SDS-a Hrvatske, sa kojim sam učestvovao u više zajedničkih akcija dok sam službovao u Sarajevu a on u Osijeku”. Špekulira da je Perković ostao na funkciji i poslije dolaska HDZ-a na vlast zbog “njegove ranije veze sa Gojkom Šuškom”.
Ne propušta priliku reći da mu je još početkom devedesetih Perković “tvrdio kako nije ništa promijenio od svojih ranijih stajališta i da se ne odriče petokrake koju je nosio”. Ne bez zluradosti, dodaje kako se kod Perkovića “nije mogla sakriti njegova neugodnost što mora da radi sve ono što mu je naređeno”. Na jednom sastanku, nakon televizijskog objavljivanja KOS-ovog tajno snimljenog filma i šokantne afere Špegelj, “Perković nam je čestitao na profesionalno dobro odrađenom poslu i kvalitetnim tajnim snimcima, ali nam je kolegijalno zamjerio zašto se i njegovo ime našlo u filmu”, piše Vasiljević.Jedan od rijetkih bivših visokih dužnosnika savezne Udbe koji često istupa u javnosti i govori za medije danas je privatni istražitelj u Beogradu i publicist. Kontroverzni Božidar Spasić sam priznaje da je 1983. u sklopu akcije “Dunav” kao inspektor saveznog SDB-a dobio zadatak da “pripremi teren za kompromitaciju, a zatim i likvidaciju Đurekovića”. Spasićeve izjave vrlo često ističe Perkovićev odvjetnik Nobilo, jer idu u prilog njegovom klijentu.“Nobilo vodi Perkovićevu obranu u krivom smjeru, neće moći kvalitetno braniti Perkovića pred njemačkim sudom jer ne govori njemački”, tvrdi Perkovićev bivši suradnik iz devedesetih, iz vremena stvaranja hrvatske vojne kontraobavještajne službe. “A moglo se drugačije, bilo je načina da se radilo na vrijeme.
Od trenutka kada je navukao Tuđmanovu uniformu i kada je sa Šuškom počeo stvarati novu hrvatsku obavještajnu službu, bivše 'kolege' smatraju ga najgorim izdajnikom
Mogao je Perković i osobno zakucati na Dietrichova vrata (njemački savezni tužitelj Wolf Dieter Dietrich) i reći – ja sam taj kojeg tražite”, očito aludirajući na, u međuvremenu, dobro izgrađene veze hrvatskih i njemačkih obavještajaca. “Nije bilo pametno što je ovako naširoko progovorio u Večernjem listu. Obavještajcu je uvijek bolje kad šuti. Zdravko Mustač nikada za medije nije rekao niti jednu riječ”.Doista, Mustač šuti premda bi mogao biti u istoj, ako ne i u težoj situaciji od Perkovića. Njihove karijere išle su paralelno, s tim što je Mustač uvijek bio nadređen Perkoviću. Sada obojica čekaju izručenje Njemačkoj.Nobilo je posljednjih dana često boravio u Beogradu tragajući za sugovornicima iz beogradsko-crnogorskog podzemlja koje svi neposredno povezuju s likvidacijom Đurekovića, (“Srbogorci”, kako to “duhovito” kaže Bože Vukušić). Ali, 31 godina je puno vremena. Većina najdragocjenijih svjedoka više ne može govoriti iz jednostavnog razloga što ih više nema. Ili su umrli u umirovljeničkim foteljama (Dolanc, Špiljak, Planinc...) ili od metka (Arkan, Giška, Ašanin, Joksa...) Navodno, živ je još samo jedan iz skupine likvidatora Đurekovića.Čovjek koji sigurno najviše zna o ubojstvima zove se Stanko Čolak. Taj Hercegovac iz Širokog Brijega dogurao je do mjesta načelnika Druge uprave saveznog SDB-a, a kasnije i do funkcije specijalnog savjetnika saveznog ministra unutrašnjih poslova. Bio je jedan od najbližih suradnika najmoćnijeg čovjeka posttitovske Jugoslavije, Stane Dolanca. Vukušić tvrdi da je na toj funkciji savjetnika “ostao nadležan za atentate na hrvatske emigrante, praktično do raspada Jugoslavije”.
Zanimljivo, na čelu Druge uprave savezne Udbe naslijedio ga je još jedan Hercegovac, Ivan Lasić, koji danas živi u Mostaru. I on se nalazi na europskoj potjernici, već je davao iskaze bavarskom sudu, ali ne želi govoriti za medije.Čolak, danas sigurno jedan od najomraženijih ljudi u Hercegovini, samozatajno živi u Beogradu i ljetuje u Budvi. U Hercegovini je bio samo jednom u posljednjih dvadesetak godina – na pokopu majci. Šuti i ne izlazi u javnost. Ali, “Stanko Čolak zna sve”, kaže Perkovićev prijatelj i bivši suradnik 90-tih.Mnogobrojni dosjei i dokumenti ipak su ostali u Beogradu. Stare udbaške ili kosovske “fioke” koje se mogu otvoriti ako i kad zatreba. Najviše dokumenta ostalo je u Beogradu i nakon raspada Jugoslavije po principu dosjelosti. Jugoslavenske službe državne sigurnosti bile su, kažu stručnjaci, vrlo dobro organizirane, ali i birokratizirane. Svi su pisali izvještaje, hvalili se svojim uspjesima u obavještajnom radu, pa i uspješnim tzv. ofenzivnim akcijama (eufemizam za atentate i likvidacije). Netko ih je i potpisivao.Devedesetih su u tim krugovima bili najtraženiji aparati za rezanje papira (“mašine za uništavanje dokumenata u konfete”). Danas bi mogle biti važnije fotokopirke. I naravno, prevođenje na njemački jezik.
>> Ante Nazor: Velike laži KOS-a i dalje žive
Cuj ovo,,,Perkovic ispred nosa uvukao 136 transporta naoruzanja u Hrvatsku ispred nosa Vasiljevicu sefu KOS-a Jugoslavije... A ispred nosa Perkovicu sve oruzje i orudje JNA odvezla u BiH i Srbiju od TO Hrvatske pod pokroviteljstvom Ivice Racana SDP, tu jeP, tu je bilo oruzja da smo mogli naoruzati cijelu Hrvatsku ! Postavlja se pitanje ako je JNA odvukla pocetkom devedesetih sve oruzje onda je mogla i sprijeciti uvoz Perkovicevog oruzja ili obrnuto zasto je Perkovic uvozio oruzje kada ga je imao u kasarnama ako se nije bojao da ce ga JNA zlocinacka sprijeciti !! I Perkovic i Vasiljevic su veliki neprijatelji hrvatskog naroda i drzave i obojici treba suditi ! Kako ono Kikasa prevarise da transportira na Pleso oruzje iz inozemstva da bi zamijenili Kikasa za srpskog djenerala i Arkana Komunisticki novinari u sluzbi KOSa i danas sluze u Hrvatskoj ..