Ne, nije točno da su za sve krivi političari, a narod ni za
što. Svi su odgovorni, odnosno, Šegedinovim
riječima, svi smo odgovorni. Pa kad je već tako, ne
prepuštajmo sve političarima. Npr. u hrvatsko-slovenskim
odnosima. U tim odnosima ne vlada idila, teško se postižu
dogovori, mnogo nam toga ide na živce, no kad bi sve bilo i mnogo gore
nego što jest, ne bi valjalo smetnuti s uma što
je i kako je bilo prije. Mislim, prije Ljubljanske banke,
Krškog, Sv. Gere, Razkrižja i Savudrijske vale. Zar smo se
uvijek svađali?
Ponekad smo se i svađali, no nikad u povijesti naših odnosa
nije bilo pravog neprijateljstva. A i kako bi ga bilo kad je već
više od sto godina jedno od ishodišta hrvatske
predodžbe o Slovencima i Sloveniji slika što ju je u svojoj
autobiografskoj pripovijesti o karanfilu s pjesnikova groba stvorio
August Šenoa (1878.).
Tu se, na Prešernovu grobu, pred lijepom Slovenkom Nežom,
dvojica zagrebačkih maturanata, Hrvat i Slovenac, zaklinju da će biti
pobratimi i “ostati vjerni sinovi svoga plemena”. U
Sloveniju su otputovali sa Schillerom u ruksaku, ne znajući tko su, a
vratili se sa “Prešernovim poezijama”,
kao gorljivi rodoljubi. Naravno, riječ je o romantici devetnaestog
stoljeća, o stereotipnoj slici slavenskog bratstva, ali ipak i žilavoj
simbolici otpornoj na vrijeme i – svađe.
U Sloveniji je nedavno objavljena knjiga
“Savezništva i diobe, razvoj slovensko-hrvatskih
političkih odnosa u Habsburškoj Monarhiji
1848.-1918.” Andreja Rahtena. I u njoj se, kao i kod
Šenoe i u mnogim drugim izvorima, vidi kako je bilo prije i
da se Hrvati i Slovenci imaju na što osloniti kad im se
odnosi malo i poljuljaju.
“Zbližavanje između slovenskog i hrvatskog katoličkog
pokreta”, piše Rahten, “doživjelo je
vrhunac zajedničkim katoličkim zborom održanim od 23. do 27. kolovoza
1913. u Ljubljani...
Hrvatski sudionici stigli su vlakom i dočekani su s velikim
oduševljenjem. Slovenske djevojke u narodnim
nošnjama darovale su ih buketima cvijeća, 'orlovi’
su držali počasnu stražu, a glazba je svirala 'Lijepu našu
domovinu’. Predsjednik organizacijskog odbora dr. Josip
Gruden pozdravio ih je uvjeravajući ih da su u Ljubljanu
došli ne kao gosti, nego 'na svoju zemlju, u svoj
narod’. Nakon pozdravnih riječi zaorila se pjesma 'Slovenec
in Hrvat’.
Otvarajući zbor, Gruden je, popraćen 'gromoglasnim pljeskom’,
upozorio na povijesno značenje zajedničkog zbora 'koji će biti veliki
svjetionik čije će zrake dopirati i preko granica naše uže
domovine... udružujući Slovence i Hrvate, srodne vjerom i krvlju, u
jedinstvenom, zajedničkom i svrsishodnom djelovanju na čast i vječno
dobro našega naroda’.”
“Dolgost življenja našega je kratka”,
kaže o čovjekovu životu Prešern. Život zajednice
nešto je dulji, ali i on je prekratak da bi se olako
zaboravljala stara narodna prijateljstva.
GOST SURADNIK
