Nakon što smo automobilom došli do kraja puta u Komoru Začretskom u općini Sveti Križ Začretje, hodali smo po seoskim puteljcima, po njivama i kroz šumu da bismo stigli do trošnog i drvenog kućerka okruženog bagremovima. Iz unutrašnjosti se čuo starački kašalj koji je prekidao škripu smrznute ilovače pod našim cipelama. Oko kuće pobacano smeće i kolci bagrema spremni za ogrijev, na prozorima kućerka umjesto stakla stari kaput i najlon, krov pokrpan raznim materijalima.
– Evo, tu vam živi stari Franjo Kos, napušten od svih, gotovo zaboravljen. Bio je urar kojemu su iz okolnih sela donosili satove na popravak. Žena mu je umrla prije 17 godina – objašnjavao nam je Franjo Potočki, koji nas je i vodio do svog imenjaka.
Nema ni struje ni vode
Nakon nekoliko minuta 89-godišnji Franjo otvara vrata, sav čađav i u trošnoj odjeći.
– Uđite slobodno, meni je drago da netko dođe i skrati mi vrijeme – pozvao nas je. Zemljani pod, čađavi i prašnjavi zidovi, na stropu najlon, u sobici su samo stari štednjak na drva, mali stolić, stari krevet i polica s dijelovima satova. Nema struje ni vode, sanitarnog čvora ili kupaonice. – Još nisam zapalio vatru, dulje spavam u toplom krevetu jer štedim drva za ogrjev. Micek i ja smo tako naučeni – rekao je Franjo i pokazao na svoga mačka.
Micek mu je sve
– Znate, on mi je sve – govorio je dok je Miceku davao komadiće starog keksa. – Sve radim sam. Imam nešto zemlje koju sam obrađujem, tu sijem grah, bob i krumpir. Hranim kokice, one mi nesu jaja – govorio je Franjo sa suzom ponosnom u oku. Davne 1932. godine u Zagrebu je učio urarski zanat, tamo je kao dijete živio kod sestre. 1942. vratio se u Komor, kaže zbog ljubavi. – Poslije sam služio u tri vojske – njemačkoj, domobranskoj i jugoslavenskoj, ukupno deset godina. Kad sam se vratio, popravljao sam satove. Uložio sam u alat milijun tadašnjih dinara, a sada, eto, sve stoji prekriveno prašinom – objašnjava Franjo. Prestao je popravljati ure prije dvije godine, sada živi od 700 kuna mjesečne pomoći. – Imam tranzistor, svijetlim si baterijom kad čitam novine, do kojih tu i tamo dođem. Još mi ne trebaju naočale – govorio je sada već nasmijani starac. – Ma, imam dovoljno svega, ne treba mi nikakva pomoć. Neću još dugo, sve što imam još će toliko izdržati. A niti bih što mijenjao. Možda ipak, dobro bi mi došao nekakav bolji šparhet, ja si znam napraviti štrukle, ali nemam ih gdje ispeći – govorio nam je dok nas je ispraćao sa svojeg komadića zemlje, za njega najvećeg i najljepšeg na svijetu.
Romantika.