Zahvaljujući Klasik TV-u nedavno su gledatelji u Hrvatskoj mogli vidjeti film Živojina Pavlovića “Zaseda”, snimljen još 1969. godine. Odličan je to film gotovo dokumentarističke snage koji govori o vremenu nakon Drugog svjetskog rata tamo negdje u istočnoj Srbiji, kada partizani još nisu učvrstili svoju komunističku vlast pa se intenzivno bore s brojnim zloglasnim četnicima koji imaju svoje pouzdane seljačke jatake i dobro organiziranu seljačku bazu.
Razdoblje je to surovog kažnjavanja domaćih izdajnika i veleposjednika svih vrsta, ali i onih koji se ne uklapaju u novo doba koje nema milosti za neprijatelje, te pokušava na silu izgraditi novi komunistički moral, pri čemu se ne libi žrtvovati ni svoje sljedbenike koji su skrenuli s puta. Scenarij za film koji je nagrađen i u Veneciji, a dobio je i dvije nagrade u Puli, potpisali su Živojin Pavlović i poznati srpski književnik Antonije Isaković. Tako su u jednom filmu maestralno spojeni motivi iz dviju pripovijetki, Pavlovićeve “Legende” i Isakovićeve “Po treći put”.
Film je nakon prvotnog festivalskog prikazivanja u Jugoslaviji u tišini bunkeriran bez kinodistribucije, i to na dvadeset godina, što ne čudi jer riječ je o doista nevjerojatno provokativnoj i razornoj kritici glavnih mitova Titove Jugoslavije i partizanske revolucije. S punim pravom ovaj je film uvršten među najvažnije filmove tzv. crnog vala, a važno je istaknuti da glavnu mušku ulogu u njemu doista maestralno glumi Ivica Vidović, koji je za ulogu mladog Dalmatinca i uvjerenog skojevca kojem su oca ubili talijanski fašisti dobio i glumačku nagradu u Nišu.
Treba istaknuti da Vidovićev lik nikako nije pravocrtan ni idealiziran, jer riječ je o partizanu koji pred streljačkim strojem, bez grižnje savjesti, prokazuje četničke doušnike i jatake pod motom “sve za revoluciju, revoluciju ni za što”. Ali njegov naivni i nebrušeni idealizam vrlo brzo će se punom snagom sudariti s pragmatičnom surovosti ljudskog roda. Ravnopravna partnerica mu je filmska zvijezda, zanosna Milena Dravić, a tu su i odlični Severin Bijelić, Slobodan Aligrudić i Pavle Vujisić, sve majstor do majstora.
“Zaseda” vrlo realistično prikazuje djelovanje poslijeratne Ozne na terenu, a jedan od vrhunaca filma svakako je scena kada partizanski zapovjednik Jotić (Aligrudić) puca u već mrtvog četničkog komandanta koji je strah i trepet čitavog kraja, kako bi ispalo da ga je baš on likvidirao u borbi. Jotić tako postaje heroj nad herojima kojeg slavi cijelo selo zajedno sa seoskim starješinom (veličanstveni Vujisić) te sakuplja važne političke bodove, na mareći za istinu ni za zdravlje zastavnika Zeke (Bijelić) kojeg osobnim naređenjima šalje u sigurnu smrt, misleći samo na svoj probitak, a ne na revoluciju.
A to idealista Vidovića dovodi do psihičkog kraha, a onda i do metka koji popije od svojih partizana, pripadnika navrat-nanos organiziranih seoskih straža, jer kod sebe nema oznašku knjižicu pa im je automatski sumnjiv. I završava u seoskom jarku, poput psa lutalice. Pavlovićev film je današnjim generacijama zanimljiv zbog izvanredne fotografije, ali i zbog snažnog pozicioniranja četništva u srpsku ruralnu okolinu, o čemu se u nas premalo priča i o kojem se premalo zna. A puno toga se i prešućuje.
Pa se tako premalo govori o tome da su četnici bili saveznici i ustašama i Nijemcima kada se, primjerice, obračunavalo s partizanima utaborenim na Kozari, nakon čega je uslijedio poznati pogrom srpskog stanovništva koji je vrhunac imao u svim onim jasenovačkim logorima smrti, ali i u tvornicama nacističke Njemačke. Šteta što se hrvatski povjesničari nisu dublje i sveobuhvatnije uhvatili u koštac s djelovanjem četnika u Hrvatskoj, ali i u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Bilo bi to zanimljivo štivo. Da je riječ o odličnoj temi, dokučio je i poznati srpski književnik i odnedavno dnevni kolumnist beogradskog Kurira Svetislav Basara koji je pisao i o dalmatinskom popu Đujiću jer je zaslužan za to što u sjevernoj Dalmaciji i dijelovima zapadne Bosne nije bilo nikakvih Jasenovaca ni Gradiški.
“Otresiti” kninski pop Đujić, kako mu tepa Basara, sa samo 350 naoružanih ljudi uspio je onemogućiti masovne ustaške pokolje i spriječiti partizane da se uopće i približe teritoriju koji je držao pod kontrolom. A zašto o tome što su sve Đujićevi naoružani ljudi radili na terenu šute hrvatski povjesničari? I zašto Đujić nije zanimljiv ni jednom hrvatskom filmašu, pa čak ni dokumentaristu?
Svjedoci smo i danas istom djelovanju. Slavimo Bljesak spominju se žrtve civila na prvom selu do slobodnog teritorija. Prva crta, naravno da su svi naoružani od 7-77. Tek toliko da se po*akaju na veličanstvenu proslavu. Onda vijenac na žrtve granatiranja Zagreba. Kao žao im ali nek se zna. U Borovu selu im žao što policija nije tukla navijače itd itd. Sve u cilju da Hrvat što manje uspije dići glavu. A Srbin što manje spustiti i postati običan građanin RH.