Oni su generacija koja se, u pravilu, tek u tragovima sjeća ili zapravo uopće nema pojam o drugoj vlasti osim ove aktualne. Otkad znaju za sebe slušaju, gotovo mitski, o "početku kraja" Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke. Rezignacija oko desetljeća starog i intenzivnog statusa quo za pripadnike generacije Z u Srbiji nije opcija. Država opterećena samovoljom jednog čovjeka i njegovih pijuna, utabanom korupcijom, a u posljednje dvije godine i tragedijama u kojima su mahom stradali najkrhkiji članovi društva, za mlade je bila i više nego dovoljan povod da postanu nosioci jedne od najvećih pobuna protiv režima koje moderna Srbija pamti.
Snaga njihove borbe za drukčiju zemlju dovela je do toga da prije nešto više od tjedan dana zajedno s tisućama njihovih sugrađana izađu na ulice. Poruke iz prošlosti, one koje su obilježile studentske antiratne prosvjede devedesetih, nošene parolom "Beograd je svet", opetovano su osvanule na Trgu Slavija, sada u rukama nove generacije koja ih koristi kao zalog za bolju budućnost. Brojni su roditelji na tom istom prosvjedu došli podržati svoju djecu, ne skrivajući pritom žaljenje, a poneki i sram što su im ovu borbu ostavili u nasljeđe, kao generacija koja je svoju mladost proživjela u ogorčenosti neostvarenih poslijeratnih obećanja. Studenti su postali žarište antirežimskog pokreta prije više od mjesec dana kada su otpočele blokade tamošnjih fakulteta, a povod je, uz nataložene uzroke koji su se nizali otkako je vladavine SNS-a i lidera joj Vučića, tragedija koja se 1. studenoga ove godine dogodila u Novom Sadu.
Pad nadstrešnice tamošnjeg željezničkog kolodvora, pod kojom je poginulo 15 ljudi potaknuo je studente dvaju najvećih gradova u Srbiji da gotovo svakodnevno u 11.52 sati, simbolično u vrijeme kada se dogodila tragedija, izlaze na ulice i blokiraju promet. Na jednoj od spomenutih blokada, koje su na 15 minuta trebale zaustaviti Srbiju i podsjetiti je na izgubljene živote, pretučen je student Fakulteta dramskih umjetnosti. Njegovi kolege diljem zemlje ujedinili su se u još jačem pokretu otpora – potpunoj blokadi u kojem sudjeluju fakulteti, više i srednje škole. Dok se ne objavi sva dokumentacija koja se tiče rekonstrukcije željezničke stanice u Novom Sadu, ne odbace optužbe protiv uhićenih i privedenih na prosvjedima kojima se odavala počast stradalima, ne podnese prijava protiv napadača na studente i profesore i njihovo procesuiranje te dok se ne povećaju izdvajanja iz budžeta Srbije za materijalne troškove državnih visokoškolskih ustanova od 20 posto, studenti neće stati s blokadama koje već neko vrijeme nadilaze sfere akademskog svijeta. Direktorica beogradskog ureda Inicijative mladih za ljudska prava Sofija Todorović ističe kako su blokade odgovor na princip odgovornosti koji se politički i institucionalno ustoličio u srpskom društvu.
– Nakon pada nadstrešnice građani su, a među njima i veliki broj mladih, otpočeli seriju prosvjeda u kojima su zahtijevali političku i krivičnu odgovornost. Sama rekonstrukcija željezničkog kolodvora bila je predmet izvještavanja mnogih medija zbog potencijalnih koruptivnih radnji i ugovora koji su skrivani od javnosti. Blokade su autentični odgovor mladih koji traže da Srbija bude zemlja u kojoj institucije rade svoj posao, u kojoj se mladi ne prebijaju i ne hapse samo zbog toga što na ulicama traže pravdu i u kojoj se građani osjećaju sigurno. Snaga blokada leži u energiji i odlučnosti mladih ljudi, a oni su pokazali i da su pametni i da znaju što žele u političkom i pravnom smislu – navodi Sofija Todorović.
Ističe i kako kraj nijedne vlasti na ovom svijetu ne dolazi preko noći, posebno ako vladajuće strukture drže pod kontrolom različite segmente društvenog života i posjeduju ogromne resurse. Da Srbija nije slobodno društvo, dovoljno govori činjenica da je javna kritika institucionalnog djelovanja još uvijek usud jer moraš biti spreman na posljedice koje slijede ako se pobuniš, dodaje ona. Dobro je to uvježbana praksa u Srbiji nastala pod opresijom jednostranačke diktature obojene patvorenim demokratskim izbornim procesom. SNS-ovci su službeno preuzeli vlast 2012., ali kao produžena ruka Srpske radikalne stranke očeličena je u trenutku kada dotadašnjeg predsjednika stranke Tomislava Nikolića zamjenjuje Vučić. Bivši radikal Vojislava Šešelja od kraja se devedesetih penjao po visokim državničkim funkcijama, a ulogu predsjednika Srbije drži od 2017. Prema izvješću američke organizacije Freedom House za 2020., Srbija je onomad okarakterizirana kao tranzicijski ili hibridni režim s indeksom demokracije 49.40 od mogućih 100. Stanje demokratskih procesa u institucijama opasno se krenulo pogoršavati do 2019. kada je zabilježen najniži rezultat u smislu indeksa demokracije od 2001.
Upravo je 2020., kada je Vučić izabran u drugom predsjedničkom mandatu započelo protestno razdoblje Srbije zbog sumnje na namještanje izbora. Glasačka prava pokojnika, kao i činjenica da su glasovi pojedinaca izbrojeni više puta, izazvala je revolt prema izborima koje je SNS etiketirao kao dokaz postojanja demokratskih procesa. Nemire je dodatno potpirivala pandemija koronavirusa. Ponovno uvođenje notornog policijskog sata percipirano je kao korak za osnaživanje opresije prema društvu kojemu je globalna kriza dodatno nagrizla standard, a dojam je da su korona restrikcije tek kontrola nezadovoljnog naroda koji se nije mogao oteti osjećaju da su njihovi glasovi na izborima gotovo pa ništavni. Masovni prosvjedi tada su otključali još jednu ladicu realizacije života u autoritativnom sustavu, kada je policijska brutalnost prema građanima na ulicama Beograda dosegla dotad neviđene razmjere. Javni medijski servis RTS, koji brojni u Srbiji posprdno nazivaju prorežimskim tijelom Vučićeva SNS-a, jasno je tada pokazao kako, izvještavajući o prosvjedima koji su brojali na tisuće revoltiranih Beograđana kao šačicu oporbenjaka Dragana Đilasa, građanima koristi jednako koliko i lanjski snijeg. U međuvremenu ih je na ulice više puta natjerala priča o iskopavanje litija, ali svibanj 2023. označio je svojevrsnu prekretnicu nakon koje, gotovo neprestano, građani pružaju otpor. Tragedijom u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar započeo je niz najgorih upozorenja, onih koja poručuju da ni najmlađi nisu zaštićeni od sustava koji počiva na SNS-ovoj gramzivosti. Slučaj nadstrešnice u Novom Sadu potvrdio je da je s njom propalo ono u što se predsjednik tijekom svoja dva mandata na toj funkciji najviše uzdao. Zarad zakletve u izgrađene ceste i neporecivu infrastrukturu koju je plasirao kao najsigurniju u Europi, Vučić je izlazio iz frižidera, nazdravljao u birtiji, herojski zaustavljao avionsku nesreću... Promotivni spotovi SNS-a dosegli su banalizaciju koja je izgubila posljednju crtu podrugljivosti onog trenutka kada se ta ista infrastruktura, kao bijeli medvjed zaštićeno obećanje za pouzdanost Vučićeve vlasti, obrušila ljudima na glavu.
– Mladi ljudi u velikom broju svake godina napuštaju Srbiju, ne samo iz ekonomskih razloga već zbog toga što žele živjeti u sustavu koji nije ogrezao u korupciji i gdje pravda i odgovornost nisu misaone imenice. Jedan od nosećih stupova demokracije u Srbiji u ovom trenutku su upravo ti mladi, čini se da svi imaju neka očekivanja od njih, a mislim da su oni sva očekivanja već ispunili – tvrdi Sofija Todorović.
Priča o kolektivnoj razočaranosti u Srbiji korijene vuče od atentata na Zorana Đinđića kojeg ona opisuje kao događaj koji je zauvijek obilježio zemlju. – Mislim da je Đinđić trenutačno jedan od najcitiranijih srpskih političara iako više nije među nama, njegove riječi davale su ljudima nadu, ali ne i obećanje da će netko drugi doći urediti njihovu zemlju, već da moramo svi zajedno, jer je Srbija zbroj svih nas. Mnogo je događaja za koje vjerujem da su doprinijeli da otpor u Srbiji poprimi ovaj oblik. Značajan broj građana ne želi da se za sve pita jedna osoba koja u velikom broju slučajeva nije nadležna za pitanja o kojima izravno odlučuje. Postoji dojam kako da se granica normalizacije neprihvatljivog postupanja pomiče, ali ljudi više nisu spremni da budu samo nijemi promatrači. Društvo smo koje je u stanju kolektivne traume još od devedesetih godina, a posljednjih 12 godina donijele su niz novih, ali opet nekako starih trauma – pojašnjava Sofija Todorović.
A u društvu opterećenom traumom koristoljublja državnog vrha odrasta i Isidora, studentica psihologije koja navodi kako dan kada je Zoran Đinđić ubijen predstavlja trenutak posljednjeg vapaja demokracije u Srbiji. Iako je Đinđić kratko vrijeme bio suvremenik generacija koje sada vode studentske blokade, čini joj se kako predstavlja entitet koji je postojao negdje daleko odavde, čak u nekom paralelnom svemiru koji se nikada nije susreo s njihovim.
– Njegova smrt nikada nije bila prepričavana, niti u obiteljskim krugovima niti na satovima povijesti i sve se čini kao da je dan njegova atentata još jedna bolna točka u suvremenoj srpskoj povijesti od koje svi što brže želimo pobjeći. Često, kada pogledam govore ubijenog premijera ili pročitam neku njegovu misao, obuzme me tuga zbog čovjeka koji se borio za sustav vrijednosti za koji ovo društvo nije bilo spremno. Ipak, vjerujem da bi ga studenti danas učinili sretnim i ponosnim jer predstavljaju oličenje svega što je želio implementirati u kolektivnu misao naroda – val slobode, pravde i demokracije, lišen bilo kakve političke stranke ili "idola – vođe"– govori Isidora.
Studentske blokade koje se aktivno šire diljem Srbije ne predstavljaju ništa drugo nego intuitivan odgovor na nakupljenu patnju koja se duboko uvukla pod kožu svih građana, ističe ona, prije svega naglašavajući brzu reakciju mladeži kojoj je dosta ušutkivanja, zastrašivanja i nijemog svjedočenja svim zločinima koji se događaju pred njihovim očima, a koji se iznova previđaju ili ostaju nekažnjeni. – Blokade prikazuju snagu naših generacija da se bore protiv do sada nepobjedive epidemije korupcije i lažne demokracije, koja svakodnevno snižava i ugrožava kvalitetu života prosječnog stanovnika Srbije – komentira Isidora.
Domeće kako činjenica da je društveni prostor, onako kako ga je trenutačni politički sustav u(ne)redio, nije onaj u kojem ima mjesta za mlade. To se može vidjeti po tome koliko se (ne) ulaže u obrazovni sustav, kulturu i stvaralaštvo. Ono što je prirodno mladima jest pokret, inovacija i reformski duh, a to su sve stvari koje narušavaju uprljane i korumpirane temelje aktualne vlasti, poručuje studentica psihologije.
– Osjećamo da tu ne pripadamo, pa zato i odlazimo jer smo naučeni da ovdje nikada neće biti bolje, da će svaka sljedeća vlast biti ista i da nema smisla težiti promjeni jer će ona, baš za nas, zauvijek biti nedostižna. No, na veliku sreću, ne vodimo se naučenim obrascima koje starije generacije žele prenijeti na nas i vjerujemo u promjenu jer se ne bojimo stvoriti je vlastitim rukama. Ne bojimo se stati, zviždati i blokirati iza svojih riječi jer ova zemlja nije njihova, ona je naša i kada se već oni ne sjete da bi je trebali ostaviti zdravu, čistu i poštenu, mi nismo zaboravili da je to najmanje što zaslužujemo i što nam pripada. I upravo u skladu s tim djelujemo. Rezignacija nije dio naše energije – tvrdi Isidora.
Da je srpsko društvo uništeno te da je to zemlja bez države, a njezini stanovnici žive u crnoj rupi koja proždire sve pred sobom zarad vlasti i profita, smatra pak Vojin, novinar i student beogradskog Fakulteta političkih znanosti. – Donekle se sjećam vlasti prije SNS-a, dovoljno da znam kako smo s obitelji tada gledali razne debatne emisije na različitim kanalima. Danas u Srbiji toga nema. Svi postulati dijaloga su uništeni; narod je namjerno gurnut u rovovske podjele koje nameće vlast koja projicira vlastite strahove i optužuje oporbu da nas vodi prema građanskom ratu. Vučić je potpuno podredio nacionalnu i državnu budućnost svojoj osobnoj političkoj budućnosti, dok njegovi poslušnici izjednačavaju njega sa Srbijom. Braneći navodno naciju, zapravo žele stvoriti poslušničko stado među građanima. Srpsku trobojnicu koriste kao štit od odgovornosti i zakona. Kad god ih se pozove na odgovornost za nedjela, ogrnu se zastavom i to predstave kao napad na državu i njezinu budućnost – ističe Vojin.
Unatoč narativu da su zahtjevi ispunjeni, a premlaćivanje i "košenje" studenata i građana automobilima nastavlja se iz dana u dan, što jasno pokazuje da režim nema namjeru prestati s kreiranjem atmosfere koja proizlazi iz napada na studente i građane, kao ni sa slanjem batinaša, siguran je da će studenti nastaviti održavati javni sat morala i etike cijelom društvu i ustrajati u ovoj borbi, jednoj od ključnih za izgradnju uništenog društva. O "početku kraja" sluša još od srpanjskih demonstracija 2020. godine, ali u tu parolu zapravo i ne vjeruje, već isključivo u konačan kraj. Kada će on doći, nitko ne zna, jer je uključeno mnogo čimbenika, domaćih i stranih poput litija, Kosova i Metohije, povezanosti režima s organiziranim kriminalom i korupcije, koja je najočitija u slučaju pada nadstrešnice, napominje Vojin.
– Na osobnoj razini, Vučićeva vlast ima ogroman utjecaj na moj život. Novinar sam u zemlji gdje se i dalje ne zna tko su ubojice novinara, gdje se novinari i dalje progone i hapse. I sam sam doživio napade, fizičke i preko režimskih medija te prijetnje smrću. Student sam koji razmišlja o tome hoće li i kada ovdje biti bolje. Dijete sam roditelja koji su kroz ovu zemlju prošli kroz razna razočaranja i izdaje. U osnovnoj i srednjoj školi vjerovao sam u onu da "sunce tuđeg neba ne grije kao naše". Danas mi se čini da je sunce isto, gdje god se nalazio. Ipak, u meni postoji nada da se u mojoj Srbiji može stvoriti bolja situacija da ljudi jednostavno žive normalno – zaključuje Vojin.
FOTO Kultna fotografija s prosvjeda u Beogradu obišla svijet: Procjene su da je na Slaviji bilo oko 100.000 građana
Kusate rezultate vlastitog fašizma.