Prve ukrajinske ratne izbjeglice stigle su ovih dana i u Bjelovar koji od samog početka aktivno poziva sve one kojima je potreban smještaj.
Vladimir Puskin i njegova obitelj svoje su utočište trenutno pronašli u bjelovarskom izletištu Vinia, gdje dane provode čitajući stravične vijesti koje dolaze iz njihove zemlje. Rat, kaže, nisu očekivali, mislili su da se radi o propagandi. Bježati nisu planirali niti kada su krenule granate, ali kada ga je ruski ratni avion dočekao prilikom dolaska s posla, držeći ga gotovo na nišanu, prelomio je i odlučio odvesti obitelj na sigurno.
- Dolazimo iz grada Poltava koji broji više od 300 tisuća stanovnika i nalazi se u sjeveroistočnom dijelu Ukrajine. Poltava je prijateljski grad s Rusijom, čak govorimo jezik koji je mješavina ukrajinskog i ruskog. Inače, u neposrednoj blizini nalazi se vojni aerodrom što je za nas predstavljalo još veću opasnost. Avioni stalno lete, čuje se bombardiranje. Danima nismo spavali jer cijelo vrijeme slušamo približavaju li se avioni i bombe. U subotu sam došao kući s posla i ispred mene se stvorio ruski ratni avion, spustio se nisko, gotovo na moju razinu. Pored mene u svom autu bio je susjed i doviknuo sam mu da je najbolje da izađemo da vidi da smo civili. Kada nas je pregledao, avion je uzletio, napravio krug i pomislio sam - To je to, bacit će bombu kada se vrati! - prisjeća se dana kada je odlučio pobjeći iz Ukrajine.
U dva su kombija spakirali najpotrebnije stvari i u nedjelju ujutro se zaputili prema Mađarskoj granici. S Vladimirom je stigla cijela obitelj, troje maloljetne djece, supruga, majka, očuh i punica. Očuh je vozio jedan kombi, Vladimir drugi, a put koji je trebao trajat nekoliko sati, trajao je dva dana. Naime, da bi došli do granice, trebali su proći kroz Kijev, što je, ispostavilo se, nemoguće.
Grad je toliko zatvoren da nitko ne može niti ući niti izaći, a putem su ih upozorili da nitko neće gledati jesu li Ukrajinci ili Rusi, pucat će. Otišli su putem koji u potpunosti obilazi Kijev, a zbog straha od ruskih aviona na krov kombija na ruskom su napisali “djeca”.
Najteži dio puta bili su punktovi, što je najstrašnije bilo za djecu.
- Djeci smo rekli da idemo na put, iako se vidjelo da donekle razumiju što se događa jer su se i kod kuće bojali zvukova, kćer je znala drhtati od straha. Sada su nas putem svako malo pregledavali naoružani muškarci. Na jednom djelu stali smo odspavati. Niti 15 minuta kasnije na vrata su nam pokucali vojnici, tražili da izađemo i predamo svu dokumentaciju. Tek kada su se uvjerili da smo Ukrajinci, odvezli su nas u jedan od sigurnih smještaja, dali nam čaj i tople deke. Mi smo njima na odlasku ostavili poklon za one koji će doći nakon nas. Nakon dva dana, prešli smo granicu i krenuli prema Bjelovaru gdje nas je pozvao moj prijatelj, Bjelovarčanin Dalibor Petrovića. On je poslovno bio u Ukrajini 2007. godine i postali smo prijatelji. Onda sam ja sa ženom bio njegov gost u Bjelovaru i baš smo se sprijateljili. Nazvao me i rekao dođi u Bjelovar, imamo gradonačelnika koji je spreman pomoći. Što da kažem osim hvala Dalibore, hvala gradonačelniče, hvala Bjelovar, hvala Hrvatska – zaključio je Vladimir koji do daljnjega s obitelji ostaje u Bjelovaru.
S prijateljima i obitelji koji su ostali u Ukrajini u svakodnevnom je kontaktu, a situacija ne ide na bolje.
- Strah nas je nuklernog oružja i ja osobno smatram da će do toga doći. Što se tiče naše vlade i vodstva, zadovoljan sam kako se bore i brane državu, ali strašno je što ne dozvoljavaju muškarcima da napuste države. Ljudi žele mir, tamo nema ništa za nas čak da se rat završi za 10 dana. Moramo misliti na svoje obitelji i djecu. Imam mnoštvo prijatelja iz Rusije koji su također uplašeni i ne podržavaju ovaj rat. Kod njih je situacija također užasna, nemaju hrane niti novca. Što dalje, ne znam ni sam, živimo dan po dan - kazao je Vladimir.
>> VIDEO Pogledajte snimke požara zgrade u kompleksu nuklearne elektrane Zaporižje
,,Nasi vkadajuci zovu,mole da dodu izbjegkice i pobjeglice od rata i sve im se nudi i daje ali 95% njih zeli samo na morsku obalu,pitam se sto ovi isti vkadajuci misle o nasim ljudima po konjtenjerima i kamp kucicama jer i njima je potres uzeo krov nad glavom i sada su zaboravljeni radi novih izbjeglica