Očekuje nas vruće, zagušljivo, sušno, ukratko – nepodnošljivo ljeto. Bit će toplinskih valova, nizova izrazito vrućih dana i tropskih noći. A opet, nedavno, kad je bilje već bilo procvalo, pojavio se iznenada mraz čije su posljedice već sad zabrinule mnoge.
I nije to sve. Gotovo da nema mjeseca bez upozoravajućih vijesti iz raznih dijelova svijeta o katastrofalnim sušama, poplavama, potresima, o alarmantnom topljenju leda na Zemljinim hladnim polovima, o dramatičnom povećanju globalne temperature...
Nekako se ipak čini da ljudi baš i ne čuju ta zvona upozorenja koja neumitno zvone. A nama zvone. Kako bismo pokušali ljude navesti da ih čuju i osvijeste njihovo značenje, priberu se i počnu se pažljivije i brižnije odnositi prema sebi i svojoj okolini, samim time i našem planetu, o klimatskim promjenama, njihovim posljedicama i krivnji nas – ljudi, porazgovarali smo s našim uglednim atmosferskim fizičarem sa zagrebačkog PMF-a Brankom Grisogonom.
Političarima klima nevažna
Nismo okolišali. Odmah smo ga pitali je li kao iznimno upućen stručnjak, ali i kao čovjek, zabrinut ili ga možda već hvata i panika zbog onoga što nas čeka.
– Zabrinut svakako jesam. Mjesta za zabrinutost ima već nekoliko desetaka godina, ali u panici nisam. Nažalost, Hrvatska jako kasni u shvaćanju težine i važnosti zabrinutosti za klimatske promjene pa se ništa nije činilo. Politici je to odgovaralo. Političarima i onima koji upravljaju to je bilo nevažno, nije ih nimalo zanimalo pa su se istraživanja o tim problemima slabo financirala, kao što se i sad bijedno financiraju. Paničariti ne treba, ali da se kazaljka zabrinutosti podiže prema žutom, pa i prema crvenom, to je točno, jer klimatske su promjene već dugo u tijeku. To što ne reagiramo na vrijeme i dovoljno globalno da bi se za početak prilagodili klimatskim promjenama, a onda ih i pokušali umanjiti, razlog je za i te kakvu zabrinutost. Odnosi se to prvenstveno na stakleničke plinove, industriju, proizvodnju, porast globalnog stanovništva. Posebno se to odnosi na agrarni sektor gdje se proizvodi puno stakleničkih plinova. Sve je manje zelenih površina, sve je više betona i asfalta, aviona u zraku, ispušnih plinova.
A obrazovanje nam kasni. I religije se nedovoljno čvrsto postavljaju po tom pitanju. To što papa reagira i pokušava nešto reći, a nešto govore i budisti, lijepo je, ali premalo. Potreban je ozbiljniji socio-filozofsko-znanstveno-tehnološki pristup da možemo bolje pratiti što se događa i da civilizacija izbjegne još veće probleme – uzvraća Grisogono te spremno odgovara i na to možemo li poboljšati stvar, zaustaviti klimatske promjene i spriječiti katastrofalne posljedice ako odlučimo – od sad ćemo pametnije, kako kaže jedna pjesma. Odgovor nije bio utješan.
Obitelj baci pola tone hrane
- Zbog same inercije klimatskog sustava te promjene više ne možemo zaustaviti. One idu dalje svojim tijekom zbog deponiranog ugljikova dioksida i ostalih stakleničkih plinova u oceanima i nešto u atmosferi, kao i zbog deponirane topline koja se sve više spušta i u dublje slojeve oceana. Zatopljenje se sad u oceanu vidi i na 600-700 pa čak i na 800 metara dubine, a ne samo do 200 metara, što je bio slučaj prije samo 20 godina. To je taj inertni dio i ta se tromost ne može izbjeći. Ali se može izbjeći eksponencijalni rast globalne temperature manjim korištenjem fosilnih goriva, a većim korištenjem boljih tehnologija, prvenstveno električne energije, nanotehnologijom, Sunčevom energijom, promjenama u poljoprivredi, odgojem ljudi da se ne baca toliko hrane. Jedna prosječna obitelj u zapadnoj Europi godišnje baci oko 400-500 kilograma hrane. To je jako puno. Nepodnošljivo je i naše ponašanje s plastikom.
Recimo, nakon što dođem s tržnice čuvam košaricu i vrećicu u kojoj sam kupio voće i povrće kako bih ih na plac mogao ponijeti i idući put. Pokušavam umanjiti potrošnju plastike na svakom mjestu. Znači, trebali bismo krenuti od onih malih individualnih stvari koje nemaju neki značaj na globalni efekt, ali imaju obrazovni efekt, imaju poruku u sebi. Mi smo između ostalog valjda i misaona bića pa bismo trebali raditi na onome čega nedostaje, a to je bolji spoj znanosti, tehnologije i produhovljenosti – kazao je naš stručnjak dotaknuvši se i američkog predsjednika koji se prema klimatskim promjenama odnosi prilično ignorantski. Štoviše, negira ih i ponovno na scenu vraća upotrebu ugljena. Stoga, nastavlja Grisogono, takav njegov stav i utjecaj stvari može značajno pogoršati. Lani je bio u Americi, u njihovu glavnom centru za meteorološka istraživanja i, naglašava, tamošnji su znanstvenici bili jako rezignirani i sve više zabrinuti zbog te Trumpove tvrdoglavosti da su klimatske promjene izmišljotina. Da to nisu svjedoče i tvrdnje znanstvenika da bi do kraja ovog stoljeća povećanje prizemne globalne temperature za dva stupnja bilo još koliko-toliko podnošljivo, no neke su prognoze i dramatičnije jer najavljuju da bi do 2100. ona mogla porasti za čak 4,8 stupnjeva. Što bi to, kao i topljenje leda na polovima, moglo značiti za svijet pa tako i za Hrvatsku?
– Iako je teže govoriti o lokalnim efektima jer nedovoljno znamo kakvi sve oni mogu biti, nešto ipak možemo predvidjeti, a odnosi se na šire područje Hrvatske, Jadran ili planinske krajeve. Jedna od posljedica jest to da se mnoge biljne vrste podižu na sve veće visine. Znači, može se naštetiti zimskom skijaškom turizmu, dok upitna može postati i ljetna turistička sezona koja će postati preskupa zbog potrebe za sve većom klimatizacijom. S porastom temperature progresivno sve više novih ribljih vrsta dolazi u naše more. Prije koju godinu bilo je petnaestak novih vrsta, a taj broj sada raste. Neke od tih ribljih vrsta su jako agresivne i štetne za one već postojeće. Naravno, neke od tih novih vrsta su ukusne pa nisu sve klimatske promjene loše. Recimo, toplije vrijeme Skandinaviji će pogodovati zbog poljoprivrede. I zbog topljenja leda na polovima očekuju se velike promjene. Mnoga niska područja već sada nestaju.
U Tihom oceanu i u Polineziji neki se otoci gube. U opasnosti je i dio istočne Amerike zato što je također jako niska. No, kao primjer, može nam poslužiti Nizozemska gdje se već dugo proučavaju klimatske promjene. Nizozemska je u zadnjih 30-ak godina u tome možda najjača u Europi. Pazite, oni već 20-30 godina imaju glaciologe, a najveće im je brdo visoko možda 200-300 metara. Oni nemaju ni “l” od ledenjaka, ali imaju stručnjake glaciologe. Mi nemamo nijednog. Mi imamo geologe koji mogu govoriti o prošlosti, ali nisu dovoljno kompetentni da govore o sadašnjim brzim i naglim promjenama i budućnosti. Naše Ministarstvo poljoprivrede i razne popratne agencije presporo reagiraju, nemaju nikakve projekcije za budućnost. Sad smo se sami udružili mi s PMF-a, Agronomskog fakulteta, Ekonomskog instituta i s nekoliko institucija u Istri ne bismo li doznali kako će se mijenjati fenološka karta Hrvatske, kada će što pupati, cvjetati, rasti, kad će plodovi biti zreli. Znamo da će nam neke vrste nestajati, a da ćemo neke nove morati uzgajati. Vjerojatno će nam padati proizvodnja kukuruza.
Opet toplije ljeto
Na to se treba privikavati i pripremati. Evo, mi ne znamo koliko ćemo još dugo u južnoj Dalmaciji moći uzgajati plavac mali ako se nastavi tako visoko zagrijavanje. Možda ćemo umjesto plavca trebati neke nove vrste grožđa, poput izraelskih ili libanonskih. Ne znam ni što će biti s krumpirom i kupusom u Lici i u dalmatinskom zaleđu. Nastave li se ovakvi trendovi, neke vrste neće odmah izumrijeti, ali ćemo najprije imati manje prinose, a u novim klimatskim uvjetima mijenjat će se i nutritivna svojstva hrane. Tu je i dolazak kojekakvih novih vrsta komaraca, buba, leptira i ptica, dok će se neke naše domaće vrste ptica seliti više na sjever – nizao je znanstvenik nastavljajući da izračuni pokazuju da bi se razina mora kod nas do kraja stoljeća mogla podignuti za 20-ak centimetara. Iako se to može očekivati, nisu sva naša obalna mjesta upitna jer mnoga imaju visoke rive, no neki naši otoci koji imaju niže rive moraju biti na oprezu zbog nekih drugih pojava, recimo, meteotsunamija.
– To su nagle epizode. Naiđe duboka jaka ciklona koja u odnosu s morem stvara visoke valove koji dolazeći na plitko more još više rastu zbog očuvanja mase pa onda prave velike nevolje i štete, stradaju polja, ceste. Može se očekivati da ćemo svake godine imati sve više toplinskih valova. Ove se godine očekuje opet ljeto toplije od prosjeka, a to ukazuje na ekstreman smjer. S druge strane, imat ćemo i hladne valove, kao što je bio i nedavni travanjski slučaj s mrazom u južnoj Dalmaciji i u zaleđu. To su ekstremi, a ekstremi će rasti u intenzitetu, trajanju i efektima. U paketu s tim idu i suše te poplave. Može se očekivati više suša, a mi nemamo dobro posložene kanale. Mogu se očekivati , a negdje lokalne suše, a svake pete godine regionalna suša. Ljudi nisu svjesni da sve to omogućava povratak nekih bolesti, na primjer malarije. Prijetnja su i brzorazvijajući virusi. Kada god dođe do nagle promjene vremena, imamo jako puno slučajeva gripe, od koje ljudi sve više umiru jer virusi brzo mutiraju. Kada se ne zna u što će se neki virusi pretvoriti jako se teško protiv toga unaprijed cijepiti. Znači, nove vrste gripa su prilično vjerojatne. A to je cijeli novi svijet briga – napominje Grisogono i upozorava na još nešto – klimatske izbjeglice. Kaže, o tome se malo govori, ali zbog otežanih uvjeta života uzrokovanih klimatskim promjenama sve više ljudi prisiljeno je napustiti svoja životna područja.
– O tome se već rade intenzivna istraživanja, no puno toga i dalje još ne znamo. U Africi su takve migracije opet intenzivirane, a pojačane će biti i u Aziji. Za tako velike seobe, egzoduse, ne postoje pravi modeli računanja. Može se samo upotrijebiti neki jednostavni statistički biološko-matematički izračun pa napraviti neku projekciju da se ljudi mogu pripremiti i da se umanje pogubne posljedice. Kada se smanjuje prostor za život dok broj stanovništva buja dolazi i do novih ratova. Ključne su u tome i količine pitke vode i hrane. Prije 15-ak godina radio sam u Nigeriji. Ondje se jezero Čad svake godine povlačilo za 6-10 metara. U 15-20 godina to su velike obale gdje nedostaje vode. A europski političari već gledaju kako da voda i zrak više ne budu ljudsko pravo. Da se i to kontrolira. Ovdje pak kod nas, država više ne daje novac za proučavanje bure i juga. Kao da je to riješeno, a ništa nije riješeno jer i dalje imamo probleme u prometu s nekim mostovima, vijaduktima, zavojima, zaleđivanjem – kaže sugovornik pa nas zanima, kada već govorimo o posljedicama čovjekova djelovanja, slaže li se s tezom da ljudska vrsta radi sama protiv sebe.
Čovjek kao Atlantida
– Da, to je 99 posto točno. Čini mi se da srljamo u vlastitu propast. Postoji tek jedna vrlo mala vjerojatnost da mi nismo za to odgovorni, no ona je tako mala da je možemo zanemariti. Da je to neka megafluktuacija prirodnog tipa, meni zvuči smiješno i nevjerojatno. Kako god, čovjek se mora osvijestiti što se događa jer doći će trenutak kada će biti kasno. Kada pomislim na to što čeka naše unuke i praunuke, zabrinut sam. Ne znam kako će to tada izgledati. Ne mogu si to ni zamisliti. Čak se malo i bojim pomisliti što bi njih moglo čekati. Čovjek je umislio da je svemoćan, da mu nitko nije ravan, pokušava se igrati Boga, misli da sve može sam napraviti, pokazati prirodi kuda trebaju teći rijeke, izbetonirati tamo gdje mu se ne sviđa prašuma, paliti i trošiti naftu koliko god mu to novac dopušta... To je poražavajuće. Ponižavajuće je pak ponašanje političara, i onih naših. Mnogi od njih nemaju nikakvog radnog iskustva. U stara vremena tko je mogao biti političar? Onaj tko se već dokazao u društvu, tko je već nešto stvorio, a ne da mu je politika prvi posao kao što je slučaj i u našem Saboru gdje valjda polovica zastupnika nema nijedan radni dan u nekoj struci u kojoj su školovani, ako su školovani – neumoljiv je Grisogono. A kako sve više ljudi dopušta da sve manji broj ljudi, baš ti političari, misle i odlučuju umjesto njih, dok robote pak izmišljamo kako bi oni radili umjesto nas, za kraj ga pitamo – ako su ljudi sve manje voljni misliti i raditi, jesmo li onda stigli do nekog evolucijskog zastoja?
– To je teško reći, ali ova klimatska kriza je veliki izazov i prava prilika da dokažemo hoćemo li potonuti i otići slično kao Atlantida ili ćemo ipak opstati te ćemo, kao Maksim Gorki, moći reći – čovjek, kako to gordo zvuči. Nažalost, sad to ipak ne zvuči gordo.
