Pod okriljem noći, uz svijeću, grobar Stjepan Kolb, znajući da se time i sam izlaže životnoj opasnosti, upisivao je u knjižicu imena žena i djece umrlih u đakovačkom logoru. Suprotstavio se i naredbi ustaške vlasti da ih pokapa bez odjeće i u jednu, masovnu grobnicu. Svakoj ženi i djetetu osigurao je posebno mjesto i krišom označio mjesto gdje su pokopani.
Majka je bila pošteđena
Zahvaljujući njemu, židovsko je groblje u Đakovu jedinstveno u svijetu jer su poznata imena oko 570 pokopanih žrtava logora koji je osnovan u prosincu 1941., a zatvoren u lipnju 1942. Igrom sudbine, čovjek koji se pobrinuo da žrtve ne budu zaboravljene, zbog svog je njemačkog podrijetla završio, ulaskom partizana, u logoru za folksdojčere u Valpovu.
Odveden je onamo s trima kćerima u jesen 1945., a već u zimu u logoru je i preminuo. Kćeri, među njima i danas 85-godišnja Mira, puštene su kući 2. svibnja 1946. Majka je bila pošteđena logora zahvaljujući hrvatskom djevojačkom prezimenu Kozbašić.
– Krenuli bismo po mrtve do logora tata i ja ujutro s konjem i kolima. Nije vam tada bilo automobila. Prvo je bilo po troje umrlih, a kasnije i po 20. Bilo je prestrašno. Pretužno. Ujutro bi tata kopao rake i u svaku stavio jednu ženu ili dijete. Jedno po jedno. Svatko je dobio svoje. Nije dao da bude drukčije iako su to od njega tražili – prisjeća se tada 14-godišnja djevojčica Mira Kolb odlazaka s ocem u dva kilometra udaljen logor organiziran u centru Đakova u kojemu je skončalo gotovo 600 žena i djece, većinom dovedenih iz Sarajeva, ali i drugih gradova Bosne i Hercegovine.
Na papir, ne baš vještim rukopisom, rođeni Osječanin, odrastao u naselju Retfala, koji je u Đakovo stigao 1940. sa suprugom i djecom, gdje je i dobio posao grobara, upisivao je imena i skrivao tu vrijednu knjižicu. Mira ju je nakon njegove smrti čuvala i predala Židovskoj općini u Osijeku.
– Nije u logoru u koji su nas odveli bilo jako strašno kao u logoru za Židove, ali puno je bolesti bilo i tata se razbolio – shrvana, ali ponosna govori Mira koja i danas živi u trošnoj kućici uz groblje, gdje je odrastala uz oca i majku, dvije sestre i dvojicu starije braće koji su se borili u inozemstvu. Za jednog, sjeća se ta žena narušena zdravlja, zna da je bio zarobljenik jugoslavenske vojske. Ostalo je izgubljeno u njezinoj prošlosti.
– Taj je čovjek jednostavno bio čovjek. Nije dopuštao da žrtve samo nestanu – s poštovanjem kaže tajnik Židovske općine Osijek Dragutin Kohn u čijim se uredima čuvaju korice knjižice u koju je Stjepan Kolb upisivao mrtve.
Kako navodi, nalog da se osnuje sabirni logor za Židove stigao je u Đakovo iz Zagreba, iz vrha tadašnje vlasti. Logor je u samo četiri dana podignut na zemljištu u vlasništvu Đakovačke nadbiskupije. Crkva se, kaže, protivila, ali bilo je uzalud.
– Iz Bosne i Hercegovine početkom prosinca 1941. stigao je prvi kontingent žena i djece. Njih 1200 koji su, prevoženi u vagonima, proveli sedam dana bez hrane i vode. O smještaju i hrani morala se brinuti židovska zajednica. Pomagalo se, rodbina je slala hranu, no u takvim neuvjetima bolest se širila, umiralo se svaki dan. Bilo je i onih koji su umrli od batina ustaških čuvara i pod teretom svakodnevnog teškog prisilnog rada – opisuje Kohn tragediju koja se pojačala u veljači 1942. dolaskom novog kontingenta od 1800 žena i djece koji su bili iz Hrvatske, BiH, ali i Srbije. Stigli su iz logora Stara Gradiška gdje je bilo previše zatvorenika. Općina je zatražila da se Židovi prebace u Đakovo, a ustaška je vlast odmah pristala.
– Namjerno su ih poslali. Te su žene i djeca bili zaraženi trbušnim tifusom. Kad se bolest počela širiti, bilo je strašno, tada ih je jako puno pomrlo – navodi Kohn.
Stabla za "Leteću brigadu"
Logor su u travnju potpuno preuzeli ustaše, a dva mjeseca poslije zatvoren je. Prva grupa od tisuću ljudi, među njima čak 700 djece, poslana je u Auschwitz. Ubijeni su čim su stigli, a o njima ne postoji nijedan zapis. Druga skupina prebačena je u Jasenovac, gdje je također bila ubrzo smaknuta. Tada počinju i uhićenja Židova u Osijeku. Oko 3000 iz grada i okolice, priča Kohn, završilo je u Auschwitzu. Kući se vratilo njih deset.
– O odvedenim ženama i djeci iz logora u Đakovu mi, za razliku od ljudi koje je upisao Kolb, nemamo zapisa, kako su se zvali, koliko su bili stari. Zahvaljujući tom divnom čovjeku, čiji se popis još uvijek ažurira, jer je pisao rukom pa ima i pogrešaka i nešto je nečitljivo, mi znamo imena gotovo 600 žrtava. Sa 90 posto sigurnosti možemo reći da ispod pločice s imenom leži ta osoba – zaključuje Kohn.
Na groblju u Đakovu, na kojem leže čak i bebe od jednoga dana, rođene u logoru, pa sve do starica od 90 godina, svake se godine održava komemoracija žrtvama holokausta. Uvijek se s ponosom prisjete i osobe koja je, stavljajući vlastiti život na kocku, sačuvala identitet nevinih žrtava.
Prošle je godine tako obavljena rekonstrukcija nadgrobnih ploča žrtava logora Đakovo novcem Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, Koordinacije židovskih općina Hrvatske i Saveza jevrejskih opština Srbije. Za grupu ljudi iz Židovske zajednice Osijek koja se brinula o logorašima i nosila naziv "Leteća brigada", a kasnije i sama postala progonjena, u Izraelu se idućih godina planira zasaditi barem stotinu stabala.
Na ažuriranom popisu danas je 566 ubijenih žena i djece plus 11 nepoznatih omladinki. Većinom je riječ o ženama i djeci deportiranim iz Sarajeva 1. i 23. prosinca 1941., no u logoru u Đakovu bile su i žene i djeca s područja cijele bivše Jugoslavije. Dio židovskih izbjeglica, žena i djece, iz Austrije, Mađarske, Poljske, Bugarske, Češke i Slovačke, također je zatočen u Đakovu, gdje su tragično i završili. Manjim dijelom, život su u logoru u Đakovu izgubile i žene i djeca srpske, ali i drugih nacionalnosti.
a kad smo vec kod zidova, sto nas prepravedni precednik namjerava poduzeti oko povrata otete imovine koja je u Jugoslaviji samo podijeljena podobnicima i generalcinama..?