Oružani sukobi na granici između Armenije i Azerbajdžana, koji su izbili u noći 12. srpnja, aktualiziraju neriješena teritorijalna pitanja između bivših republika Sovjetskog Saveza.
Ovoga puta sukobi nisu izbili zbog Gorskog Karabaha kao početkom devedesetih, već na granici između pokrajine Tavuš na sjeveru Armenije, u kojoj živi oko 134.200 stanovnika, i mjesta Tovuz u Azerbajdžanu, u kojem živi oko 13.000 stanovnika. U tom je sukobu do sada poginulo 16 ljudi, a usto su porasle napetosti između dvije države, ovoga puta i zbog kontrole nad prirodnim bogatstvima, posebno energetskima u pokrajini Tavuš. Naime, osim što je Tavuš bogat naftom i plinom, kroz njega prolazi naftovod Baku – Tbilisi – Ceyhan, koji je važan za Europu, te Južni kavkaski naftovod.
Turska uvijek protiv Armenaca
Armenija i Azerbajdžan međusobno se optužuju za izazivanje sukoba, a nema neovisnih izvora koji bi mogli potvrditi nečiju verziju. Armensko ministarstvo obrane optužuje Azerbajdžan da je avionom bombardirao armenske položaje, a ministarstvo obrane Azerbajdžana govori kako je to bio odgovor na armensku vatru. Armenski počasni konzul u Italiji Pietro Kuciukian kaže kako su azerske rakete i dronovi napali četiri armenska naselja te su armenske snage spriječile daljnje napade. Armenski premijer Nikol Pašinjan izjavio je kako želi da međunarodne snage nadziru primirje s Azerbajdžanom, za koji je rekao da predstavlja međunarodnu prijetnju.
– Postalo je jasno da Azerbajdžan nije samo prijetnja Armeniji već i globalnoj sigurnosti. Njihov je službeni predstavnik najavio kako bi azerske snage raketama mogle napasti nuklearnu elektranu Metsamor, a ta bi se izjava trebala smatrati zločinom protiv čovječanstva – rekao je Pašinjan.
Službeni predstavnik azerskog ministarstva obrane Vagif Dargahli izjavio je kako armenske oružane snage skrivaju svoje oružje pokraj civilnih objekata te da je azerska vojska napala samo armenske vojne objekte. Nekim je promatračima čudno što je do sukoba između dvije vojske došlo upravo na tom dijelu granice, a ne u Gorskom Karabahu, koji se nalazi u Azerbajdžanu, a nastanjen je Armencima. Armensko-azerski sukob mogao bi dovesti i do intervencije saveznika dviju država. Rusija tradicionalno podupire Armeniju i jamči joj vojnu pomoć, a obje su države članice političko-vojne organizacije nekih kavkaskih zemalja (Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti, CSTO), u kojoj od 1999. više ne sudjeluje Azerbajdžan.
Turska je saveznik Azerbajdžana, uz ostalo, i zato što je stoljećima u sukobu s Armenijom i ne priznaje da je počinila genocid nad Armencima. Turska je zatvorila granicu s Armenijom i optužuje ju za oružanu “provokaciju” Azerbajdžana. Nekada se kritike ili optužbe Ankare smatralo više retorikom nego stvarnom željom za uplitanje, ali više se ne zna kako “čitati” turske poruke.
Turska se i stvarno angažirala i u Siriji i u Libiji, ali je izbjegavala izravno se sučeliti s Rusijom premda je podupirala različite frakcije. Istina, sukob između Armenije i Azerbajdžana nastao je zbog Gorskog Karabaha, ali sada i Turska, kao što je oduvijek činila Rusija, želi imati svoj geopolitički utjecaj, prije svega iz vlastitih interesa.
Iran je partner Armenije, ali i prijatelj Azerbajdžana i želi ostati neutralan, odnosno nudi pomoć u pregovorima. Bio je sazvan i sastanak CSTO-a, a vlada u Bakuu odmah je optužila onu u Erevanu (glavni grad Armenije) da želi tu organizaciju uvući u sukob. Vratimo se malo u povijest, odnosno u vrijeme uoči raspada SSSR-a, nakon kojeg su i Armenija i Azerbajdžan počeli sukob zbog Gorskog Karabaha. Već 1988. započeo je oružani sukob između dvije države, koji je prekinut tek u svibnju 1994. primirjem uz rusko posredovanje. U sukobima je poginulo oko 30.000 ljudi.
Rusi htjeli svoju vojsku duž granice
Međunarodni pregovori započeli su 1997. Nagorno Karabah je regija koja je u vrijeme SSSR-a imala status autonomne pokrajine unutar granice republike Azerbajdžan, ali s većinskim armenskim stanovništvom. Posljedica sukoba bila je da je raseljeno oko 230.000 Armenaca iz Azerbajdžana te 800.000 Azera iz Armenije i Karabaha. Dogovor pri raspadu SSSR-a bio je da se granice između republika ne smiju mijenjati.
No, teritorij Gorskog Karabaha je pod armenskom kontrolom, što je velika rana za Azerbajdžan. Gorski Karabah je de jure cijeli azerbajdžanski, ali de facto pod armenskom kontrolom. Svi su mirovni pregovori i prijedlozi u propali. U Minsku su se sastajale sve zainteresirane strane, pa je čak najavljivano kako se dogovor bliži koncu i kako treba narode pripremiti za mir, ali čim su se međunarodni reflektori ugasili, napetosti su započele. U Gorskom Karabahu bilo je sukoba i 2016. kada je poginulo oko 350 osoba (civila i vojnika) te 2019. godine.
Mislilo se da će odlazak Serža Sargsjana 2018. s položaja predsjednika Armenije, na kojem je bio 10 godina, pridonijeti smirivanju situacije, ali ni s dolaskom Armena Sarkissiana nije se ništa promijenilo. Još 1992. osnovana je skupina iz Minska (glavni grad Bjelorusije), predstavnika više država, koja radi na pripremi mirovnog sporazuma.
Kopredsjednici te skupine zemalja predstavnici su Rusije, SAD-a i Francuske, a u njoj su još Bjelorusija, Njemačka, Italija, Portugal, Nizozemska, Švedska, Finska i Turska, uz dakako, Armeniju i Azerbajdžan. Azerbajdžan kritizira skupinu (grupu) iz Minska jer smatra da je proarmenska, jer je kopredsjednik Francuska koju želi zamijeniti Turskom. Armenija se žali da član skupine nije predstavnik Gorskog Karabaha.
Skupina iz Minska je, međutim, više puta razgovarala s predsjednikom Bakom Sahakianom i s njime pješice prošla granicu između Gorskog Karabaha i Azerbajdžana. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov koncem prošle godine kazao je kako u skupini iz Minska Rusija radi “u skladu s Francuskom i SAD-om” te da je to “rijetka situacija u kojoj imamo jednaku točku pogleda”.
Svi bi osjećali posljedice
No, tijekom nekih diskusija Rusija se nudila kako će svoje vojne snage rasporediti duž granice na kojoj se sučeljavaju Armenija i Azerbajdžan, ali takav prijedlog nitko nije prihvatio. U cijeloj situaciji sada su iskrsnuli i novi faktori. Najavljene su vojne vježbe “Kavkaz 2020.” predviđene za rujan.
Ruski predsjednik Vladimir Putin 17. srpnja najavio je kako će snage uključene u tu vježbu proširiti svoje djelovanje od Kavkaza do Crnog mora. Zašto je to najavljeno? Predstavnik azerskog ministarstva obrane i azerskog predsjednika Ilhama Alijeva izjavio je kako bi, budu li napadnuti “njihovi strateški položaji”, Azerbajdžan “mogao bombardirati nuklearnu elektranu Metsamor” pokraj istoimenog grada. Prethodno su objavljene informacije kako Armenija prijeti napadom na jezero i hidroelektranu pokraj mjesta Mingečaur u Azerbajdžanu, ali ne postoje službene informacije Erevana o toj izjavi. Dvije strane međusobno se optužuju, mediji i uredi za tisak u svemu sudjeluju, a prava se istina ne zna. Osim toga, u armenskom gradu Gjumriju, na granici s Gruzijom, nalazi se velika vojna baza…
Napad na armensku nuklearku izazvao bi katastrofu veću od one u Černobilu. Možda Baku želi samo privući pozornost međunarodne zajednice na situaciju u Kavkazu. I papa Franjo je tijekom nedjeljnog (19. srpnja) angelusa pozvao na prekid vatre između Armenije i Azerbajdžana na Kavkazu i izrazio žaljenje zbog poginulih u ponovnim sukobima. U Bakuu prosvjednici traže snažniju intervenciju azerske vojske, a u Erevanu se podupire armenska intervencija.
Talijanski filozof i znanstvenik religije Massimo Introvigne kaže kako vjerojatno nitko ne zna što se događa u Gorskom Karabahu, koji su zauzele armenske snage. Čak 93 posto armenskog stanovništva pripada kršćanskoj pravoslavnoj vjeri pa mu je bliska i Ruska pravoslavna crkva. Azerbajdžan ima većinsko muslimansko stanovništvo pa je gotovo normalno da tu zemlja podupire Turska, koja sada sve više upotrebljava vjeru i u međunarodnoj politici.
Introvigne drži kako neće doći do azerskog napada na armensku nuklearku jer bi i sam Azerbajdžan osjetio posljedice nuklearne eksplozije, ali tom prijetnjom želi privući međunarodnu pažnju. No, isto tako drži kako spor između Armenije i Azerbajdžana “neće tako skoro završiti jer su zahtjevi dviju zemalja nepomirljivi”.
Ne vjeruju u uspjeh novih pregovora
Istina je i da Rusija ne želi da se produlji sukob između dvije republike bivšega Sovjetskog Saveza, ne samo iz strateških razloga već i zato što Moskva sebe smatra zaštitnicom svega što se događa na prostorima bivše države. Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov kazao je kako je Moskva spremna biti posrednik u sporu između dvije države. Rusija, dakle, želi ubrzati tijek mirovnih pregovora kako bi pokazala svoju međunarodnu ulogu.
No, s druge strane Azeri, poslije toliko godina od rata devedesetih i pregovora u Minsku koji nisu doveli nikamo, s pravom ne vjeruju u uspjeh novih pregovora bez obzira na posrednike. Azerbajdžan bi htio da Gorski Karabah bude dijelom države ne samo na papiru, a Armenija želi da i službeno postane njezinim teritorijem. Moguće je da je azerski predsjednik za sadašnji sukob dobio zeleno svjetlo Turske koja želi izvesti pritisak na Rusiju i glede interesa u Libiji, koju dvije države žele podijeliti.
Rusija ima dobre odnose sa obe drzave. Turci gube u Siriji opkoljeni su pitanje dana kad ce bit rikavela.Takoder iu Libiji.