Prošloga tjedna uputio sam se na jedno poslijepodne do Londona intervjuirati savjetnika britanskog premijera i direktora kampanje koja je vrlo vješto iskoristila englesku riječ “great” i stavila je u službu stvaranja rasta i radnih mjesta za Britaniju. Među onim što se tijekom kampanje isticalo kao veliko, sjajno i “great” su poduzetništvo, inovacije, sport, glazba, krajolik, obrazovanje institucije u Velikoj Britaniji…
Putujući vlakom Bruxelles – London, razmišljao sam koje bi još bile velike britanske odlike koje su mogle završiti na posterima kampanje, ali nisu. Pao mi je na pamet – veliki britanski “understatement”. Englesko-hrvatski rječnik Rudolfa Filipovića definira riječ “understatement” kao umjeren iskaz ili prenisku procjenu. Žargonski prevedeno, “understatement” je možda ono što je Gibonni u svojim stihovima rekao izrazom “malo je reć’”.
To je situacija kada čovjek pronalazi prigušeni humor u umanjivanju strahota oko sebe. Kad odbija podlegnuti drami čak i onda kad su događaji oko njega krajnje dramatični.
Tjedan nakon što su hrvatski medijski prostor preplavljivali naslovi poput “sad sve izgleda kao pakao, kasnije će biti još veći pakao”, možda se vrijedi podsjetiti o vrlini zvanoj “understatement”.
Uglavnom sve što znam o toj vrlini naučio sam iz jedne kolumne Bena Macintryea u londonskom listu The Times. Primjer koji je on naveo jedna je vrlo stara izjava. Upotrijebio ju je 1873. čuveni istraživač Afrike dr. David Livingstone. A Macintrye ju je opisao na način koji uopće nije tako loš. Toliko neloš da ga vrijedi citirati: “Bolovao je od upale pluća, malarije, čireva na nogama i hemoroida koji su bili toliko žestoki da je jedva mogao hodati. Vrućina se miješala s iznenadnim prolomima pljuskova. Mnogi su se njegovi nosači razbježali, a on je bio prisiljen iščupati većinu svojih trulih zubi. Napadale su ga pijavice, trgovci robljem i neprijateljska afrička plemena. U trbuhu mu se skrivao krvni ugrušak veličine loptice za kriket koji će ga uskoro ubiti.
U svome šatoru, uz svjetlost svijeće, Livingstone je podigao olovku i, koristeći sok od bobica jer mu je ponestalo tinte, napisao ove veličanstvene riječi: ‘Nije baš uvijek užitak ovo moje istraživanje’”. Taj citat govori o čovjeku koji se u paklenim uvjetima nije predao drami, nije napisao nešto poput “ovo je pakao, a slijedi još veći pakao”, nego upravo suprotno.
Ipak, ponekad je umanjivanje dramatičnosti neke situacije dovelo do tragičnih nesporazuma. U Korejskom ratu šestotinjak pripadnika jednog bataljuna britanske vojske izginulo je nakon što je njihov zapovjednik, na pitanje američkog generala o tome kako stoje Britanci okruženi divizijom od 10 tisuća kineskih vojnika, odgovorio: “Pomalo ljepljivo (u smislu neugodno, op. a.). Stvari su dosta ljepljive ovdje dolje.” Da je Britanac odgovorio “u smrtnoj smo opasnosti”, Amerikanac bi možda poslao pomoć, ali ova izjava nije mu zvučala tako strašno pa nije učinio ništa.
Jedan od preživjelih putnika s Titanica ovako je odgovorio na pitanje istražitelja o tome zašto oni u čamcima za spašavanje nisu pomagali ljudima koji su plivali u hladnom moru nakon što je Titanic već potonuo: “Imali smo, znate, jednu prilično ozbiljnu večer.”
A Wikipedia u natuknici o pojmu “understatement” navodi primjer iz jedne knjige o zrakoplovnim katastrofama. Na boeingu 747 kompanije British Airways 24. lipnja 1982. otkazali su svi motori. Dok je zrakoplov brzo gubio na visini, kapetan Eric Moody se obratio putnicima: “Dame i gospodo, govori vam vaš kapetan. Imamo mali problem. Sva četiri motora su prestala raditi. Dajemo sve od sebe da ih ponovo pokrenemo. Vjerujem da niste suviše tjeskobni.”
Veliki britanski “understatement” gubi se danas i u svakodnevnom životu Britanije, u kojem masovni mediji puno lakše proglase nešto krajnje dramatičnim ili spektakularnim prije nego “prilično dobrim” ili “ne baš užitkom”. Ali on ne postoji samo u Britaniji, ima ga posvuda u svijetu, pa i u ravnoj Slavoniji. To je osjećaj koji ljude u dramatičnim situacijama tjera da izdrže tako što se odbijaju predati teškim emocijama. U prilogu na HTV-u ovih je dana jedini preostali stanovnik u poplavljenom selu Strošinci, na pitanje što se dogodilo, odgovorio: “Nema koga da galami. Što ja kažem, tako je.” Malo je reć’, ali i to je veliki slavonski “understatement”.
>> Osmislio sam imidž kampanju koja je već prve godine donijela 500 milijuna funti
ta je vrlina važna i u ekonomskim krizama kada je najgori izbor panika i drama