Nada Mihelčić hrvatska je spisateljica koja je svojim knjigama za djecu ušla i u lektiru te osvojila sve one nagrade koje se u Hrvatskoj mogu osvojiti za dječje knjige. Nedavno smo u Večernjem listu objavili iskreni intervju s ovom autoricom koja preživljava izvan svih književno-izdavačkih klanova, ali i živi kao i sav hrvatski živalj. A to znači da njoj svi mogu biti dužni (i država koja joj još nije isplatila pravo javne posudbe na knjige posuđene u javnim knjižnicama, ali i izdavači koji joj ne isplaćuju ionako niske honorare, kao što je redovito ni ne obavještavaju u prodaji njenih knjiga...), ali i da ona nikome ne smije biti dužna, i to ni minute. Pa tako ni državi koja si uzima svoje poreze, ni gradu Zagrebu koji uzima svoj prirez, ni komunalcima koji sve nestrpljivije naplaćuju svoje usluge... Koliko znam, gospođa Mihelčić nema auto pa je barem sveprisutni pauci ostavljaju na miru.
I baš je ta Nada Mihelčić, autorica dječjih knjiga, kako bi neki pomalo prijezirno dometnuli, ovih dana napisala otvoreno pismo predsjedniku Hrvatskog sabora Josipu Leki, inače podosta odmjerenom gospodinu kojeg iz takta ne može izbaciti ni usplahireni partijski šef Zoran Milanović. Riječ je o Saboru koji je nakon duga dva mjeseca “zaslužene” stanke konačno počeo s jesenskim zasjedanjem. Književničino pismo postalo je hit na tzv. društvenim mrežama, a Nada Mihelčić stekla je brojne nove poklonike jer je progovorila o temi koja pouzdano tišti i brojne druge građane ove zbunjujuće zemlje.
Nadu Mihelčić, gospođu koja obožava pse, uzbudila je vijest da se jedna bivša, ali očito još uvijek moćna županica iz pritvora u Remetincu, toj hrvatskoj tranzicijskoj političkoj akademiji bez premca, direktno vraća u sigurne saborske klupe. I, naravno, na saborsku plaćicu. I na sve one druge, ne tako malobrojne saborske privilegije. Ta je vijest Nadu Mihelčić zabrinula. Pa se ona prisjetila svih onih zastupnika s lažnim magisterijima, ali i onih koji su reinterpretirali narodne poslovice vrijeđajući svoje (usput rečeno) puno obrazovanije kolegice, prisjetila se birtaških nadmetanja o cijeni kilograma mozga (ne goveđeg, nego ljudskog), ali i onih koji su osuđivani zbog ratnih zločina ili onih koji nikako nisu uspjeli uredno ispuniti imovinsku karticu, homofoba, rasista... Zbog svih tih spodoba, zaogrnutih u lukrativni zastupnički grimiz, književnica Nada Mihelčić zapitala je Josipa Leku gdje je granica. Granica tog neviđenog političkog sljepila i upravo tahijevske, dakle feudalne bahatosti. I do sada nije dobila odgovor.
Nada Mihelčić zapitala se kako to svaki od hrvatskih birača za svoje zapošljavanje mora donijeti potvrdu o nekažnjavanju, ali i o tome da se protiv njega ne vodi neki kazneni postupak, a da jedino za najvažniji politički dom u zemlji ne vrijede nikakva slična pravila, pa se u njega može ulaziti (i izlaziti) kad god se kome prohtije. A da bi svoje načelno pismo potkrijepila i konkretnim prijedlogom, Nada Mihelčić, autorica romana “Zeleni pas”, od Josipa Leke, političara koji djeluje poput nekog provincijskog, dobroćudnog župnika, zatražila je da se od budućih članova Hrvatskog sabora traži ne samo potvrda o nekažnjavanju, nego i certifikat Mense da im je IQ barem 110. Pa je to i zdravorazumski argumentirala. Ako pilot putničkog zrakoplova s oko 200 putnika mora imati dokaz o “zdravoj pameti”, zašto to ne bi morali imati i oni koji žele upravljati s više od četiri milijuna života? Zastupnici, IQ na sunce!
Bravo gospođo Mihelčić. Upravo tako; uvjerenje da nisu kažnjavani, da se protiv njih ne vodi kazneni postupak, o "zdravoj pameti" a možete dodati i uvjerenje da nemaju poreznih dugova - bilo osobno, bilo njihove tvrtke.