Vrckavi minimalni tradicionalni napjev, bećarac, koji većinu asocira na vrištava slavenska veselja, sačuvao je povijesno autentično i krajnje objektivno svjedočanstvo Prvog svjetskog rata te je dobar izvor, zrcalo i prozor u svijet tih ratnih zbivanja.
To je zaključak književne analize „Prvog svjetskog rata u kontekstu bećaraca“ Ane Tereze Barišić, objavljen u prvom broju časopisa za humanističke znanosti Pannoniana iz Osijeka, koja se s bećarcem pridružila višegodišnjoj kampanji istraživanja „Velikog rata“ o njegovoj stotoj obljetnici.
„Oj soldatu, kako je u ratu?/ Bome gorko bez tebe, divojko“
Taj pjevni oblik karakterističan za Slavoniju, Baranju i Srijem, čiju strukturu čine dva rimovana deseterca, beziznimno prati sve situacije u kojima se nalazi šokački svijet, ističe autorica.
Budući da ispjevani sadržaj u bećarcu ima elemente dokumentiranosti i informativnosti, jer se njegov tekst gradi oko događaja, kažemo da je on vjerodostojni artefakt povijesnih zbivanja, objašnjava autorica u časopisu Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti iz Osijeka.
On je eksplicitno definiran time što ga recitira, pjeva netko tko je proživio odgovarajuće životno i društveno iskustvo i zbog toga je predmet promatranja ovoga rada, objašnjava autorica i izlaže analizu s obzirom na razvojne faze iskustva rata kako ih je zabilježio bećarac.
„Da je dati s dikom vojevati…“
U početku Prvi svjetski rat bio je entuzijastički prihvaćan, što je bilo motivirano i žestokim borbama kao oblikom izražavanja nezadovoljstva prema graničnim neprijateljima ili vladajućim elitama.
Autorica to raspoloženje ilustrira stihovima: „Da je dati s dikom vojevati,/ ja bi mala s mojim vojevala“ i „Koji nose crvene parole, / to su same bekrije i lole“.
No, s razvojem borbi i teških posljedica, bećarac bilježi dokumentaristički uvjerljive detalje i odnos prema ratu se mijenja: „Diku mi je pogodilo tane, / u zlo misto u obrve vrane“.
Postupno, bećarac bilježi sveopću otupljenost, zamorenost, tjeskobu ratom: „Kapetane, pusti moje janje, / za jednoga ni više ni manje“ i Care Karlo i carice Zita, / šta ratuješ, kad nemate žita.“
„… nema 'noga, tko zaplako nije“
Posljedice sveopćeg dugogodišnjeg uništavanja su neprebrojive: visoka brojka poginulih boraca, invalida, psihičkih bolesnika, oboljelih od tifusa, kolere i epidemije gripe; gotovo svaka druga žena nosila je crninu. Zavladala je velika nestašica sirovina, žitarica, hrane i ostalih osnovnih potrepština nužnih za šturo preživljavanje.
Bećarac dokumentira ta stanja: „Dugi dani, a komisi mali, / al' je teško, kog država 'rani.“ i „Imala sam nešto malo zlata, / pa sam dala caru za soldata“.
Otići u rat bila je dužnost svakog muškarca. Žene su to, kao i vojnici, različito prihvaćale. O svojoj boli i muci gordo su pjevale, ističe autorica: „Dika mi je kod kraljeve garde/ Cara služi, a meni se tuži“, „Caruj care, al' nemoj zbog rata, / jer zbog rata osta neudata“ i „Mili Bože, al' se bitka bije, / nema 'noga, tko zaplako nije“.
„Na Rusiji jedno brdo malo…“
U bećarcu saznajemo o izgledu ratišta, o strahotama ranjavanja, umiranja, oblicima ratovanja, o ratnoj tehnici i ratnoj mašineriji, liječenju u vojnim bolnicama, vremenskim (ne)prilikama, o lokacijama ratovanja i još mnogo drugih podataka. „Kud se moje obasulo grožđe,/ po Karpati, žalosna mu mati“, „Oj Rusijo, u tebi topovi, / ginu momci kano golubovi“ i „Na Rusiji jedno brdo malo,/ tamo j' moje janje zakopano“.
Bećarac pripada usmenoj književnosti. Njegov se minimalizam kao stvaralačko načelo očituje i u izrazu i u sadržaju. Njegova liričnost je uočljiva u usmjerenosti bećarca na emociju i unutarnje doživljavanje subjekta. On stihovima iskazuje različite osjećaje, ali i daje realistične obavijesti o iskustvu, životu, ljudskim odnosima i povijesnim zbivanjima, zaključuje analitičarka bećarca Ana Tereza Barišić.
>> Hrvatska nema menuet, ali ima bećarac
