Zbog neočekivane promjene okolnosti u profesionalnom životu neću jedno vrijeme moći pisati redovitu kolumnu pa želim zaokružiti ovo relativno kratko ali vrijedno iskustvo. Moram priznati da nisam bio svjestan koliko je zahtjevno obrađivati aktualne društvene teme i zatim izvući neki dublji značaj za čitatelje. Svi imamo vlastiti pogled na svijet, ali opet mora postojati univerzalna istina koja nadilazi svako subjektivno i ograničeno mišljenje o prolaznim događajima o kojima svakodnevno čitamo. Demokracija podrazumijeva javno sučeljavanje različitih stavova, što ne znači da nije moguće postići veliku suglasnost o nekim pitanjima. Primjerice, neotuđivo pravo hrvatskog naroda da slobodno odluči o svojoj sudbini te da živi u vlastitoj državi nešto je o čemu će se gotovo svi složiti. Međutim, postoje i teme oko kojih se možda nećemo nikad složiti pa će biti “kontroverzne” za naše unuke i praunuke.
Hrvatska, kao i druge zemlje koje su bile izložene radikalnim političkim pokretima, nosi veliki teret prošlosti. Kolikogod se trudili usmjeriti na bolju budućnost, ipak nas proganjaju velike povijesne nepravde koje su nam se dogodile uime neke svjetovne bezbožne ideologije. Na kraju teških i emotivnih rasprava obično se kaže da je najbolje to prepustiti povjesničarima da u miru stručno i temeljito odrade. Međutim, to nije moguće ako im dokumenti u arhivama nisu dostupni, što je slučaj za razdoblje komunističke diktature do 1990. Valjda smo dovoljno sazreli kao društvo da možemo konačno čuti istinu, kakva god ona bila. Mogu samo nagađati da to nije do sada učinjeno jer su ulozi vrlo veliki u političkom smislu pa se jedna strana (naravno ljevica) jako boji mogućih posljedica.
U našim aktualnim raspravama o ljudskim pravima dominira progresivistička filozofija pa često možemo čuti kako se “ne želimo vratiti u srednji vijek”, što podrazumijeva da smo danas moralno superiorniji u odnosu na generacije prije. Međutim, upravo su tijekom 20. stoljeća počinjeni masovni zločini da je teško uopće shvatiti kako se to moglo dogoditi. Gulag, Auschwitz, Jasenovac, Bleiburg, Ovčara, Srebrenica mjesta su koja asociraju na užasne tragedije i podsjećaju nas da stvarna zaštita ljudskih prava ne ovisi o deklaracijama, pa ni ustavu, nego o moralnoj kulturi svake ljudske zajednice. Počinitelji tih zločina svoja su djela opravdali time što su prvo dehumanizirali određenu skupinu pa onda proglasili da njihove žrtve zapravo ne zaslužuje ni poštovanje ni bilo koju pravnu zaštitu. Bili su jednostavno suvišni.
Ovo spominjem jer i danas postoji jedna skupina koja nema nikakvu zaštitu, a nema moćnu lobističku infrastrukturu koja će se založiti za njihova prava. Radi se o nerođenoj djeci koja nikad neće doživjeti svjetlo dana. Kao i u svojoj prvoj kolumni moram dignuti glas protiv velikih nepravdi koje se svakim danom događaju oko nas.
Jesu li suvišni? Kolikogod slušamo o ljudskim pravima, neke teme se radije prešućuju. Ne želim nikoga osuđivati, ali ovo nije svjetonazorsko pitanje niti se može pronaći kompromisno rješenje.
"Počinitelji tih zločina svoja su djela opravdali time što su prvo dehumanizirali određenu skupinu pa onda proglasili da njihove žrtve zapravo ne zaslužuje ni poštovanje ni bilo koju pravnu zaštitu." ---- Istina je. A što čine ljudi koji se zalažu za legalan pobačaj? Prvo što izjave jest da nerođeno dijete nije čovjek nego "fetus" (?) ili čak "nakupina stanica" tj. prvo što učine jest da nerođenom djetetu oduzmu njegovu ljudskost, dehumaniziraju ga - kako bi mu dobili pravo oduzeti život. Drugo što kažu jest da žena ima pravo nad vlastitim tijelom, iako je pravo na život svakog ljudskog bića najviše ljudsko pravo i zajamčena tekovina modernoga doba. Time se nerođeno dijete vrlo "srednjovjekovno" stavlja u kategoriju nižeg ljudskog bića, čije je pravo na život manje važno od komfora i ugode "višeg" staleža. Činjenica je da je pobačaj nešto čemu nema mjesta u svijetu napretka, humanosti, ljudskosti. Riječ je o mračnoj tekovini vremena koja su ljude dijelili u kaste, pri čemu su one više kaste na ljude nižih gledale ne samo kao na manje vrijedne ljude, već na njih često uopće nisu gledale kao na ljude.