Trebala se, čini se, doslovno dogoditi katastrofa da ono što se do jučer činilo nemogućim – nastava na daljinu – u hrvatskom obrazovnom sustavu postane realnost. Doduše, uz mnogo muke učenika i njihovih roditelja, ali i nastavnika, profesora, učitelja, pa i ravnatelja. Ali ipak...
Online nastava ulazi s ponedjeljkom u treći tjedan primjene, a Hrvatska s tim datumom na popis europskih zemalja kojima je pošlo za rukom ono što i znatno razvijenijim i ekonomski jačim članicama Europske unije nije – u gotovo kataklizmičkoj atmosferi bez prekida 21 dan održavati obrazovni sadržaj, istovremeno kreirajući virtualne sadržaje, zadatke, učionice i zbornice.
I nema to nikakve veze s idiličnim i idealiziranim novim obrazovnim sustavom kako nam ga je opisivalo političko vodstvo obrazovnog resora koje je, koje li ironije, spremno na, kako kažu, sve moguće crne scenarije, još manje ima veze s postulatima odnedavno uvedene “Škole za život”, već je to isključivo vezano za izuzetne napore kolektiva u kojem su jednako važnu i odgovornu zadaću, osim nastavnika, preuzeli i svi hrvatski učenici.
Oni od sedam do 18 godina – koliko god da ih se do jučer promatralo kao pasivan i nezainteresiran podmladak koji se ne može pomaknuti dalje od ekrana – televizije, mobitela i tehnoloških novotarija.
Nije bilo djeteta koje se od prvog dana prvog tjedna škole od kuće nije ujutro od osam svim silama trudilo ulogirati u sustav ili uz sav školski pribor promatrati nastavu na nekom od televizijskih programa – štoviše njihova odgovornost u prva se dva tjedna miješala i sa stresom i znatno većim školskim obvezama – nije im bilo lako stići odgovoriti na sve zahtjeve i zadatke odaslane u virtualne učionice, još im je manje bilo lako da sami savladavaju nova gradiva.
Ima još jedna prednost cijele kataklizmičke situacije, koja bi do izražaja trebala doći tek kada kaos konačno povuče svoje pandže iz svakodnevice naših učenika, velika većina naših osnovnoškolaca i srednjoškolaca shvatila je koliko je, zapravo, u školi dobro.
Kataklizma će odigrati i na kartu dostojanstva nastavnika. Ovog puta zasluženo.
No što dalje?
Koliko dugo naši učenici, profesori, nastavnici pa i roditelji mogu izdržati?
– Dok epidemiološka slika ne bude dobra – odgovor je koji ne bira ni razred ni grad, ni činjenicu da dvoje ili troje djece u istom kućanstvu za svoje školske obveze mora koristiti jedno računalo.
Odgovorni u obrazovnom sustavu tvrde, poučeni valjda dobrim komunikacijskim sposobnostima ministra zdravstva Vilija Beroša, da pred sobom, baš kao i epidemiolozi, imaju nekoliko scenarija. Točnije, u Ministarstvu obrazovanja zovu ih koracima.
Tih je koraka ukupno pet, a naši učenici, nastavnici i profesori trenutačno su na koraku broj 2. To je korak koji će potrajati do kraja ožujka i kojim je predviđeno privikavanje i učenika i nastavnika na sustav, način komuniciranja, na izradu digitalnih materijala, na razvijanje navika samostalnog logiranja, na nebrojeno mnogo zadataka koji se stavljaju pred učenike. Točnije previše zadataka koji se trenutačno zadaju učenicima.
Kako do ocjena
To je korak u kojem nema ocjenjivanja i korak u kojem je ključna obveza nastavnika da u suradnji s roditeljima pronađu mjeru u očekivanjima i realnim mogućnostima djece – jer poznaju ih.
Upravo zbog toga predstoji još teže razdoblje za nastavnike – u digitalnim učionicama moraju biti svjesni da nisu jedini nastavnici i da je predmeta mnogo – pretjeranim sadržajem u djece koja su se pokazala i više nego odgovornom stvaraju kontraefekt. Sad je, uostalom, i idealan trenutak da sustav doista izbaci nepotreban sadržaj iz učionica – kojeg i dalje, bez obzira na “Školu za život”, ima.
Treći će korak uslijediti početkom travnja. Naime, scenarij u kojem se učenici sredinom tog mjeseca vraćaju u učionice nije realan, stoga će profesori dobiti smjernice kako će i što točno ocjenjivati učenicima u njihovu radu od kuće.
Četvrti će korak onda značiti, kako doznajemo, i samo vrednovanje rada.
Sve to vodi jasnom zaključku – nema poništavanja nastavne godine koje se sve više zaziva u raznim grupama na društvenim mrežama.
Uostalom, sam pojam poništavanja nastavne godine ne postoji ni u jednom zakonu koji se odnosi na rad i funkcioniranje odgojno-obrazovnih ustanova.
U Zakonu o odgoju i obrazovanju ima, doduše, tek jedan članak kojim se propisuje da nastavna godina može trajati kraće od zakonski definiranog roka koji za sve učenike iznosi 175 radnih dana, a za maturante 160 radnih dana, da odluku o skraćivanju nastave donosi resorni ministar i da se ona primjenjuje u slučaju proglašenja katastrofe, nepogode ili stanja neposredne ugroženosti.
VIDEO: Ministrica Blaženka Divjak održala konferenciju za medije
Tim bi se člankom Hrvatska možda i povela da nisu u samo dva tjedna profesori, učitelji i nastavnici uspjeli organizirati sve da se obrazovni proces u Hrvatskoj nastavi – na nekoliko različitih platformi koje su dostupne baš svim našim učenicima.
U najboljem scenariju, vrate li se učenici sredinom svibnja u škole, svakako moraju računati na brojne provjere znanja. I upravo tu će se iskazati sve dobre i loše strane “Škole za život”.
Upravo tada ključnu ulogu odigrat će nastavnici koji će učenicima prvi puta u stvarnom, gotovo filmskom scenariju, imati priliku nikada zornije pokazati vrijednost koju škola prije svega mora promovirati – učenje radi stjecanja znanja i razumijevanja, a ne učenje radi ocjene.
Tek će tada prava škola dobiti na važnosti.
Već ukinut jedan naslov
To svakako ne znači snižavanje kriterija, svi sudionici obrazovnog sustava znaju koja su to temeljna znanja koja su učenici morali usvojiti u određenoj godini školovanja, ali ne znači i “iživljavanje” u kojem u obrazovnom sustavu školsku godinu padaju i sedmogodišnjaci. I to ne u neznatnom broju.
Četvrti korak koji je u kalkulacijama odnosi se isključivo na maturante.
I dok se u “školi na daljinu” može vrednovati rad učenika, matura se na daljinu ne može pisati, još manje vrednovati.
Jedno je sigurno – ispit državne mature koji gimnazijalcima znači kraj školovanja, a srednjoškolcima priliku da se upišu na fakultete svakako će se provesti. Ostaje pitanje kada.
Naime, ispiti državne mature s pitanjima iz svakog predmeta odavno su gotovi, pišu se gotovo godinu unaprijed za svaku generaciju, ali za provedbu državne mature potrebno je mjesec dana. Provedba znači pakiranje ispita u posebne vrećice, kodiranje svakog, dostava vrećica i čitav niz radnji koje se ne mogu, potvrđuju to i u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja, zaduženom za provedbu spomenutog ispita visokog rizika, provesti za manje od mjesec dana.
Drugim riječima, a po postojećim preporukama koje je Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja uputio Ministarstvu obrazovanja, kao tijelu koje i donosi konačnu odluku, preporučeno je da maturu učenici pišu.
Jedna je opcija, u najboljem scenariju, uloviti postojeće propisane datume. Podsjetimo, zbog štrajka nastavnika s početkom godine maturantima su već učinjene izmjene u pisanju ispita državne mature na način da im je esejski ispit iz hrvatskog jezika prebačen u svibanj. Taj je manevar bio moguć samo zato što je esejski dio izgubio na važnosti u ukupnoj, završnoj ocjeni na tome predmetu, a zbog vremena izgubljenog u štrajku maturantima je s popisa obveznog lektirnog sadržaja već ukinut jedan naslov.
Druga opcija, kad bi cijela epidemiološka situacija u zemlji potrajala, jest ispite državne mature znatnije pomaknuti čime bi se automatski moralo pomaknuti i rokove za upise na fakultete. Značajniji pomak toga ispita bio bi na datume predviđene za jesenski rok.
Naime, nakon štrajka upravo opcija produljenja ljetnog roka državne mature nije dolazila u obzir jer bi se time, govorili su tada, morali pomicati i rokovi za upise na fakultete.
No sada se, u ovoj kriznoj situaciji bez presedana, i fakulteti moraju prilagoditi novonastaloj situaciji jer je, osim školske, narušena i akademska godina.
Doduše, tu je situacija nešto lakša nego u osnovnim i srednjim školama, barem pod pretpostavkom da se od studenata očekuje da su sposobniji sami učiti i iz knjiga i obvezne literature, ne samo pripremljenih predavanja, no i oni će morati biti spremni na činjenicu da pred sobom neće kao do sada imati mnogo ispitnih rokova.
Upravo zbog toga sveučilišta već sada moraju razmišljati o opciji u kojoj studentima spuštaju prag za prijenos barem jednog ispita više nego je to sada uvjet za prelazak u višu godinu, a ne samo i isključivo računati na opciju da prostora imaju u ranoj jeseni budući da nova akademska godina počinje 1. listopada.
– Što se tiče održavanja ispita državne mature, očito je da postoje neki logistički izazovi kad je riječ o kreiranju ispita, njihovoj distribuciji te samoj provedbi, na čemu Ministarstvo znanosti i obrazovanja intenzivno radi kako bi se iznašla najbolja rješenja. Trenutačno su u razradi tri do četiri moguća scenarija, a u kontaktu smo i s Nacionalnim centrom za vanjsko vrednovanje obrazovanja koje će nam dati podatke o vremenskim okvirima koji su im potrebni za sve prethodno navedene logističke izazove kako bismo ustanovili koji su scenariji najbolji – sve je što su o ispitima državne mature u situaciji kad je virus Hrvatsku stavio u karantenu poručili iz Ministarstva obrazovanja.
Kako kažu, ne mogu izlaziti sa scenarijima sve dok kao i svi ostali ovise o epidemiološkoj slici zemlje.
Ipak, Ministarstvo obrazovanja istovremeno već sada mora raditi planove za učenike osnovnih i srednjih škola u Zagrebu – to su u obrazovnom sustavu dva paralelna i jednako teška i velika problema.
Naime, tu bi situacija, barem u slučaju povratka u školske klupe do lipnja, mogla biti znatno različita nego u ostatku zemlje budući da se prema procjenama zagrebačkog gradskog Ureda za obrazovanje, a zbog najjačeg potresa koji je pogodio metropolu u posljednjih 140 godina, očekuje da će narušena biti četvrtina odgojno-obrazovnih ustanova u koje se ubrajaju i vrtići.
Uostalom, taj problem oštećenih školskih ustanova bit će dugovječniji od onoga s virusom. Već je sada poznato da, primjerice, zgrada Gornjogradske gimnazije nije više za upotrebu pa treba voditi računa da se za te učenike pronađe zamjensko rješenje – ne samo u ovoj nego i u sljedećoj školskoj godini jer obnovu je u Zagrebu iluzorno očekivati u skoroj budućnosti.
Iako nema službene potvrde, “zamjenska rješenja” za neupotrebljive škole u Zagrebu mogle bi postati ostale škole u blizini – takvo rješenje primjenjivo je za starije učenike, no za osnovnoškolce, naročito one u nižim razredima čije su škole jako oštećene to će dodatno zakomplicirati cijelu situaciju.
Naime, jasno je da se u osnovne škole učenici upisuju po mjestu stanovanja i teško je očekivati da se mlađe osnovnoškolce može poslati u udaljenije dijelove Zagreba od mjesta u kojem žive – osim ako im se pak ne osiguraju dodatni organizirani prijevozi kako bi odlazak u druge škole za njih bio sigurniji.
E-nastava bi mogla potrajati
U toj “paralelnoj krizi” jedna od opcija za učenike zagrebačkih uništenih škola i dalje je e-nastava, no takav potez, jasno je, Ministarstvo obrazovanja, koliko god imalo utjecaja u donošenju pravila i zakona, ne bi trebalo povlačiti bez jasne suglasnosti roditelja.
Kako bilo – učenici svih škola doista jesu u pravu: ova školska godina prava je noćna mora koja će se najgore ili pak najbolje odraziti upravo na ovogodišnju generaciju prvašića.
Njih smo prije svega naučili da odlazak u školu uglavnom znači više vremena provoditi u kući nego u školskoj klupi – suočili su se sa štrajkom, a sada i s pandemijom. No u cijeloj kaotičnoj situaciji ne dopustimo da nam promaknu i pozitivni primjeri – naši učenici osnovnih i srednjih škola kao i studenti brojnih fakulteta diljem zemlje pokazali su se kao odgovorni pojedinci dorasli svim situacijama – od prihvaćanja obveza do izrade medicinske opreme kojoj su prionuli studenti za naše medicinske djelatnike.
Upravo zato u ovoj školskoj godini nametnut je novi trend – od ocjene u imeniku puno je važniji uloženi trud, od prosjeka puno je bitniji timski rad, od učionica, fizičkih ili virtualnih, puno je bitnija svijest učenika – da uče samo i isključivo za i zbog sebe!
