Je li prošlotjedni pohod tajnika Svete Stolice za odnose s državama mons. Paula Richarda Gallaghera bio samo šminkeraj ili su od javnosti skriveni pravi motivi i pozadina razgovora s biskupima i političarima, pokazat će vrijeme. No, ono što se moglo vidjeti nije nešto što bi ikoga moglo impresionirati.
Od već poznatih “nitko-ne-zna-kada” odgovora o završetku kanonizacije kardinala Stepinca do nadugačko i naširoko sročena govora o gospodarskim ugovorima Vatikana i Hrvatske, koji je mons. Gallagher izgovorio na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a kojega je 80 posto posvetio svemu drugome po bijelome svijetu osim onome što se izravno tiče samih ugovora. Točnije, kada je o njima na kraju govora i progovorio, naglasio je kako su važne dva pitanja – mirovinskog sustava za svećenike i izgradnja novih crkava.
Dakako, to su važna pitanja, no važnije od njih zacijelo je pitanje povrata imovine, koje godinama stoji na mrtvoj točki. A još je od njega aktualnije pitanje financiranja Crkve iz državnog proračuna. Ne iz aspekta lijevo-liberalnih redova, koji bi Crkvi dokinuli ugovore samo zato da svisne od gladi i ni koricu kruha joj ne bi ostavili, nego se možda o gospodarskom ugovoru moglo razgovarati i iz perspektive Crkve.
Nije, naime, tajna da se u Crkvi, osobito u intelektualno potentnijim krugovima, o ovakvom modelu financiranja Crkve iz proračuna razmišlja kritički već neko vrijeme. Dakako, ne zbog toga da se Crkva ostavi na spomenutoj korici kruha, nego zato što je ovakav model umrtvio crkvene strukture, koje su naučile na redovite prihode iz državnih jasli, što loše utječe na evangelizaciju, jer se visoki crkveni krugovi, materijalno zbrinuti, nemaju potrebe zdušno angažirati u naviještanju Evanđelja današnjem svijetu.
Ugovor je, što je bio i povod Gallagherova govora, potpisan prije 20 godina i tada je predstavljao najbolji model financiranja Crkve od strane države. Em je to bila Crkva osiromašena i ponižena u komunizmu, em stradala u ratu. Tada su se ugovori gledali i kao svojevrstan način kojim je država uspostavljala dobre odnose (čitaj: kontrolu) nad crkvenim vlastima, što je nekome mirisalo i na “državnu crkvu”, neprimjereno slizavanje trona i oltara. No, prema tome modelu, država svake godine Crkvi osigurava oko 350 milijuna iz proračuna, što je nužno za njezine potrebe.
Vremena su se promijenila. Crkva, prije svega, nema potrebu podupirati ovakav državni aparat, koji je opustošio zemlju i sada iz nje iseljava ljude. Crkva se treba distancirati od takvog sustava. Može to učiniti vidljivo upravo na ovaj način da promijeni financijski model, pa da je vjernici tj. građani financiraju iz svojih poreznih olakšica kao što je slučaj u mnogim zemljama. To bi jamčilo Crkvi neovisnost i evangelizatorski polet. A da nije veliki novac u pitanju u prilog kazuje i statistička činjenica od 3,7 milijuna katolika u zemlji, od kojih bi svaki trebao godišnje dati 100 kuna (godišnje!), pa da Crkva dobije isto onoliko koliko dobiva sada. No, mons. Gallagher toga se nije sjetio. Kao ni datuma kada bi Stepinac mogao postati svetim.
Ako se ukine novac crkvi (s čime bi se mogao složiti), onda obavezno ukinuti i novac i svim ideološki nastrojenim udrugama (a takvih je većina) i onda smanjit poreze za taj iznos