„Iako se uz pomoć 'PR bojne' stvara dojam da nam teku med i mlijeko, Hrvatska je doživjela ozbiljan demografski slom. 'Izvozimo' najobrazovaniji dio našeg stanovništva, a 'uvozimo' najneobrazovaniji - u Hrvatsku je, do sada, došlo preko 200 tisuća stranih radnika, a s masovnijim dolaskom stranaca iz Indije i Nepala kulturni i etnički identitet naše zemlje počeo se mijenjati te se polako transformiramo u Euroaziju. Bez kvalitetnih zakonskih okvira, koji trenutno ne postoje, prijeti nam stvaranje paralelnih društava, pri čemu ljudi i kulture egzistiraju jedni pored drugih, no bez međusobne komunikacije, što je potencijalno vrlo opasno“, upozorava prof.dr.sc. Anđelko Milardović, koji se više od tri desetljeća bavi istraživanjem migracija, a nedavno je pokrenuo i Europskog centra za migracijske studije.
„Useljavanje u Hrvatsku ima bogatu povijest, a danas je Hrvatska zemlja koja privlači različite skupine ljudi. Prošle godine se iz Hrvatske odselilo 40.424 osobe, a uselilo se 35.912 osoba, među kojima je bilo čak 70 posto stranaca. Postoje planovi za olakšavanje useljavanja stranaca u Hrvatsku. Trenutno stranci mogu doći i raditi uz ishođenje određenih dozvola, ali se razmatra mogućnost da određeni broj Hrvatskoj poželjnih državljana trećih zemalja može dolaziti i bez takvih dozvola“, vjerovali ili ne, ovo je odgovor na pitanje o migracijama i useljavanju u Hrvatsku, koji smo dobili od umjetne inteligencije. Microsoftov Copilot, chatbot koji je 7. veljače proslavio svoj prvi rođendan, ima svoje 'mišljenje' i o problemu iseljavanja iz Lijepe Naše, pa 'kaže':
„Hrvatska je i prije nedavnog vala iseljavanja bila među europskim zemljama s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljavanjem. Povijesno gledano, iseljavanje je imalo takve razmjere da se u pojedinim razdobljima više od jedne trećine hrvatskog naroda nalazilo izvan granica svoje domovine. Hrvatska dijaspora u svijetu danas obuhvaća više od dva i pol milijuna ljudi, uključujući izravne iseljenike i njihove potomke. Više od milijun Hrvata i potomaka živi u SAD-u i Kanadi, dok se drugi nalaze u Južnoj Americi, Australiji, Europi i drugim dijelovima svijeta“, odgovor je koji nam je, kao iz rukava, dao Copilot.
Da je umjetna inteligencija najviši stupanj ljudske tehnike u povijesti civilizacija, smatra dr. Anđelko Milardović, koji je 34 godine radio u Institutu za migracije te se i danas bavi istraživanjem migracija. No, iako ona, oslanjajući se na konkretne događaje iz prošlosti te sadašnje podatke, formira svoje nesubjektivno „mišljenje“, Milardović naglašava kako, za razliku od čovjeka, umjetna inteligencija nema sposobnost projekcije te ne može predviđati.
>> Tko ima najnižu, a tko najvišu plaću u Hrvatskoj: Za ovo zanimanje plaća je čak 3120 eura
Postavlja se stoga pitanje koliko se duboko, široko i kvalitetno pitanjem iseljavanja domaćeg stanovništva, ali i useljavanja stranaca, te predviđanjem daljnjeg razvoja događaja, bavi ona prirodna, politička inteligencija. „Nedovoljno i krajnje površno!“, tvrdi Milardović te upozorava da je Hrvatska u čitavu tu priču s migracijama ušla nespremna, bez kvalitetnih zakonskih okvira, ali i bez jasne vizije i strategije.
Mijenja se kulturni i etnički identitet Hrvatske
„Mnogo toga vezanog za migrante nije regulirano, ne postoji integralni paket s pravilima i zakonima koji su obvezujući. Ukratko, 'skočili smo u more' prije no što smo, slikovito rečeno, naučili plivati, što može biti vrlo nezgodno suočimo li se s većim valom stranaca koji dolaze u našu zemlju. S masovnijim dolaskom radnika iz Indije i Nepala kulturni i etnički identitet naše zemlje već se sada počeo mijenjati, Hrvatska se polako transformira u Euroaziju“, tvrdi Milardović, ističući kako vremena za čekanje nema te je krajnji trenutak da Hrvatska, odnosno njeni kormilari, reguliraju uvoz strane radne snage, ali i počnu raditi na prevenciji problema koji bi, kako tvrdi, kroz 5, 10 ili 20 godina mogli doći na naplatu, gurnemo li sada neka ključna pitanja 'pod tepih'.
S namjerom da se na tom polju uvede reda, prošle je godine, dan prije svog odlaska u mirovinu, pokrenuo Europski centar za migracijske studije (ECMS), znanstvenu jedinicu Instituta za europske i globalizacijske studije, čija je misija sustavno pratiti migracijske procese u Republici Hrvatskoj, ali i na razini EU te na globalnoj razini. No, iako ECMS 'živi i radi' već treći mjesec, do sada im se nitko iz Vlade niti ministarstava nije javio, niti je itko od institucija pokazao interes za suradnjom na kompleksnom pitanju migracija.
„Vrijeme je da se krene u akciju, pri čemu treba koristiti komparativnu metodu i iskustvo razvijenih, europskih zemalja, poput Njemačke, Austrije i Švedske, dakle zemalja koje još od pedesetih godina prošlog stoljeća imaju radnu migraciju. Do sada je preko 200 tisuća stranih radnika došlo u Hrvatsku, što svjedoči o tome da je riječ o procesu koji mora biti reguliran. Prvi i najvažniji tip regulacije je jezična integracija stranaca,bez koje postoji realna opasnost od stvaranja paralelnih društava, a to je ozbiljan problem s kojim su se suočile neke europske zemlje, poput Njemačke i Francuske. Poželjno je donijeti i zakonski akt o obveznom učenju hrvatskog jezika, kao preduvjetu integracije, jer samo time možemo, dugoročno gledano, izbjeći mogućnost konstrukcije paralelnih društava, pri čemu ljudi i kulture žive jedni pored drugih, no bez međusobne komunikacije, što je potencijalno vrlo opasno“, upozorava Milardović, naglašavajući kako je upravo Zakon granica između sigurnosti i nesigurnosti, slobode i nasilja, odnosno anarhije.
'50 nijansi sive'
Vrlo važan korak integracije je, nastavlja, odnos poslodavaca prema stranim radnicima. Stranci koji dobiju radne dozvole u Hrvatskoj morat će imati i isti status kao domaći radnici, no ne samo u smislu prava nego i u smislu obveza, što između ostalog znači da će i strani radnici morati puniti hrvatski proračun.
POVEZANI ČLANCI:
„Poslodavci, zbog potrebe ekonomije, trenutno uvoze radnu snagu kao trupce, a kakav je njihov status i kako se s prema njima odnose, to samo oni znaju. Kada je riječ o stranim radnicima, za sada je i plaćanje poreza i doprinosa siva zona. Ta problematika nije dovedena do razine zakona i zato, na tom polju, trenutno imamo '50 nijansi sive'. Tu se ponovo vraćamo na problem jezične integracije, jer bez znanja hrvatskog jezika, strani radnici teško mogu kvalitetno funkcionirati na poslu. Toga su sada sve svjesniji i poslodavci te su neki od njih sami pokrenuli učenje jezika za strane radnike. No, za sada se jezična integracija ipak odvija samo na razini pojedinih firmi i nekih lokalnih zajednica, a to je proces u koji se moraju uključiti Vlada i Sabor, kako bi ga se reguliralo Zakonom. Jedino ćemo se tako ukrcali u vlak dugoročne orijentacije te prevenirati nastanak paralelnih društava, što bi moglo eskalirati za 20 godina“, poručuje Milardović.
Pitanje svih pitanja
Stranim radnicima Hrvatska mora stvoriti uvjete za integraciju u društvo te za život dostojan čovjeka. No, suočeni s tim imperativom ne možemo, a da se ne zapitamo, kako kaže Milardović, pitanje svih pitanja - zašto se isti ti uvjeti za život i rad, koje sada moramo stvoriti za strance, nisu stvorili za naše mlade obitelji, za liječnike, IT stručnjake, medicinske sestre i majstore, ukratko za ljude koji su ovdje rođeni i odškolovani, hrvatski im je materinji jezik, te već imaju riješeno stambeno pitanje, makar i pod roditeljskim krovom?
„Vlade su, proteklih 30 godina, naprosto promašile u javnim politikama, jer da su te politike bile sinergijske, ovo masovno iseljavanje naših mladih nam se ne bi dogodilo. Premijer Plenković to tumači socijalnom pokretljivošću nakon ulaska Hrvatske u EU i otvorenošću Europe, no taj argument pada u vodu, jer da su uvjeti života i rada u Hrvatskoj, kao što su primjerice, u Irskoj ili Njemačkoj, ne bi bilo masovnih odlazaka, niti bi se djeca, još malodobna, već misaono pripremala za emigraciju i iseljavanje iz Hrvatske“, zaključuje Milardović.
Nasele li se stranci u sada prazna hrvatska sela, dakle u zone gdje nema posla niti ekonomije, jedina opcija za takvu populaciju bila bi, upozorava, život od socijalne pomoći, što u startu treba regulirati i isključiti.
„S takvim se problemom suočila Njemačka, no stvari se sada i tamo radikalno mijenjaju te se intenzivno radi na tome da se useljenike radno aktivira, kako bi bili korisni i za sebe i za društvo. Naravno, ima i onih koji zagovaraju deportaciju useljenika u matične zemlje, a ima i još radikalnijih prijedloga, poput onog 'Alternative fur Deutschland (AFD), koja zagovara da se sve neintegrirane useljenike iz Njemačke deportira u dijelove Afrike, što je, dakako, na razini nacističke ideologije“, kaže stručnjak za migracije.
'Izvozimo' obrazovane, a 'uvozimo' neobrazovane
Milardović smatra da je ovo društvo, u odnosu na ekonomiju, dugoročno gledano teško održivo, jer se bazira na, kako kaže 'loto-ekonomiji', odnosno ekonomiji koja je pupčanom vrpcom vezana za EU fondove, doznake i uz turizam.
„Turizam nije ozbiljna industrija, nego ekonomska grana siromašnih zemalja. On ovisi o nizu okolnosti - o ekonomskoj stabilnosti, ratovima, energetskoj krizi, klimatskim promjenama. Stoga je cijela Hrvatska ekonomija, ekonomija rizika, a u takvim se nesigurnim okolnostima ljudi ne mogu zadržati. Posljedice toga su ozbiljne, 'izvozimo' najobrazovaniji dio našeg stanovništva, a 'uvozimo' najneobrazovaniji. Svaka čast inženjerima iz Indije, no generalno, stupanj obrazovanja stranaca koji dolaze, potpuno je nesrazmjeran stupnju obrazovanja naših mladih ljudi koji napuštaju Hrvatsku. No, uz pomoć 'PR bojne, stvara se lažna sika da u Hrvatskoj teku med i mlijeko, a situacija je dijametralno oprečna. Hrvatska ostaje bez liječnika, IT stručnjaka, ali i kvalitetnih majstora, jer mladi ljudi, bez posla, ne mogu niti do kredita za vlastiti krov nad glavom, a uz plaće kakve su sada, teško da si mogu i iznajmiti stan. Neka mi netko iz ove Vlade kaže da li je to normalno“, zaključuje stručnjak za migracije.
Iako se o tome još uvijek govori 'pro futuro', Milardović upozorava kako je Hrvatska već doživjela ozbiljan demografski slom, a tu temelji na ideji trokuta - prvi krak tog demografskog sloma je depopulacija, niska stopa rađanja, drugi krak je iseljavanje, a treći je starenje i mortalitet.
„Za vladajuću elitu to su, kako kažu, novi izazovi, no ja ih otvoreno pitam - je li, u sociološkom smislu, ovo društvo održivo na dugi rok? Stranke bi, u svojim programima, trebale imati migracijsku i demografsku politiku. To su dvije javne politike koje se ne smiju planirati na 4 godine, koliko traje njihov mandat, nego na 10, 15 ili 20 godina. No, naša država funkcionira po modelu 'press button', dakle pritiskanja dugmeta odozgo. Kao što su nam nekada, kroz povijest, direktive dolazile iz Beča, Budimpešte, Beograda, sada nam dolaze iz Brisela i Washingtona. Ne radi se tu o veličini države, nego o tome ima li ta država kreativan politički mozak ili ga nema. No, naši su političari samo izvršni dio političkog teatra, koji počiva na simuliranoj demokraciji te na političkoj i financijskoj oligarhiji i korupciji koja je metastazirala u cijelom sustavu, koje više ne služi svojim građanima, nego isključivo vladajućoj kliki“, poručuje naš sugovornik, koji najavljuje kako će naslov njegove iduće knjige biti upravo „Zarobljena država“.
Ima li ijedan drugi primjer u svijetu da se uvezena radna snaga iz Azije sustavno popularizira i reklamira u medijima na račun domaće? Nema dana da se ne pojavi barem nekoliko priloga o stranim radnicima. I tako već cijeli ovaj drugi AP-ov nesretni mandat.