Silovanje je strašan čin. Tek shvatiš što je kad ga doživiš. Ljudi misle da to nije ništa. Ma nije vraga kad ti netko razdere cijelu stražnjicu, isprebija te i ubije Boga u tebi, a tebi se magli pred očima – priča Stipo Jularić (56). Ovaj vukovarski branitelj, pripadnik legendarne 204. brigade, bio je silovan i zlostavljan u obučnom centru Bubanj potok nakon zarobljavanja 1991. godine.
Stipo je sa svojim suborcima krenuo u proboj.
– Krenuli smo 14. rujna, a domaći četnici stalno su nam bili za petama. Zarobili su nas dok smo prolazili kroz neprijateljske redove pokraj Bogdanovaca. Prijetili su nam da će nam oguliti kožu, i to bi i učinili da se odnekud nije pojavio jedan kapetan iz Banje Luke, ali Hrvat po nacionalnosti, i zaštitio nas. Transporterima su nas prebacili u jedan podrum u Negoslavce. Tri dana su nas držali tamo, prebijali, dolazili bi i četnici te nas ponižavali na sve načine. Vrteći noževima tjerali su nas da skidamo hlače do koljena, mokrimo jedni po drugima i skačemo u mjestu da nam se trese spolovilo. A oni su nas psovali, pljuvali po nama, prijetili klanjem. Četvrti dan odveli su nas na vojni sud i naređeno je da nas voze u Beograd. Ukrcavali su nas u transportere s kalašnjikovima prislonjenima uz rebra – svjedoči Stipo za 24sata.
Dovezli su ga, kaže, u vojarnu u Topčideru, pred dva inspektora koja je znao iz Vukovara. S njima je ponekad i popio kavu. Sad su stajali pred njim, listali njegov dosje u žutom fasciklu i pitali je li učlanio prvih 500 vukovarskih HDZ-ovaca.
– Odgovorio sam potvrdno. Nekoliko dana su nas tamo mlatili i prebijali, a potom, noću, odvezli u Bubanj potok, obučni centar za specijalce. Vozili su nas do tamo sa žicama omotanima oko vrata. Tamo je bila redovna vojska, koja je nastavila ''ubijati Boga u nama''. Puštali su i četnike, pa su nas batinali i četnici i specijalci i vojnici. Luđačkih pogleda, mašući noževima, upadali su u sobe i silovali – s mukom se prisjeća Stipo.
– Trojica, četvorica uletjela su u ćeliju, zgrabila me i uz udarce bacila na pod. Koliko sam se god otimao, borio, nekoga čak uspio udariti nogom i laktom, ne možeš ti protiv te sile. Udarci su pljuštali sa svih strana, po svim dijelovima tijela. Prebacili su me preko klupe koja je tamo stajala. Jedan mi je nožem rasparao hlače. Pokidali su mi i majicu. A onda su se počeli redati. Jedan za drugim, uz urlike, bilo ih je pet, šest, ni sam ne znam koliko jer sam pao u nesvijest. Probudio sam se na podu. Krvario sam iz stražnjice. Čuvari su me bacili na krevet, gdje sam ostao ležati i slušao krike drugog logoraša kojeg su silovali – škrgućući zubima niže Stipo. U tim trenucima strave, priznaje, želio je samo da ga ubiju. Iz Bubanj potoka odveli su ga u logor Begejce. Batinanje se nastavilo, a silovanje se više nije ponovilo.
– Nisam to uspio prevladati. To me progoni noću. Postao sam impotentan, život mi je uništen. Da sam žrtva silovanja Domovinskog rata, naši sudovi mi već deset godina ne priznaju. Bez obzira na svjedoka koji je također silovan u Bubanj potoku, osporavaju mi status, ne priznaju ga jer nisam dokazao da sam silovan, nisam dostavio odjeću. Pa kako da je dostavim kad je poderana i uništena? Čak sam zatražio da me kompletno pregledaju i uvjere se u ozljede na debelom crijevu, no odbili su zbog, kažu, prolaska vremena. I odustao sam – razočarano govori Stipo.
zbog ovakovih potresnih svjedocanstava u danasnjoj hrvatskoj vladi moraju biti sdssovci....????