Bauk kruži Europom. Bauk pigmentacije. Svatko s malo izraženijim pigmentima potencijalni je silovatelj, lopov, kriminalac. Musliman. Imam nekoliko poznanica i poznanika koji odlaze u solarije. Rekao sam im da se ne okupljaju i ne izlaze zajedno jer će ih privesti. Poput revne Samoborke koja je panično nazivala organe reda, što malo pomalo postaju odredi segregacije, da joj se kvartom šeću izbjeglice. Ispalo je da je riječ o radnicima poduzeća koje ima status nacionalnog ponosa. Ali fobiju nije briga. Ona će s vremenom postati masovna psihoza i strah, a nedugo nakon toga i mržnja.
Mržnja prema svima koji su po potpuno nejasnim kriterijima opasnost za nas pa ih treba, radi zaštite, eliminirati. I eto nas u fašizmu, da nismo ni primijetili, a kamoli mu se oduprli. Narod će s veseljem prihvatiti kolektivno glupilo, s veseljem će ispunjavati građansku dužnost koju naizgled nitko od njega nije tražio, nego je riječ o dobrovoljnom odustajanju od zdravog razuma i humanosti. Filozofija kolektivne shizofrenije jednostavna je da jednostavnija ne može biti; pronađe se subjekt koji se bez pravog povoda pretvara u ciljani i rizični objekt i oko njega se plete ideja majorizacije i podizanja sanitarnih kordona. Kako da Europa ostane čista i naša, pa kako da država ostane čista i naša i na kraju kako da sve ono što pripada univerzalnom svijetu postane čisto naše. Bez nasilja, teško. Jer Cioran logično zaključuje da “duh koji bi htio sačuvati svoju posebnost na svakom je koraku ugrožen od stvari na koje ne pristaje”. Homogenizacija hrvatskog društva odvija se u etnički motiviranim valovima.
Mržnja prema Srbima nije bila samo posljedica agresivnog ponašanja jedne politike nego i obnova dijela tradicije političke kulture koja sadržajnu bezidejnost pokušava perpetuirati u nadriprocesu “prelaska od logike do epilepsije”. Padavičarski odnos prema srpskoj manjini postao je markerom kvalitete obožavanja Hrvatske pa će tako i odnos prema emigrantima biti ono što će prave Hrvate razlikovati od krivih, čime se samo svrstavamo u dugu kolonu “žrtava” Adornove misli da je “povijest čovječanstva trajna katastrofa”. Povijest Hrvatske nije teška i tragična, ona je katastrofalna u učinjenim pogreškama onih koji su se u svim ključnim trenucima stavljali na čelo naroda kojem su uzurpirali ime.
Nevjerojatan kontinuitet krivih odabira i lakoća biranja najgorih gospodara hrvatsku je političku oligarhiju učinio kategorijom domaćih izdajnika pa iz tog rakursa potpuni je cinizam da su ti “merderi i falšpileri” sačuvali hrvatsko ime. Njega je kroz povijest sačuvao onaj šutljivi, trpeći, bezimeni kmet koji je baš tu povijest iznio na svojim leđima, povijajući se i dovijajući pred naletima sve agresivnijih zahtjeva što su od njega u pojedinim fazama tražili da postane ubojica. I bez obzira na prevladavajuću modu i imperative, uvijek je u tom narodu, na sreću, bilo alternativnih koncepcija koje su nudile utočište u budućnosti i osiguravale gorespomenuti kontinuitet imenu što su ga kompromitirali hulje i probisvijeti. Problem zahtjeva što se danas postavljaju pred suvremenog hrvatskog kmeta nije u zazivanju ludila budući da tu nema ničeg originalnog, nego je problem što ne postoji alternativni koncept koji će tom istom kmetu nuditi izlaz u nuždi koja se u ovoj državi pretvara u dijareju.
Sreća je što je filozofija opstanka hrvatskog kmeta hereditarno domobranska, ali za instalaciju fašizma nikada većina nije bila presudna toliko koliko je bila važna agresivnost predane mu manjine. Fašizmu većina nikada nije bila nužan legitimitet jer nasiljem se od njega mogao stvoriti privid. A o opsjeni se baš i radi. Fašizam je opsjena sve do trenutka dok nasilno isključivanje ljudi po različitim ključevima iz društva ne postane vrlo realno. Što je vidjela Samoborka na ulici da joj je tako uzburkalo krv? Vidjela je fatamorganu opasnosti kojom su je impregnirali mjesecima dok nije dovedena u stanje da horde inovjerskih i inokulturalnih nasilnika vidi u radnicima koji odlaze na gablec.
Nastavi li se zakuhavati atmosfera, mogli bismo i u prosvjednicima iz brodogradilišta vidjeti prijeteće migrantske fizionomije, mogli bismo uskoro pomiriti se s inverzijom stvarnosti u kojoj bi pak vijest iz Splita glasila da je agresivni spomenik Radi Končaru napao i ozlijedio slučajnog prolaznika. Spomenik je desetljećima strpljivo čekao u zasjedi da naiđe njegova meta i onda se strahovitom silom nerazumnog komunističkog gnjeva sručio na nedužnog građanina i domoljuba koji je koristio samo svoje demokratsko pravo da slobodan i dobronamjeran hoda po svetom hrvatskom tlu. Neki spomenici i svi migranti su šuftovi i ne treba mirno čekati da nas ove dvije prijetnje napadnu, da ugroze naš identitet i način života, da nas dekristijaniziraju. Moramo djelovati preventivno, moramo pokazati svijest jer što ako nam se spomenici i imigranti prošire po parkovima, što ako pronađu svoj mir i sreću, svoje mjesto pod suncem i u svakodnevici življenja, što ako postanu obični i prihvatljivi, što ako budu totalno poraženi i postanu mi?! Može li to onda biti naša pobjeda?
sta napisati ovom debilu Goranu, koji se toliko namucio da napise ovaj clanak....