Koliko mi je poznato, za vrijeme Tuđmanova života, mislim na razdoblje od početka realizacije njegova političkog djela do smrti, za onih desetak godina ispunjenih nacionalnom dramom i nacionalnom euforijom, vremenom pogodnim za adoraciju vođa, ni jedan javni prostor, trg ili ulica – od čega izuzimam preuređenje njegove rodne kuće u muzejski prostor – nije nazvan njegovim imenom i ni na jednom javnom prostoru nije postavljen njegov spomenik ili kakvo drugo obilježje vezano uz njegovo ime.
Ne kažem da tijekom toga vremena slikari nisu slikali njegove portrete, a kipari modelirali njegove biste i kipove, ali, koliko god da je toga bilo, te su slike i ti su kipovi ostajali u zatvorenom prostoru ili su, manjim dijelom, služili kao insignije vlasti na zidovima državnih nadleštava i stranačkih prostorija.
Vrh HDZ-a protiv Tuđmana
Nije mi poznato je li bilo inicijativa da mu se i za života dižu spomenici, a ulice i trgovi nazivlju njegovim imenima – s obzirom na malne polustoljetnu tradiciju komunizma da se po živim političarima nazivlju trgovi i ulice, da se živim političkim veličinama podižu spomenici i da gradovi nose imena živih političara, ne bi me čudilo da je takvih inicijativa bilo – ali znam, s njim sam u raznim povodima vodio razgovore o značenju političke memorije, da on takvo nešto ne bi dopustio. Niti je njegova volja bila ako se to negdje bez njegova znanja učinilo. Htio je prekinuti s tom nakaradnom praksom, koja izvorno nije bila komunistička, koja je postojala i prije komunista, ali su je oni doveli do apsurda – divinizirali su žive ljude i anatemizirali su ih kad bi doživjeli politički krah. Držao se uljuđena načela da državnik radi za dobro svoje domovine i svoga naroda, da njima podiže spomenik, a hoće li i domovina i narod prigrliti njegovo djelo, divinizirati ga i podići mu spomenik, to je prepustio domovini i narodu da učine kad ih on zauvijek napusti… Nisam jedini koji je teško podnio njegov odlazak i nisam jedini koji je, baš s obzirom na tu zahvalnost što će uslijediti kad ode, zaključio da je, voljom providnosti, otišao u pravi trenutak i nije vidio što će se dogoditi i kako će s tom zahvalnošću u početku stvari teći.
A uslijedila je detuđmanizacija, politička akcija, koja nije dovodila u pitanje ni hrvatsku državu ni njene institucije, ali je, polazeći od mišljenja da je Tuđman provodio nacističku i fašističku politiku, postavila za cilj, kao što je činjeno u fašističkim i nacističkim zemljama nakon Drugog svjetskog rata, denacifikaciju Hrvatske. A to je značilo ne samo distancu od pojedinih dijelova Tuđmanove politike nego i osudu te politike u cjelini, zabranu svakog oblika adoracije njegova imena i vješanje na stup srama i njegova imena i politike koju je vodio.
U detuđmanizaciji, u političkim osudama Tuđmana i tuđmanizma, u optuživanju njega i njegovih vojnih zapovjednika, na domaćim i međunarodnim sudovima, nisu sudjelovali samo njegovi politički protivnici, koji su zasjeli na vrhove državne vlasti, i međunarodni pacifikatori prostora bivše Jugoslavije – što je bilo za očekivati – već i vrh stranke koja je baštinila Tuđmanovo političko naslijeđe, vrh HDZ-a, koji se distancirao od dijela politike svoga osnivača i tako pripremao za novo pozicioniranje u politici kad tuđmanizam bude osuđen kao nacizam i fašizam.
U takvim okolnostima, kad vrh HDZ-a niti inicira niti podupire, već na jedno oko žmiri i pruža mogućnost da mimo njega prođe ono što bi ga, ako mu se ispriječi, moglo srušiti, kad državna vlast sprečava gdje god može spriječiti, a prijekim okom gleda na ono što mimo nje prolazi, jer nema zakonske osnove da to spriječi i kad međunarodni pacifikatori prijete da će donijeti presude koje će i Tuđmana i tuđmanizam pomesti s lica zemlje, inicijativa da se pokojniku, koji je osamostalio Hrvatsku kroz teške bojeve i podignuo joj oltar, zahvali i oduži, imenovanjem ulica i trgova njegovim imenom i podizanjem spomenika na javnim prostorima, ostavljena je lokalnim tijelima vlasti u opsegu njihove volje i nadležnosti, udrugama proizišlim iz Domovinskog rata i puku koji je za njegova života slijedio Tuđmanovu politiku i, usuprot svim njegovim protivnicima, ostao mu zahvalan za ono što je učinio.
Dobro je da ima i naive
S jedne strane promatrano, bilo je tužno gledati kako državna vlast priječi ili krivim okom gleda na imenovanje ulica imenom svoga prethodnika i podizanjem spomenika tvorcu države kojom vladaju, a da vrh stranke nasljednice Tuđmanove politike sa zadrškom prihvaća imenovanje tih ulica i podizanje tih spomenika. Istovremeno, s druge strane gledano, bilo je ohrabrenje i radost vidjeti kako ta imenovanja i ti spomenici, njih na stotine, kao gljive nakon kiše, niču na sve strane zemlje, po gotovo svim selima i gradovima. Bilo je to, kažem, i tjeskobno i radosno gledati!... Sva ta imenovanja i sve te spomenike Kuzma Kovačić naziva izrazom pučke zahvalnosti braniteljima i čovjeku koji je najzaslužniji za obnovu hrvatske državnosti. (Ako netko ne zna što je pučka zahvalnost kad se iskazuje kroz kiparstvo, reći će mu ova istinita priča, koju sam od drugoga čuo i koju donosim u svojoj obradi i varijanti!... U nekom zabitnom selu, domaći je kamenorezac u golemoj stijeni isklesao Tuđmanov lik. Dao ga je o svom trošku, uz pomoć dizalice za velike terete, iz kamenoloma prenijeti na seoski trg uz dopuštenje i odobravanje svojih sumještana. Na svečanosti otvaranja spomenika neki su mu prigovorili da je to mogao napraviti i u malo manjem kamenu. „Nisam htio!“, odgovorio je kamenorezac. „Kad bi bio malo manji kamen, mogla bi doći Carla del Ponte i odnijeti ga u Hag. A neka sada dođe i ovoga odnese! Aha, hoće! Taman!“)
Izraz pučke zahvalnosti u okolnostima kad je taj izraz jednom političkom faktoru bio nedopustiv, drugomu remetio planove za predstojeće prepozicioniranje, a treći ga je smatrao uzaludnim! Ako su posrijedi trgovi, ulice, spomenici i svi ostali oblici memorije, Tuđmanu se s tim izrazom pučke zahvalnosti, u konstelacijama otpora sva tri politička faktora, dogodilo ono najbolje što se može dogoditi pokojniku koji po zaslugama zaslužuje uspomenu. Daleko bolje od onoga što mu se u obrnutom slučaju moglo dogoditi, da svi faktori vlasti, kako bi se na njegovim zaslugama na vlasti učvrstili, bez osobite zagrijanosti puka ili uz njegovu mrzovolju, imenovanjem ulica podsjećaju na njega preko sebe, a podizanjem spomenika njemu podižu ih sebi samima. Ti spomenici, te ulice, ti trgovi i ostali oblici memoriranja, sve započeto kao otpor detuđmanizaciji, nastavljeno s imenovanjem i podizanjem nakon oslobađajuće presude generalima, kao izraz pučke zahvalnosti, bez obzira na to tko je inicijator a tko realizator, traje do današnjeg dana i poželjeti je da se tako nastavi i dalje.
Od prvih početaka do postavljanja Kuzmina „Tuđmana” u Zagrebu iz redova onih koji se javno protive da se Tuđmanu spomenik podiže bilo gdje i onih koji su tako mislili, ali se tako nisu usudili deklarirati, stizale su primjedbe na umjetničku vrijednost spomenika što ih je širom zemlje, njih na stotine, podizao izraz pučke zahvalnosti i zato što su bili podizani u čast čovjeku kojemu oni nemaju na čemu zahvaljivati i zato što je zahvala dolazila od njima mrskog puka, za njih pučine. Nema potrebe nijekati da među tom masom spomenika što ih je potaknula i donijela plima pučke zahvalnosti ima i naive i onoga što je moglo biti bolje, ali je isto tako nedvojbeno sljepilo i mrzovolja ne vidjeti da među tim spomenicima postoje i vrhunska umjetnička djela. Po mom sudu, dobro je što je tako, da uz umjetnička djela postoji i naiva. Da tako nije, spomenici podignuti u čast Tuđmanu ne bi ni mogli biti izraz pučke zahvalnosti cjelokupnog pučanstva.
Zar hrvatska naiva, u slikarstvu i kiparstvu, nije dosegnula visoku umjetničku razinu i prelila se preko granica hrvatske kulture i zar nije lijepo, i očekivano, da se i ona pojavi u gradnji uspomene na Tuđmana; zar nije činjenica da je Tuđman duhovni i politički putokaz hrvatskog puka, pa je za očekivati i na mjestu da mu sliku slikaju i lik modeliraju, iz osobnog poriva, i ljudi koji pripadaju naivnom slikarstvu i kiparstvu; zar nije bilo za očekivati da će vrhunski slikari i kipari, dijeleći s pukom pučku zahvalnost, Tuđmanu, za svoju dušu, pozvani da to učine ili natječući se na natječaju, poželjeti naslikati portret ili modelirati poprsje i kip; i zar nije hvale vrijedno što se i jednim i drugim umjetnicima, makar i u manjem broju, pružila prilika da svoja djela izlože u javnom prostoru. Jest, isto toliko koliko je za žaljenje što ta prilika nije pružena svima onima koji su to poželjeli. Ali, strpljenja, bit će prilika! Izraz pučke zahvalnosti jest postavljanjem kipa Kuzme Kovačića u Zagrebu doživio svoj vrhunac i trijumf, ali tu izrazu pučke zahvalnosti nije kraj.
Kovačić je svog prvog „Tuđmana“ izradio za Škabrnju u početku detuđmanizacije i izraza pučke zahvalnosti. Moje poznanstvo s njim, koje će s vremenom postati prijateljstvo, počelo je kad sam ja objavio „Pse u trgovištu“, a on se u „Slobodnoj Dalmaciji” oglasio pohvalnom izjavom o tom romanu.
Simbolično značenje Škabrnje
Sam mi je darovao minijaturni odljev u bronci „Dive Grabovčeve“, a mojoj djeci napisao potvrdu kojom ih ovlašćuje da veliki odljev kipa te pučke svetice, koji se danas nalazi iznad njena groba na Vran planini, postave na moj grob, jer je lik te djevojke radio i po njenu liku u mom romanu „Graditelj svratišta“. Uz to mi je darovao i predivan križ na kamenom bloku, koji stoji u mojoj zagrebačkoj radnoj sobi. A ja sam kao plaketu, uz drugu nagradu „Gorana“ za roman „Knjiga gorkog prijekora“, dobio odljev „Duha Svetoga“ u liku galeba s Kuzminih vratnica na hvarskoj katedrali. Imali smo istovjetan svjetonazor i političke stavove, imali smo jednake relacije prema Tuđmanovoj osobi i politici. Poznavao sam Kuzmino djelo, nešto sam i pisao o njemu, vjerovao sam u Kuzminu darovitost, a ipak sam počeo strepiti kad sam od njega i od Jose Škare, moga učenika rodom iz Škabrnje, čuo da radi Tuđmanov spomenik za Škabrnju – hoće li uspjeti! I s obzirom na Tuđmana i s obzirom na simbolično značenje sela, a komu sam i sam pisao, u kojemu će kip biti postavljen.
Poslao mi je fotografije kipa i pozvao me da ga dođem vidjeti u ljevaonici, kad se on nađe u Zagrebu, kao što sam znao doći kad bi druge kipove lijevao. Iz slika nisam mogao zaključiti je li uspio, a u ljevaonicu sam odbio doći – vidjet ću ga kad bude postavljen u Škabrnji, odlazim u Zadar i tamo ću biti u tijeku ljeta, a spomenik je spomenik tek kad ga se gleda na postolju u prostoru koji mu je namijenjen.
Meni se čini da je ovo bandić digao spomenik pavlu kaliniću... meni ovo ni blizu dr. Tuđmanu....isti pavle ... šta reći nego živio pavle