“Ja sam Chelsea Manning. Ja sam žena. Tako sam se osjećao cijelog života i želim što prije početi s hormonskom terapijom. Nadam se da ćete me u tome podržati. Zamolio bih sve da me od danas oslovljavaju mojim novim imenom”, objavio je, ima tome koja godina, Bradley Manning. I bila bi to još jedna od tisuća više ni po čemu posebnih priča o “outanju” ili “izlasku iz ormara” da nije riječ o američkom vojniku koji je do temelja uzdrmao Bijelu kuću i sav američki establišment kada je, pod nepodnošljivim teretom vlastite savjesti, 2010. godine objavio 700.000 tajnih dokumenata koji teško kompromitiraju američku vojsku zbog cijelog niza ratnih zločina protiv civila tijekom brojnih intervencija na Bliskom istoku.
Eksplozivna otkrića
Odluku o promjeni spola Chelsea je obznanila iz vojnog zatvora, nakon što joj je sudac odrezao drakonsku kaznu od 35 godina zatvora, no najpoznatija svjetska zviždačica ipak je neće odslužiti. Posljednji čin milosrđa dojučerašnji američki predsjednik Barack Obama pokazao je, među 64 osuđenika, i prema njoj, pa će Chelsea na slobodu već ovog proljeća, 17. svibnja, objavili su iz Bijele kuće. Ova gesta nije prošla bez bure u javnosti: predsjednika na odlasku napali su republikanci optužujući ga da je poslao “krivu poruku”, a prvi čovjek Kongresa Paul Ryan pomilovanje je nazvao “opasnim presedanom”. Obama se nije dao pokolebati, inzistirajući da je Manning već odslužila tešku zatvorsku kaznu. – Ne mislim da će bilo tko iz primjera Chelsea Manning pomisliti da odavanje vitalnih, tajnih podataka može proći nekažnjeno, no 35 godina zatvora disproporcionalno je u odnosu na kazne koje su dobile druge krtice – naglasio je Obama.
Globalna vijest Chelsea je postala ponajprije kao Bradley Manning, obavještajni analitičar u Bagdadu koji je WikiLeaksu predao tajne dokumente i izvješća s bojišnice, a materijal je sadržavao i videosnimke napada američkih helikoptera Apache na pobunjenike u Bagdadu, kada je poginulo dvanaestoro ljudi, uključujući i dva novinara agencije Reuters. Ova snimka šokirala je svijet, ponajviše zbog dijaloga dvojice protagonista. U trenutku kada je helikopter otvorio vatru, jedan od članova posade urliče od smijeha: “Ha, ha, ha, pogodio sam ih”, dok drugi viče: “Vidi tu mrtvu kopilad!” Otkrića poput ovog bila su mahom eksplozivna. Premda je Washington prethodno ukazivao da nema podataka o civilnim žrtvama nakon okupacije Iraka 2003., u jednom od diplomatskih telegrama navodi se da je bilo “66.081 smrti civila, od ukupno 109.000 žrtava” u periodu između 2004. i 2009. godine. Manning to nije želio odšutjeti.
Nakon uhićenja u svibnju 2010. odveden je u vojni zatvor mornaričke baze Quantico u Virginiji. Ondje je kontroliran svakih pet minuta, prisiljavan da spava licem okrenutim prema bliještećoj lampi, tijekom dana nije se smio naslanjati na zid, a kada se usprotivio stražarima, oduzeli su mu odjeću i naočale. Tih dana, gotovo milijun građana potpisalo je peticiju za okončanje njegova pritvora u samici. Poslije kritika međunarodne javnosti zbog zatvorskih uvjeta, Manning je dogodine prebačen u vojni zatvor Fort Leavenworth u Kansasu, no i ondje je trpio zlostavljanja. Nakon 14-mjesečne istrage Juan Mendez, specijalni izvjestitelj UN-a, službeno je optužio američku vladu za “surovo, nehumano i ponižavajuće postupanje” prema Manningu.
Reakcije javnosti na cijeli slučaj bile su, dakako, podijeljene. U iščekivanju početka suđenja, Manning je širom svijeta glorificiran kao borac za ljudska prava i slobodu govora, dok su ga sunarodnjaci uglavnom osuđivali jer je ugrozio sigurnost američkih trupa. Kod kuće su ga podržali oni stariji, koji su prosvjedovali protiv Vijetnamskog rata, ali i gomila mladih pristalica Wikileaksa. – Kada se kao 22-godišnjak iz Oklahome nalaziš u Iraku u mračnoj prostoriji, gdje gledaš loše videosnimke mogućih ratnih zločina i iskazuješ svoju zabrinutost pretpostavljenima, a oni ti kažu: “Okreni glavu, ne govori, tvoj život će biti neugodan ako nastaviš govoriti o tim stvarima”, onda nije teško zamisliti da čovjek sve to zajedno promatra i pomišlja da bi možda mogao, premda samo malo, promijeniti svijet nabolje – branio ga je Jeff Paterson, član grupe Hrabrost za otpor. Kritičari su ga pak predstavljali kao psihički nestabilnog i nepromišljenog. Robert Turner, direktor Nacionalnog centra za sigurnost pri Sveučilištu u Virginiji izjavio je da je Manning, odrastajući u disfunkcionalnoj obitelji, sa svojih 1,55 metara i 45 kilograma bio predmet zlostavljanja tijekom odrastanja, ali i u vojnoj službi. – Naravno da mi je žao zbog toga, ali to nije isprika za prosljeđivanje tisuća tajnih dokumenata. To je isto kao kada biste marširali vojnom bazom i bacali ručne granate kroz prozor. Kako bilo, Manningova sudbina je u konačnici ipak ležala u rukama vojnog pravosuđa. Proces protiv američkog vojnika Bradleyja Manninga otpočeo je u lipnju 2013., a okončan je dva mjeseca kasnije kada mu je Sud u američkoj državi Maryland odrezao drakonsku kaznu.
U prvoj izjavi nakon izricanja presude kojom je osuđen na dugotrajni zatvor (tada još uvijek) Bradley Manning rekao je da je objavio dokumente kako bi “potaknuo raspravu u domovini o vojnoj i vanjskoj politici u cjelini”, a samo dan poslije ponovno je šokirao američku javnost objavom o promjeni spola. Odobrenje suca o promjeni imena Bradley u Chelsea stiglo je tek godinu dana poslije, no trebale su proći još dvije godine kada je, sada već Chelsea Manning, uspjela izboriti pravo na hormonalnu terapiju u zatvoru kako bi postala žena.
Tada 27-godišnja Chelsea svoju je fascinantnu priču ispričala u travnju 2015. u razgovoru za Cosmopolitan, putem maila iz zatvora Fort Leavenworth u Kansasu. Novinarima je govorila i o korijenima svoje transrodnosti pa im povjerila da je u dobi od pet ili šest godina uživala u oblačenju sestrine odjeće.
Bila sam uplašena
– Oduvijek sam znala da sam drugačija, ali sve dok nisam odrasla, nisam to doista i razumjela. No uvijek sam slutila kako nešto “nije u redu”, nikad nisam znala kako bih o tome govorila. Samo se sjećam da me užasavala pomisao na to što bi se moglo dogoditi ako netko otkrije. Zbog toga sam se osjećala jako usamljenom. Puno sam puta krenula o tome pričati, ali kako su ljudi koje sam smatrala prijateljima reagirali podrugljivo, ubrzo bih se povukla. Bila sam uplašena. Mislim da nikad nisam rekla “ja sam gej, ja sam trans”. Više nešto u stilu “Je li normalno da se dečki često preoblače u žensku odjeću?” – izjavila je Chelsea, pa progovorila i o danima provedenim u vojnoj odori američkog vojnika.
– Potpuno me iznenadio intenzitet treninga. Bilo je i trenutaka kad sam se osjećala prilično poniženom. Jedan od narednika je tako nakon pregleda mojih osobnih stvari imao svašta reći o mom mobitelu, bio je ružičaste boje. Nisam previše razmišljala kad sam ga ponijela sa sobom, samo mi se sviđao. A u Bagdadu, nakon što sam svakodnevno radila s hrpom elektroničke pošte, dopisa i izvješća o mrtvima, to je u jednom trenutku postao samo dio statistike za mnoge ljude oko mene. Tada sam shvatila koliko su naši životi zapravo kratki i dragocjeni. Mogla sam poginuti svakog trenutka, zapravo svi smo mogli poginuti. Zato sam se počela osjećati potpuno ugodno oblačeći se i u javnosti kao žena prvom prilikom kad sam otišla na dopust u siječnju 2010. Ne bih to mogla prije tog iskustva iz borbene zone. U ćeliji je štrajkala glađu i dvaput je pokušala počiniti samoubojstvo, otkrila je tada, svjesno birajući smrt umjesto životarenja iza rešetaka do 2045. godine. No, sudbina namijenjena Bradleyju Manningu ostat će zauvijek u mračnoj i prljavoj ćeliji, dok će Chelsea ovoga proljeća iskoračiti u novi život punim plućima.
smetala mu/joj kranjska međ nogami