Prije nekoliko mjeseci u Saboru su gotovo šaptom usvojena Pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u Republici Hrvatskoj tijekom izborne promidžbe o kojima mediji jedva da su izvijestili. Ta Pravila komercijalnim televizijama daju pravo da posve samostalno odlučuju o tome koje kandidate želje uključiti u predsjednička sučeljavanja i općenito, o kojim će kandidatima i koliko izvještavati u svom programu. Ista je odredba prije nekoliko dana usvojena i izmjenama Zakona o izboru predsjednika koje su se kroz ušicu igle provukle kroz Sabor.
Njima je ukinuta odredba kojom se svim kandidatima garantira pravo na jednaku zastupljenost u predsjedničkim sučeljavanjima i specijaliziranim emisijama. Pravo jednakog pristupa koje je u nas do ovih izmjena vrijedilo za sve razine izbora, tipično je za mlade demokracije i stranačke sustave u nastajanju jer se njime nastoji osigurati svim političkim akterima, bez obzira na njihovu stvarnu snagu ili ozbiljnost njihovih programa, da se predstave javnosti. Međutim, takav pristup koji se u nas godinama nije mijenjao niti ga se na bilo koji način osvježavalo, pretvorio je predizborna predstavljanja u nadreality show u kojem Siniša Vuco ili predstavnici Neovisne liste oportunista (NLO) sjede uz bok SDP-u, HDZ-u ili HNS-u i objašnjavaju svoje eterične, turbofolk pozicije.
Nejasne obaveze HTV-a
Relevantne stranke stoga su, razumljivo, počele bojkotirati takve programe koji se u civiliziranome svijetu smatraju izuzetno važnim komunikacijskim kanalima s biračima jer prenose programske poruke lišene celofana, odnosno manipulativnih ukrasa kojima obiluju spotovi ili oglasi. Takve specijalizirane izborne emisije u nas su se pretvorile u lakrdiju kojom se mediji nisu smjeli, a politika i oni koji su dobili mandat da se bave unapređenjem izbornog procesa, dakle Državno izborno povjerenstvo, nisu htjeli baviti. Sada se ovim izmjenama i Pravilnikom otišlo u drugu krajnost pa su komercijalne televizije dobile potpunu slobodu odlučiti koga će pripustiti na predsjednička sučeljavanja, točnije – u svoj program! Za razliku od njih, HTV je i dalje obavezan predstaviti sve stranke u specijaliziranim emisijama, ali ovim izmjenama ostaje potpuno nejasno kakve su obaveze javne televizije kad su u pitanju predsjednička sučeljavanja.
Većina uređenih i stabilnih demokracije operira s nekom varijantom razmjernog sustava u kojem se pravo nastupa u sučeljavanjima i drugim specijaliziranim emisijama ostvaruje razmjerno snazi neke stranke u parlamentu ili rejtingu stranke odnosno kandidata u relevantnim istraživanjima javnog mnijenja. Najpoznatiji primjer za to svakako su predsjedničke debate u SAD-u u kojima nastupaju kandidati sa ‘stvarnim šansama za pobjedu’. Zbog atraktivnosti samog formata, ali i zbog pretpostavke da su sučeljavanja odličan način da se kandidati biračima predstave kroz racionalne argumente, taj su format usvojile i velike parlamentarne demokracije, poput Njemačke, Velike Britanije ili Kanade.
U Njemačkoj u ‘TV duelu’ sudjeluju kandidati dviju najvećih stranaka, Kršćanskih demokrata (CDU) i Socijaldemokrata (SPD). Zanimljivo je da se u Njemačkoj za kandidate manjih stranaka organiziraju zasebna sučeljavanja. U Velikoj Britaniji, koja je sučeljavanja uvela tek na prošlim izborima 2010., sudjelovali su kandidati tri najveće stranke – Konzervativne, Laburističke i Liberalno-demokratske, dok u Kanadi, koja ima dugu tradiciju sučeljavanja, pravo na sudjelovanje u debati imaju lideri parlamentarnih stranaka koje sustavno osvajaju najmanje pet posto u istraživanjima javnog mnijenja. Budući da se u Britaniji sljedeće godine održavaju parlamentarni izbori, konzorcij vodećih britanskih televizija nedavno je predložio da u sučeljavanju sudjeluje i Nigel Farage, kontroverzni lider desnog UKIP-a. Radikalni Farage garancija je dobre gledanosti, međutim, stranka zelenih (Green Party) odmah se pobunila i zaprijetila tužbom budući da ona u istraživanjima stoji bolje od UKIP-a i da ima jednog zastupnika u nacionalnom parlamentu.
BBC je odbio zahtjev Zelenih argumentom da “UKIP-u neprestano i značajno raste podrška među biračima, što se ne može reći za Zelene” pa će cijela stvar vjerojatno dobiti sudski epilog. Britanci priznaju da su sučeljavanja jedan od rijetkih elemenata u kampanji koji nije precizno riješen, što je vjerojatno posljedica toga što je riječ o novom formatu koji je u Britaniju uveden, odnosno uvezen, tek na prošlim izborima. Brojni autori, u tom smislu, zagovaraju osnivanje neovisnog tijela koje će se baviti regulacijom televizijskih sučeljavanja, kao što je to slučaj u SAD-u. U svakom slučaju, predstavljanje i uključivanje kandidata u sučeljavanja u Velikoj Britaniji je predmet krajnje ozbiljne javne i stručne rasprave.
Što se tiče Hrvatske, pokušaj racionalizacije predstavljanja kandidata, odnosno sučeljavanja, pa čak i liberalizacija u korist uredničkih sloboda, svakako je korak naprijed, no usvojeni model je površan i nedorađen. Ne određuje ni minimalne kriterije uključivanja, niti dalje razrađuje model predstavljanja na svim razinama izbora, što pokazuje da se izmjenama izbornog zakonodavstva u dijelu regulacije izbornih kampanja još jedanput pristupilo šlampavo i nepromišljeno.
Nažalost, taj nemar mjerodavnih prema regulaciji izbornih kampanja ide puno dalje od sučeljavanja ili modela uključivanja u specijalizirane emisije. Spomenut ću samo nekoliko nevjerojatno apsurdnih primjera. Kao prvo, nevjerojatno je da Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe koji je konačno usvojen 2011. i kojim su se mnoge stvari ipak pomaknule naprijed, ni na jednome mjestu ne određuje što je izborna promidžba! Ne određuje to nijedan drugi dokument koji se na ovaj ili onaj način dotiče te izborne promidžbe. To ostavlja prostor za različita tumačenja o tome koje se aktivnosti smatraju izbornom promidžbom, što onda povlači za sobom i pitanje financiranja tih aktivnosti i tako redom.
DIP odbija svaku odgovornost
Iz Državnog izbornog povjerenstva se u nekoliko navrata moglo čuti da je teško odrediti što sve ulazi u izbornu promidžbu. Zanimljivo. Naime, dovoljno je otići u Sloveniju da čovjek vidi kako taj postupak kod njih, iz nekog razloga, nije bio toliko težak pa su oni u svom Zakonu o izbornim i referendumskim kampanjama lako odredili i nabrojili što se sve smatra izbornom kampanjom, odnosno što se sve smatra troškovima izborne kampanje. Zbog tako loših odredbi, sporovi vezani uz troškove kampanje u Hrvatskoj vodit će se – ili se već vode – u zoni pravnih interpretacija, što je vrlo opasno i štetno. Drugi maestralni apsurd odnosi se na zakonski propisanu DIP-ovu nadležnost “nadziranja pravilnosti izborne promidžbe”, a da pri tome nigdje nije zakonom niti drugim aktima objašnjeno što se smatra “pravilnom” izbornom kampanjom.
To u praksi znači da su sadržaji koji se plasiraju u izbornim kampanjama često podložni arbitrarnim intervencijama DIP-a, bez mogućnosti žalbe (!), koji na taj način izravno intervenira u tijek kampanje. Na to je u svojoj analizi prošlih predsjedničkih izbora izravno upozorio i OSCE/OESS koji, između ostalog kaže da takva praksa “ostavlja izborne sudionike bez jasnog vodstva o tome kako trebaju provoditi predizbornu kampanju”. To znači da nedopuštene aktivnosti i sadržaji tijekom predizborne kampanje trebaju biti jasno utvrđeni zakonom, odnosno da pravila igre trebaju biti jednoznačna i nedvosmislena, što sada nije slučaj. OSCE nadalje navodi da u Hrvatskoj “ne postoji tijelo koje je ovlašteno zaprimati žalbe na odluke DIP-a ili preispitivati činjeničnu osnovu na temelju koje je DIP ocijenio ‘pravilnost izborne promidžbe’”, što je u suprotnosti s međunarodnim standardima i dobrom izbornom praksom.
Zanimljivo je da DIP sustavno odbacuje svaku odgovornost za očite regulacijske rupe dok se istovremeno histerično obračunava s GONG-ovim prijedlogom da se u rad DIP-a osim pravnika uključe i stručnjaci iz drugih područja – politolozi, novinari i ekonomisti – što je, naravno, ne samo logično i uobičajeno nego i krajnje neophodno. Naravno, treba uzeti u obzir mogućnost da bi učinkovitost tog tijela bila veća da je zakonski okvir jasniji, a uvjeti rada bolji. Međutim, to nikako ne može opravdati inertnost i rigidno ukopavanje DIP-a koje izravno šteti izbornom procesu.
Ipak, sav apsurd i izborne regulacije u nas možda najbolje oslikava činjenica da referendumske kampanje kojima se u Hrvatskoj mijenja Ustav i usmjeravaju državne politike ni na koji način, nigdje, ni slovom nisu regulirane. Suvišno je ponoviti da su referendumske kampanje diljem Europe mehanički precizno regulirane i koliko je neodgovorno od svih onih koji imaju veze s tim procesom da se nisu, ako ne ranije, onda nakon referenduma inicijative U ime obitelji, trkom bacili na definiranje pravila igre.
Iako se s vremena na vrijeme napravi neki pozitivan iskorak, regulacija izbornih kampanja u Hrvatskoj ostaje tradicionalno krnja, nedorečena i u mnogim svojim segmentima štetna i za sudionike i za birače. Posebno iznenađuje s kakvom lakoćom nadležna tijela i institucije nepokolebljivo ignoriraju primjere dobre prakse razvijenih demokracija, pa i zemalja u okruženju i ustraju na polovičnim i nedorečenim autohtonim kombinacijama. No, s druge strane, odnos prema regulaciji izbornih kampanja možda i ne treba čuditi. On samo paradigmatski oslikava odnos prema mnogim područjima života u nas: on je tragično površan, traljav i nekompetentan te izgubljen u sitnom političkom oportunizmu i mučnoj zakonskoj papazjaniji.
>>Budu li izbori 11. siječnja, neće se kršiti Ustav RH
>>'Dragi Ivo i Zorane, nemate pravo izigravati demokratsku normu!'
>>Pada potpora Josipoviću i Grabar Kitarović, raste Kujundžiću
Nakon predstavljanja u Westinu shvatio sam o kakvoj se klasi radi, a većina ljudi o Kolindi ima mišljenje na temelju medija koji igraju svoju igru... Jako me razočarao Josipović glavni forte mu je bilo ta njegova uljudnost... ali zadnjih danaa se i to iz straha promjenilo.Glasat u za Kolindu nije ona Einstein, ali je bolja od konkurencije ma koliko je potkopavali!