Pred zakonom smo svi jednaki, no prema recentnoj sudskoj praksi, ispada da su neki ipak – jednakiji. Zaključak je to nakon nekih sudskih odluka u kojima općinski i županijski sudovi, a za njima Vrhovni sud te sve češće i Ustavni sud, u istim ili sličnim predmetima donose oprečne odluke. I dok će to neki tumačiti kao neovisnost sudstva, u kojem suci sukladno svojoj savjesti i priloženim dokazima neovisno i bez ikakvih pritisaka donose odluke, mnogi će tom kakofonijom i neujednačenošću sudske prakse biti zbunjeni, pitajući se krije li se iza tih odluka pravo, pravda ili moć, politika, nešto treće.
Hrvatsko pravosuđe ponekad vježba strogoću, a ponekad je vrlo benevolentno. Ovo drugo, ne može se ne primijetiti, događa se u medijski razvikanim predmetima s VIP optuženicima. Kako izgleda kada pravosuđe trenira strogoću osjetio je zagrebački odvjetnik Zoran Pilipović. Njega se već osam godina progoni zbog odavanja službene tajne jer je 2008. kao branitelj Roberta Matanića, optuženog za sudjelovanje u likvidaciji Ive Pukanića, kazao da ga ne želi braniti jer se ne slaže s Matanićevom namjerom da surađuje s USKOK-om. Zbog te, ruku na srce, benigne izjave, Pilipoviću se do sada sudilo rekordnih šest puta. Pet je puta bio oslobođen, posljednji put prije desetak dana. Sve dosadašnje oslobađajuće presude zagrebački je Županijski sud ukinuo. Jednom je bio osuđen i tu je presudu Županijski sud u Zagrebu potvrdio, no ukinuo ju je Ustavni sud. Kako će peta oslobađajuća presuda, za sada nepravomoćna, proći, tek će se vidjeti, no nejasno je zašto pravosuđe ima pik na Pilipovića, kad su mnogi njegovi kolege, braneći razne optuženike, izjavljivali slične stvari, a nitko se od njih nije zbog toga našao na optuženičkoj klupi.
Svu efikasnost pravosuđa na svojoj je koži osjetio i Željko Sabo, bivši SDP-ov gradonačelnik Vukovara. Sabo se zbog sumnji za pokušaj podmićivanja vijećnice Marije Budimir pod istragom našao 2013. Od tada do danas, i optužen je i osuđen. I ne samo da je već odslužio zatvorsku kaznu, već se ponovo našao na meti pravosuđa jer mu je počelo suđenje i za poticanje na zloporabu položaja. Na Sabu su se primijenili drukčiji pravni aršini od onih koji se sada primjenjuju na Milana Bandića, gradonačelnika Zagreba.
Nevolje po snimkama
Jedan od ključnih dokaza protiv Sabe bila je snimka razgovora između njega i Marije Budimir, koju je neovlašteno snimila Marija Budimir. Iako je Županijski sud u Osijeku smatrao da je Sabo u pravu kada tvrdi da je riječ o nezakonitom dokazu, jer je razgovor snimljen bez valjanog sudskog naloga, Vrhovni sud zauzeo je dijametralno suprotni stav. Smatrao je da javni interes preteže nad nezakonitošću dokaza pa je izdvojena sporna snimka vraćena u spis.
S druge strane, u slučaju Milana Bandića, optužno vijeće zagrebačkog Županijskog suda nedavno je iz spisa kao nezakonite dokaze izdvojilo snimke tajno snimljenih razgovora, nastalih temeljem valjanog naloga suca istrage tog istog suda. Među ostalim obrazloženo je i da javni interes u tom slučaju nije takav da bi nezakonit dokaz ostao u spisu!? Da bi stvar bila bolja, u drugom predmetu proisteklom iz predmeta Agram, isti sud, drugo optužno vijeće, odlučio je da su snimke tajno snimljenih razgovora nastalih temeljem istog naloga suca istrage kao i u Bandićevu slučaju – zakonit dokaz. S obzirom na dvije oprečne odluke u dva gotovo ista predmeta, netko bi se mogao zapitati tko je tu lud? Ili još bolje, netko zločest mogao bi se zapitati i bi li snimke tajno snimljenih razgovora bile izdvojene iz spisa kao nezakonit dokaz da prvooptuženi nije Milan Bandić?
Takvo pitanje mogla bi postaviti Nada Čavlović Smiljanec, bivša SDP-ova šefica Porezne uprave, koja je imala isti prigovor na snimke tajno snimljenih razgovora kao i Bandić. Tvrdila je da je riječ o nezakonitom dokazu jer nalog suca istrage nije bio valjano i dostatno obrazložen. Čavlović Smiljanec s Bandićem povezuje i činjenica da ih oboje brani Jadranka Sloković. No dok je u slučaju Čavlović Smiljanec zagrebački sud odlučio da je riječ o zakonitom dokazu, a to je potvrdio i Vrhovni sud, u Bandićevu slučaju Županijski sud u Zagrebu zauzeo je oprečan stav. Što će reći Vrhovni sud, tek će se vidjeti. No s obzirom na dosadašnje pravne vratolomije u slučajevima kada su optužene poznate ili moćne osobe, odnosno različite odluke u istim predmetima koje donose različita vijeća istog suda, sve je moguće. Pa i to da Vrhovni sud u Bandićevu slučaju odluči drukčije od prakse koju je sam uspostavio. Nelogičnosti vezane za stavove sudova o izdvajanju tajnih snimki tu ne prestaju.
Na zagrebačkom sudu postoje još dva primjera, a u oba slučaja optuženi su Bandićevi suradnici. Riječ je o aferama Bundekfest i aferi Vrtići, a u oba slučaja treće osobe bez naloga suda snimale su optuženike kako ih traže mito. Snimke su nastale prije nekoliko godina, a kada je pokrenuta istraga, oni koji su snimali predali su ih tužiteljstvu, objasnivši, kako, kada i zašto su nastale. Nakon optuženja, obrane su tražile da se snimke izdvoje iz spisa kao nezakoniti dokazi jer su nastale bez valjnog naloga i jer se radi o povredi privatnosti. Sud je to odbio, smatrajući da dogovor o primanju i davanju mita ne spada u povredu privatnosti. No Vrhovni sud sad je odlučio primijeniti drukčiji pravni aršin nego u slučaju Sabo pa je u aferi Bundekfest snimka na kojoj optuženik traži mito izdvojena kao nezakonit dokaz. Što se tiče afere Vrtići, još nije odlučeno o žalbi obrane. Pitanje je zašto za Bandićeve suradnike vrijede druga pravna pravila nego za Sabu, odnosno zašto u tim slučajevima privatna snimka koruptivnog djelovanja nije valjan dokaz, ako je kod Sabe bio? Kada je Bandić u pitanju, pravnih nelogičnosti ima još. Optužen je da je kao prvi čovjek Zagreba godinama zlorabio položaj oštetivši proračun Zagreba za milijunske iznose. To da čovjek optužen, u dvije optužnice, za korupciju ozbiljnih razmjera, participira u političkoj vlasti, nažalost, u zemlji kao što je Hrvatska nikoga ne čudi.
Guljenje krumpira
Uostalom, ako i dalje može biti gradonačelnik Zagreba dok se protiv njega vodi kazneni postupak, te ako se njegov pokušaj utjecaja na svjedoke tijekom istrage, a sukladno odluci Ustavnog suda, ne smatra ometanjem istrage, zašto, prema nakaradnoj hrvatskoj pravnoj i političkoj praksi, ne bi mogao biti i odlučujući faktor na nacionalnoj političkoj sceni? Pa nije Bandić bivši gradonačelnik Varaždina Ivan Čehok, koji je u situaciji kao što je Bandićeva 2011. za izlazak iz pritvora morao dati i jamčevinu i ostavku na mjesto gradonačelnika.
A nije ni Marina Lovrić-Merzel, bivša SDP-ova županica, također optužena za korupciju, koja je za izlazak iz pritvora također morala dati ostavku. Kada smo kod nje, ni njezina optužnica nije potvrđena jer je zagrebački sud odbio prihvatiti nagodbu između Željka Žužića i USKOK-a, smatrajući da je uvjetna osuda Žužiću neprimjerena. Vježbanje strogoće na Žužiću i odbijanje kazne kao neprimjerene, na što sud ima pravo, ne bi bilo čudno da je isti sud u drugim situacijama postupio isto. Recimo kod Petra Čobankovića, bivšeg HDZ-ova ministra poljoprivrede, koji je u aferi Planinska osuđen na rad za opće dobro, odnosno sad već legendarno guljenje krumpira. Stav je suda očito bio da kazna nije neprimjerena.
A kad smo kod afere Planinska, dolazimo i do Ive Sanadera, bivšeg premijera i bivšeg šefa HDZ-a, na čijem primjeru se vidi sva raskoš bijede hrvatskog pravosuđa. Čovjek je to čiji su se lik i djelo svojedobno mogli koristiti za poster proklamirane borbe protiv korupcije. Kada je Sanader u pitanju, borba protiv korupcije traje već šest godina, a da cijela priča još nije došla ni blizu sudske završnice. Prije dvadesetak dana, nenadano mu je odgođeno izricanje nepravomoćne presude u aferi Planinska. Nakon tri godine suđenja i pet provedenih vještačenja, sud je odlučio preotvoriti raspravu, kako bi proveo novo kombinirano građevinsko-financijsko vještačenje koje bi, navodno, trebalo razriješiti nedoumice. No zanimljivo je da je prijedlog obrana za nadopunom vještačenja sud prethodno odbio, smatravši to odugovlačenjem postupka. Sada će postupak odlukom suda biti razvučen tko zna koliko jer će izrada novog vještačenja trajati mjesecima, a budući da je jedna članica vijeća otišla u mirovinu, moguće je i da suđenje počne iznova. Pravosudni kraj te afere se ne nazire, a daleko od kraja su i afere Hypo i Ina - MOL, u kojima je Sanader bio pravomoćno osuđen, no presudu je ukinuo Ustavni sud, ne zato što nije kriv, već zato što su mu prekršena neka prava. A kako su mu prava prekršena, Sanader je svjedočio i u Londonu, pred arbitražnim sudom u postupku između Ine i MOL-a. Nakon povratka, suočen s optužbama da je svjedočio protiv države, kazao je da nije bio svjedok MOL-a, već svjedok istine, iskoristivši istupe u medijima da se još jednom prikaže kao žrtva političkog progona.
Jedan od onih koji se smatra žrtvom političkog progona je i Zdravko Mamić, upravo optužen da je oštetio Dinamo za 115 milijuna kuna. Do pravomoćnosti te optužnice proći će neko vrijeme, a Mamiću će se odlukom Vrhovnog suda umjesto u Zagrebu suditi u Osijeku, i to kako bi se otklonila svaka sumnja u nepristranost, jer su neki suci zagrebačkog suda Mamićevi poznanici. Delegacijom su se očito htjele presjeći sve priče o Mamićevim političkim pokroviteljima i njihovu mogućem utjecaju na zagrebački sud. Hoće li takva odluka povećati povjerenje javnosti u nepristranost pravosuđa teško je reći. Činjenica je da je javnost sve više zbunjena odlukama koje izlaze iz hrvatskih sudnica. Stoga zapravo nikoga ne bi trebalo čuditi što se pravosuđu i njegovim odlukama sve manje vjeruje, a sve ih se više kritizira i ismijava. Jer u našem pravosuđu, koliko god mi šutjeli o tome, očito sve više vrijedi ona latinska “quod licet lovi, non licet bovi” – što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. Još samo da ustanovimo tko je Jupiter, a tko vol...
>> Zašto nema uhodane sudske prakse kada je riječ o prisluškivanju
Nakaradno, to je prava riječ. Dokle?