Kontinuirani neuspjeh većine zemalja u pokušaju da efikasnije obuzdaju korupciju pridonosi krizi demokracije diljem svijeta. Takvo je upozorenje izdao Transparency International nakon objave posljednjeg indeksa percepcije korupcije koji je pokazao da se globalno ne bilježi napredak u borbi protiv ove društvene bolesti. A Hrvatska je prema toj ljestvici nastavila negativan trend koji je svrstava daleko ispod prosjeka EU, i to zato što “netransparentna imenovanja i postupci donošenja odluka te nedovoljna spremnost za rješavanje korupcijskih afera i/ili sumnji u korupciju pridonose padu povjerenja u rad Vlade”. Želi li zaustaviti negativan trend i približiti se prosjeku EU, nastavlja Transparency International, Hrvatska mora povećati transparentnost rada javnih tijela i uložiti znatne napore da vrati povjerenje građana u njihov rad.
A jedan od alata koji bi joj u tome trebao pomoći je preveniranje sukoba interesa. Riječ je o konceptu čija je svrha, prije svega, pomoći ljudima na javnim funkcijama da se ne nađu u situacijama koje bi mogle pobuditi sumnju u to da su svoju poziciju iskoristili za vlastiti ili probitak članova svoje obitelji, rodbine ili poslovnih partnera. Riječ je, dakle, o prevenciji usmjerenoj u jačanje povjerenja građana u državu i njezine institucije, no u Hrvatskoj se sukob interesa nerijetko potpuno pogrešno percipira kao dokaz korumpiranosti političara koji je u njemu „uhvaćen“.
Procesi bez rezultata
Temelji ovakve pogrešne percepcije vjerojatno jednim dijelom leže i u ostacima socijalističkog mentaliteta, u kojem se svaki privatni interes gledao „prijekim okom“, no presudna je, bez sumnje, ipak bila činjenica da su državne institucije pokazale potpunu nemoć u procesuiranju korupcije. Tranzicijske muke kakve su prolazile i druge postsocijalističke zemlje u Hrvatskoj su bile posebno bolne zbog ratnih strahota. Dodatnu frustraciju izazvala je pojava novopečenih bogataša, čije je blagostanje plaćeno gubitkom radnih mjesta i siromašenjem mnogih. Svi kasniji pokušaji procesuiranja ratnog profiterstva i kaznenih djela počinjenih tijekom pretvorbe i privatizacije na koje je upozorila i državna revizija, ostali su bez rezultata. Kao glavni krivac za takvo stanje prepoznati su politika i političari, na što će prosječan građanin rezignirano odmahnuti rukom uz konstataciju: „Svi su oni isti“.
U takvim se okolnostima u Hrvatskoj razvijala i ideja sprečavanja sukoba interesa, a višegodišnje rasprave na kraju su urodile donošenjem prvog Zakona o sprječavanju sukoba interesa 2003. godine. Vrlo brzo se, međutim, pokazalo da je bila riječ o predizbornom triku, budući da je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa osnovano tek 2005., no nikada nije do kraja profunkcioniralo, jer se pokazalo da alati koje mu je dao Zakon nisu dovoljni ni za administriranje i objavu imovinskih kartica političara, a kamoli za suvislo preveniranje korupcije.
Novi zakon donesen je 2011. godine, u vrijeme Jadranke Kosor, ali i ovoga puta iz pogrešnih pobuda. Zakon se donosio u žurbi, pod pritiskom ulaska Hrvatske u EU, pri čemu su neke smjernice shvaćene previše revno pa je, primjerice, Povjerenstvo dobilo ovlast da od dužnosnika “uhvaćenog” u sukobu interesa zatraži da odstupi s funkcije. Ovakve ovlasti, očekivano, nisu prošle test ustavnosti pa je zakon ponovno dorađivan. Uz to, na zakon su negativno reagirali i sami političari, najžešće Josip Leko koji je, tada kao zastupnik oporbenog SDP-a, od Ustavnog suda zatražio da zakon u cijelosti stavi izvan snage jer “zadire u privatnost dužnosnika u mjeri u kojoj oni to realno nisu dužni trpjeti”. Ustavni sud nije dao za pravo svim njegovim primjedbama pa je Zakon ostao na snazi, no ukinute su neke njegove odredbe, poput ovlasti Povjerenstva da uvidom u podatke s bankovnih računa i druge evidencije provjeri ispravnost podataka iz imovinskih kartica dužnosnika. Ustavni sud ocijenio je da bi Povjerenstvo time zadiralo u djelokrug tijela kaznenog progona pa od tada mogu tražiti podatke isključivo od drugih tijela javne vlasti. Što im, svjedočimo ovih dana, baš i ne ide svaki put od ruke.
Prvo profesionalno Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, imenovano 2013. godine, tako je ostalo bez dijela ovlasti, no ekipa na čelu s Dalijom Orešković nije se dala smesti. Narednih godina koncentrirali su se na provođenje onoga što im je zakon omogućio, a to se svelo na, kako je kasnije objasnila bivša šefica Povjerenstva, jednostavna pravila - izuzmi se, delegiraj, deklariraj okolnosti postojanja sukoba interesa, objavi ih i suzdrži se od korištenja nekih prava na koja bi možda kao običan građanin i imao pravo.
Rekorderi iz SDP-a
Ipak, ma kako jednostavno zvučala, ova su se pravila pokazala prekompliciranima za političare pa se tako pod udarom Povjerenstva našlo čak 13 Milanovićevih ministara, pri čemu je za njih osmero utvrđeno da su se našli u sukobu interesa. Među njima je bilo i “recidivista”, a neslavni rekord drži Siniša Varga, Milanovićev ministar zdravstva, kojemu su utvrđena čak četiri slučaja kršenja Zakona o sprječavanju sukoba interesa. Rekord u visini kazne postavio je, pak, ministar obrane Ante Kotromanović, kojemu je Povjerenstvo “odrezalo” čak 30.000 kuna zato što je privatno letio na račun tvrtke povezane s investitorom koji je iskazao interes za kupnju vojnih nekretnina na Malom Lošinju. Na ovu odluku Kotromanović se nije žalio, no kaznu nikada nije platio jer je Zakon predvidio da se ona naplaćuje iz plaće dužnosnika, ali ne određuje što se događa kada netko ode s funkcije, a nije platio kaznu. Povjerenstvo do danas nema ovlast ovršiti plaću onih koji su s dužnosti otišli u privatni sektor, a Kotromanovićevo potpuno ignoriranje odluke Povjerenstva pokazuje da ovo tijelo političarima nije bilo omiljeno ni u vrijeme SDP-ove vlasti.
Unatoč zakonskim ograničenjima i nedorečenostima, činjenica da se u svom radu nije libilo prozvati ni visoke državne dužnosnike Povjerenstvu je priskrbila nemali ugled u javnosti, a s ugledom su rasla i očekivanja. Uslijed spomenutog izostanka efikasnog progona korupcije, javnost je u Povjerenstvu prepoznala jedino tijelo koje na red poziva “pokvarene političare”. Povjerenstvu je, na kraju, u javnoj percepciji dodijeljena uloga tijela koje bi trebalo odraditi ono što ne uspijevaju odraditi DORH i sudovi, što je duboko pogrešno. Ono niti može niti bi trebalo preuzimati poslove tijela kaznenog progona, no to se teško shvaća pa su na različitim internetskim forumima sve češći komentari kako Povjerenstvo, zapravo, služi kako bi političarima omogućilo da se izvuku od kaznene odgovornosti.
Takvu pogrešnu percepciju obilato je koristila i politika, što je posebno došlo do izražaja u “predmetu Karamarko”. U slučaju bivšeg predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade Povjerenstvo je zaključilo da je bio u sukobu interesa jer se na službenim sastancima zauzimao za povlačenje Hrvatske iz arbitražnih postupaka s MOL-om, iako je njegova supruga Ana imala ugovor s tvrtkom MOL-ova zastupnika i savjetnika Josipa Petrovića, što Karamarko nije obznanio. Ovu su odluku potvrdili i upravni sudovi, no njihove je presude iz procesnih razloga na kraju srušio Ustavni sud, što znači da će se postupak u ovom predmetu voditi još neko vrijeme. Odluka Povjerenstva pritom još uvijek je na snazi, iako Karamarko tvrdi kako mu je Ustavni sud dao za pravo da nije bio u sukobu interesa.
Dosegnut vrhunac moći
Nakon izricanja ove odluke, koju je Povjerenstvo donijelo preglasavanjem, Karamarko se našao pod ogromnim pritiskom tadašnjeg koalicijskog partnera Mosta, ali i vlastite stranke, pa je na kraju bio prisiljen podnijeti ostavku na funkcije i u Vladi i u stranci. Činilo se tada da je Povjerenstvo za sukob interesa dosegnulo vrhunac svoje moći jer, eto, svojim odlukama može srušiti Vladu. No takvo tumačenje daleko je od istine. Karamarko je, zapravo, morao odstupiti zbog nestabilne većine, sastavljene nakon mukotrpnih pregovora s Mostom, platformom dotadašnjih neovisnih lokalnih čelnika koju je, uz ostalo, krasilo i iznimno visoko nepovjerenje prema strankama mainstreama. Takva je većina od početka bila krajnje nestabilna, a o niskoj razini povjerenja među partnerima svjedočilo je i postavljanje nestranačkog premijera sa slabim poznavanjem hrvatskog jezika. Upravo to nepovjerenje, a ne odluka Povjerenstva za sukob interesa, razlog je zbog kojeg je Karamarko morao odstupiti.
No događaji oko Karamarkove ostavke postavili su zamku za Povjerenstvo. To se posljednjih mjeseci zorno pokazuje kroz blokadu njegova rada u gotovo svim važnijim predmetima.
Iako sukob interesa, kako smo već konstatirali, ne dokazuje korumpiranost nekog političara, situaciju u kojoj se zbog ove odluke našao Karamarko obilato su iskoristili i njegovi oponenti u stranci. Među njima i Andrej Plenković koji je na Karamarkov bezuspješni pokušaj da okupi novu parlamentarnu većinu reagirao pismom iz Bruxellesa koje su potpisali i drugi HDZ-ovi eurozastupnici, a u kojemu je stajalo da je nacionalni interes politička stabilnost, a ne rušenje vlastite vlade. Plenkovićeve kritike posrnulom predsjedniku HDZ-a podcrtane su porukom da “stranka ne smije biti talac jednog čovjeka”, a takvi istupi nakon odluke Povjerenstva omogućili su mu da preuzme stranku, a zatim na parlamentarnim izborima i Vladu. I u tome se vjerojatno kriju razlozi Plenkovićeva nastojanja da pod svaku cijenu izbjegne odluke kojima bi se utvrdilo da je i sam kršio Zakon o sprječavanju sukoba interesa.
Još jedna rupa u zakonu
Iako je njegova većina u Saboru vrlo stabilna, a partneri su mu, nakon izbacivanja Mosta iz Vlade, u brojnim prilikama pokazali golemu odanost, predsjedniku Vlade teško bi sjele optužbe da je Povjerenstvo i njega uhvatilo “s prstima u pekmezu”. Plenkoviću se na teret ne stavlja sukob interesa, čak ni potencijalni, nego tek kršenje načela djelovanja dužnosnika, no premijer je svjestan da bi mu se, kad bi Povjerenstvo utvrdilo da je na bilo koji način prekršio zakon, u posljednjoj godini mandata na nos nabijala dvostruka mjerila. I otud svi napadi iz Vlade i HDZ-a na Povjerenstvo za sukob interesa, otud neuspio pokušaj zakonskih izmjena koje bi Povjerenstvu temeljito suzile ovlasti i svele ga na puko administriranje imovinskih kartica, kao i pokušaji da se utvrdi da je nova predsjednica Povjerenstva Nataša Novaković bila u sukobu interesa kada je odlučivala o predmetima vezanim uz donošenje zakona koji je omogućio izvanrednu upravu u Agrokoru.
Vladajućima pritom nimalo ne smetaju kritike da je nevjerodostojno tražiti izuzeće Nataše Novaković, koja je s Agrokorom imala doticaj isključivo kao zaposlenica Hrvatske udruge poslodavaca, i istodobno tvrditi kako nema sukoba interesa kod ministra financija Zdravka Marića, iako je bio u upravi tog istog Agrokora. Važno im je samo pokrenuti upravne postupke koji će, barem privremeno, Povjerenstvu onemogućiti donošenje odluka u već pokrenutim postupcima protiv premijera i ministara. Premijer i ministri pritom obilato iskorištavaju još jednu rupu u zakonu, koji nije predvidio tko u ovakvim slučajevima odlučuje o izuzeću članova samog Povjerenstva. Povjerenstvo istodobno pokušavaju javno diskvalificirati izjavama o tobožnjem političkom angažmanu njegovih članova, iako nikome nije jasno kakve bi koristi od “pakiranja” HDZ-u imali ljudi koje je u to tijelo izabrala upravo većina ove stranke.
Uz sukob oko putovanja HDZ-ovih i vladinih dužnosnika u Helsinki krajem prošle godine u vrijeme kada se tamo održavao summit Europske pučke stranke, u kojem Povjerenstvo bezuspješno pokušava dobiti račune i putne naloge koji bi potvrdili da dužnosnici tamo nisu putovali na račun države, jasno je da je rad ovog tijela u odnosu na Vladu potpuno blokiran i da se sustav preveniranja sukoba interesa u Hrvatskoj našao na prekretnici.
– S obzirom na sve češće pokušaje osporavanja ovlasti Povjerenstva i opstruiranja u radu, očekujem da netko iz HDZ-a kao Katon kaže: „Uostalom, Povjerenstvo treba razoriti“ – zloguka je izjava SDP-ova zastupnika Arsena Bauka koja, s obzirom na navedene okolnosti, ne zvuči posve neutemeljeno.
Povjerenstvo, međutim, u borbi za očuvanje svojih ovlasti i neovisnosti, a time i za samu budućnost preveniranja sukoba interesa u Hrvatskoj, može računati na potporu dobrog dijela javnosti, ali i antikorupcijskih tijela izvan Hrvatske kakvo je primjerice GRECO odbora Vijeća Europe. Taj odbor prati ispunjavanje preporuka u vezi s borbom protiv korupcije, a u njegovu posljednjem evaluacijskom izvješću Hrvatska je upozorena da su upoznati s namjerom Vlade da izmijeni Zakon o sprječavanju sukoba interesa i činjenicom da se Povjerenstvo oštro usprotivilo najavljenim promjenama. Vlada je u međuvremenu očito odustala od rušilačkog zakona, koji je zapeo u “međuresornom usuglašavanju”. Među ministrima više nema ni Lovre Kuščevića koji je potpisao taj zakon, poručujući da je “dosta samovolje Povjerenstva”. Novi ministar Ivan Malenica pak poručuje: “Povjerenstvo treba biti neovisno i nepristrano tijelo, važan antikorupcijski mehanizam koji će kao podlogu za svoj rad imati kvalitetan zakonski propis”. Da će raditi na novom, preciznijem zakonu koji će ukloniti sve nedostatke postojećeg najavio je i samom Povjerenstvu, no naznaka u kom bi se smjeru moglo krenuti zasad još uvijek nema. A iskustvo nas uči da je, kada je riječ o obećanjima političara u vezi sa sprječavanjem sukoba interesa, oprez itekako nužan.
