Alojz Peterle dvije je godine bio slovenski premijer, od 1990. do 1992., ali to su bile dvije ključne godine za slovensku samostalnost. Upravo je on proglasio nezavisnost Slovenije 8. listopada 1991., u isto vrijeme kada je to učinila i Hrvatska.
Kasnije je bio zamjenik premijera, ministar vanjskih poslova, a danas je zastupnik u Parlamentu EU. Sredinom siječnja, hrvatska mu je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović dodjelila povelju zahvalnosti zbog zalaganja za međunarodno priznanje Hrvatske.
Je li vas iznenadila gesta hrvatske predsjednice?
Ugodno me iznenadila. Gospođi predsjednici za ovu čast jako sam zahvalan!
Hoće li ta dodjela biti uvod u smanjivanje tenzija koje su ovih dana narasle između Hrvatske i Slovenije zbog arbitraže?
U Zagrebu nisam boravio u svojstvu predstavnika aktualne slovenske vlasti, ali u neformalnom razgovoru s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem i ministrom vanjskih poslova Davorom Stierom izrazio sam očekivanje da ćemo u duhu dobrosusjedskih odnosa s više zajedničke volje pronaći put do rješenja. Bit će mi veliko zadovoljstvo bude li ovu gestu slijedila iskrena volja obiju strana.
Kao premijer proglasili ste nezavisnost Slovenije. Jeste li tada bili u koordinaciji s hrvatskim državnim vrhom?
Nekoliko tjedana prije proglašenja neovisnosti obiju država održao se u Zagrebu koordinacijski sastanak s predsjednikom Tuđmanom, premijerom Gregurićem te drugim ključnim nositeljima projekta neovisnosti. Na tom sastanku dogovoreno je da ćemo proglasiti samostalnost na isti dan i u isti sat.
S kim ste od hrvatskih vođa iz tog vremena najčešće komunicirali?
Najviše s premijerom Gregurićem, a u nekoliko navrata sastao sam se i s predsjednikom Tuđmanom. Inače, uska se suradnja odvijala na ministarskoj razini.
Koliko je Slovenija tada pomogla Hrvatskoj u naoružanju?
Mislim da je slovenska pomoć bila izdašna i važna, ali teško bih se izrazio kvantitativno.
Često se iz Slovenije početkom 90-ih mogla čuti primjedba da Hrvatska nije reagirala kad su tenkovi JNA počeli pucati po Sloveniji. Je li po vašem mišljenju Hrvatska tada doista na neki način okrenula leđa Sloveniji?
Mislim da se u to vrijeme Hrvatska nalazila na drukčijem stupnju vojne spremnosti od Slovenije. Sklopili smo sporazum da ćemo si, u slučaju vojnog udara, solidarno pomoći. Pri napadu na Sloveniju ovo se propustilo, što nas je, naravno, zabrinulo. Ali ne bih ulazio u političke interpretacije zašto se to dogodilo. Djelomično je to već bilo objašnjeno.
Hrvatska i Slovenija imale su sličan put do osamostaljenja, surađivale su i bile na istoj liniji, ali uskoro su počeli problemi. Što se dogodilo da se dvije susjedne države, koje dijele toliko toga zajedničkog, stalno sukobljavaju u posljednjih 20-ak godina?
Nakon pada Berlinskog zida obje su države shvatile da se pruža prilika za ostvarenje sna o suverenoj državi. U najzahtjevnijem razdoblju suradnja je postojala. Pri dodijeli priznanja spomenuo sam da bismo morali biti sposobni dobro surađivati i u mirnim vremenima. Sva otvorena pitanja između država povezana su činjenicom da smo živjeli zajedno u istoj državi, inače naša zajednička povijest ne poznaje neke posebne probleme. Problem postoji, više smo puta imali o istim stvarima imali različite informacije i interpretacije, ali i različitu volju o smjeru i dinamici rješavanja. Također su se dogodile štetne jednostrane radnje, a ponekad je i politika pratila nacionalističke glasove i postavljala nerazumne zahtjeve. Neriješena pitanja također su postala instrument za unutarnjopolitički obračun. Kad se natječe, tko će tražiti više… Ali na početku devedesetih bila je bolja atmosfera. Također se razgovaralo o kompenzaciji dugova Ljubljanske banke individualnim štedišama te o dugovima hrvatskih poduzeća istoj banci. Iznio bih nekoliko primjera u kojima se dogodila medijska i politička akceleracija koja je zagorčala naše odnose.
Tipičan primjer je vojni objekt na Trdinovu vrhu/Svetoj Geri. U vrijeme borbe protiv JNA Zagreb je bio zainteresiran da ga zauzme slovenska vojska, s obzirom na to da na hrvatskoj strani nije postojao ni put do njega.
Nakon nekog vremena ovo je postalo “okupacija”. Objekt je ostao u slovenskim rukama jer nije postignut dogovor o razgraničenju.
Postigne li se dogovor o katastarskoj granici, objekt će stajati na hrvatskoj strani, ali bude li vrijedila prirodna granica, može pripasti Sloveniji. Sam predlažem da na tom mjestu napravimo zajednički planinarski dom ili kuću prijateljstva. Ne vidim pravog razloga zašto je Slovenija odgađala izgradnju piranskog pravca ili zašto Hrvatska nije dopustila daljnje poslovanje Ljubljanske banke. O tzv. “slovenskoj blokadi“ rekao bih sljedeće: Slovenija se sve vrijeme zalagala za što skoriji pristup Hrvatske u EU te podržavala pristupni proces. Ali dvaput je reagirala i to kad je bila riječ o jednostranom postupanju Hrvatske: najprije pri proglašenju ekološko-ribolovnog pojasa, čemu se suprotstavila i Italija, te drugi put kad je Hrvatska u pretpristupnoj dokumentaciji ucrtala nedogovorenu granicu. Međunarodni pravnici aktivirali su alarm i Slovenija je reagirala. Ono što se smatra u Hrvatskoj kao blokada, u Sloveniji se podrazumijeva kao osnovana samoobrana.
Poznati ste kao političar koji je uvijek želio gajiti dobre odnose sa susjedima. Biste li se, da ste bili stalno premijer, u nekim sukobima s Hrvatskom drukčije postavili od svojih nasljednika, naročito Janše?
Nerado se stavljam u “bih” situaciju. Svakako bih želio da kao uvod u opušteniji politički dijalog pokušavamo razumjeti zašto se dogodio zastoj u određenim pitanjima. Mislim da bi moji nasljednici mogli postići više kad bi s hrvatskim sugovornicima uspostavili onu otvorenu atmosferu koju smo stvorili na početku s premijerom Gregurićem. Sve do danas sačuvali smo prijateljski odnos.
Kako komentirate izjave iz vrha Srbije da je proglašenje hrvatske neovisnosti krivo za eskalaciju sukoba na području bivše Jugoslavije?
Ovu priču ne vidim tako i ona nije počela proglašenjem novih država. Ni prva ni druga Jugoslavija nisu riješile nacionalna pitanja svojih naroda. Obje su bile većinu vremena diktature. Diktatura utemeljena na nacionalnom ili ideološkom principu u pravilu ne polaže preveliku pažnju na dostojanstvo i prava podređenih naroda.
U pravilu također nema sposobnost prestrukturiranja. Podsjetimo kako su slovenska i hrvatska vlada u siječnju 1991. godine predložile preuređenje Jugoslavije u mekanu konfederaciju. Milošević je to glatko odbio. Dodao bih da mnogi nisu svjesni da Jugoslaviju nisu uništili demokrati, nego komunisti, posebice oni koji su pri propadanju komunizma ponovno otkrili nacionalnu ideju.
Iz Slovenije su pisali hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću da se provede postupak otvaranja masovnih grobnica i da se slovenski i hrvatski narod suoče sa svojom prošlošću. Je li ikada stigao odgovor od njega?
Ja mu nisam pisao. Ali primijetio sam da u vrijeme njegove Vlade Hrvatska nije reagirala na molbu Slovenije da surađujemo u tom segmentu. Sada se suradnja ponovno pokrenula. Držim da je pijetet prema žrtvama poslijeratnih ubojstava važna komponenta suradnje.
Što mislite o arbitraži o Piranskom zaljevu? Kako će dvije države riješiti taj teritorijalni problem?
O tome ne bih želio razgovarati dok arbitraža ne završi posao. Dogovor je bio da o tom pitanju odlučuje treća strana. Žao mi je što dvije susjedne države nisu smogle snage ovo pitanje riješiti bilateralno.
Povjerenje se jako poljuljalo nakon propasti sporazuma Drnovšek – Račan. Slovenija je krenula u ratifikaciju nakon Račanova jamstva da postoji politička podrška, tako nas je u parlamentu izvijestio Drnovšek, ali se pokazalo da nje nije bilo. Ova asimetrija snosila je i posljedice. Također nisu bili uspješni ni Sanader i Janša. Kad je riječ o arbitraži, sada se opet nalazimo u tvrdoj asimetriji. Arbitraža je, bez hrvatskog i slovenskog predstavnika, odlučila nastaviti i dovršiti posao. Shvaćam da smo se obvezali poštivati, odnosno implementirati presudu.
Je li izjava slovenskog ministra vanjskih poslova Karla Erjavca da će zaustavljati turiste koji budu išli prema Hrvatskoj ako Zagreb ne prihvati zaključke arbitraže zapravo naštetila Sloveniji?
Od ministara i drugih odgovornih očekujem da poštuju pravila koja vrijede u slučaju arbitraže.
Smatrate li i vi da je poklon hrvatskog veleposlanstva slovenskim kolegama u Ljubljani provokacija s obzirom na to da je riječ o Kraševoj bombonijeri na kojoj je reljefni prikaz Hrvatske?
U principu nije dobro ako slatko djeluje gorko. Problem je što već više od dvadeset godina neke od naših međusobnih stvari ne mirišu na čokoladu.
U Hrvatskoj su bijesni zbog žice na granici. Jeste li vi pobornik postavljanja žičane ograde između naših država?
Zbog žice nisam sretan, ali problem je u tome što EU do sada nije učinkovito zaštitio sve vanjske granice.
Naravno, države članice svaka su na svoj način štitile svoju granicu. Tu se nije riječ o granici prema Hrvatskoj, nego o odnosu do izbjegličke krize. Slovenija nije jedina država koja želi kontrolirani prelazak granice.
Je li moguća nova izbjeglička kriza na balkanskoj ruti?
Za sada ne postoji čvrsto jamstvo koje bi nas uvjerilo u suprotno. Problem još uvijek nije riješen na izvoru.
Je li vam kao Slovencu drago da je prva dama SAD-a žena iz Sevnice, Slovenka?
Naravno da mi je, odnosno nam je draga ova činjenica. Ovo se ne događa svaki dan. Usput rečeno, Melania se rodila samo petnaestak kilometara od mojega mjesta, a u Hrvatskoj se piše da se rodila samo sedamdeset kilometara od Zagreba. Dakle, sada imamo Ljubljanu i Zagreb “pri Sevnici”. Krasno.
Hoće li se slovenska politika oslanjati na Melaniju, pokušati isposlovati da se Trump umiješa u neke sporove koje Slovenija vodi sa susjedima?
Ne mogu se oteti dojmu da predsjednik Trump ima druge prioritete, stoga ne očekujem da bi želio konkurirati arbitražnom sudu.
Treba li se Europa drukčije postaviti prema Putinu i ukinuti sankcije? Slovenija pomalo koketira s Moskvom...
Moralo bi se raditi prije svega na otklanjanju uzroka sankcija. Inače, Slovenija se svake godine s Rusima prisjeća njihovih nesretnih vojnika koji su kao vojni zarobljenici u Prvom svjetskom ratu izgubili živote zbog prirodne nesreće. To ne bih stavio u rubriku koketiranja, unatoč tome što se sjećanju na mrtve dolazi pokloniti i predsjednik Putin.
Kako su u EU gledali na posjet Putina Sloveniji?
Ne sjećam se da bi ovu činjenicu u Bruxellesu nešto posebno komentirali. Slovenija ovim posjetom nije relativizirala opredijeljenost za zajedničku europsku politiku.
Što će se dogoditi EU nakon Brexita i strahujete li da će još neke zemlje članice EU, poput Francuske i Nizozemske, napustiti EU?
Brexit je bio skok u bazen bez vode. Britanci su odlučivali na referendumu bez ozbiljnih saznanja o posljedicama. Svaki se dan vezano za to otvara sve više pitanja. Riječ je o razdvajanju nakon četrdeset godina. Platit će ga sve strane, ako se to uistinu dogodi. Brexit je među kontinentalne populiste donio veću i trezvenost. Konačno je postalo jasno da stvar još izdaleka nije tako jednostavna. Mislite da bi Le Pen ili Wilders željeli završiti kao Cameron? Svakako Brexit nije glavni problem EU. Naše osnovno pitanje glasi – što želimo zaista raditi zajedno. Možemo imati čak “manje” Europe, ali dogovore je potrebno poštivati i ispunjavati u svim državama članicama. Povjerenje europskih državljana možemo steći samo Europom koja funkcionira. Populisti su jaki s NE, ali ne nude ozbiljna rješenja. Hitno nam je potreban novi europski ZA.
Sad ste u Europskom parlamentu i bili ste kandidat za predsjednika Parlamenta. Surađujete li u Parlamentu s hrvatskim zastupnicima?
Hrvatska ima vrlo dobru zastupničku ekipu s kojom odlično surađujemo. Što se tiče kandidature, u kampanji sam zastupao načela i kriterije čije bi ostvarenje ojačalo olabavljenu Uniju. Zauzimam se za načelo inkluzivnosti. Mjesto predsjednika Parlamenta mora biti dostižno i kandidatima iz manjih država članica, ne samo velikim. Bilo je vrijeme za predsjednika iz jedne od novih država članica. Nije mi žao zbog odluke da uđem u ovu borbu. Među ostalim pridonio sam tome da se nakon duže vremena zaista biralo demokratski, a ne samo potvrđivalo dogovorena imena. Jedna od mojih glavnih programskih točki – da Parlament mora biti ključno mjesto političke rasprave o budućnosti Europe – sada je i dio programa novog predsjednika Tajanija.
Gdje ljetujete? Navodno vas često viđaju na otoku Pagu?
U pravu ste. Na Pag dolazim s obitelji i tamo uživamo već više od trideset godina.
U mladosti ste bili pilot? Pilotirate li i danas?!
Prošle godine slavio sam pedeset godina otkako sam položio ispit za pilota.
Ponekad odletim i do Bruxellesa. Letio sam i s Franjom Gregurićem. Ali prava poezija zrakoplovstva ipak je jedrenje. To je za dušu.
Pobijedili ste rak, kod nas se pisalo da ste se izliječili prirodnim putem i meditacijom. Je li to istina?
Ozdravio sam kombinacijom nekonvencionalnih metoda. Od 2003. godine opet sam počeo brojiti od početka. Svjestan sam što ova dijagnoza znači za milijune Europljana, stoga već treći mandat vodim posebnu grupu za borbu protiv raka u Europskom parlamentu.
Surađujemo i s nacionalnim parlamentima. Želimo da se u svakoj državi razvije široki front borbe protiv raka. On nije samo stvar oboljelih i liječnika, nego je eminentno socijalna i politička stvar.
