Znanost i obrazovanje je jedno od poglavlja koje je u predpristupnim pregovorima s EU zaključeno još 2006. i otad se započelo s usklađivanjem hrvatskog sustava obrazovanja s onim u EU i Bolonjskim procesom. Na samim počecima uvođenja Bolonjskog procesa tada aktualni ministar MZOŠ-a, Dragan Primorac često je isticao potrebu stvaranja dodatnih radnih mjesta u tom sektoru, naglašavajući važnost društva znanja, koje počiva na znanosti, istraživanju, inovacijama, tehnologiji i obrazovanju. Uvođenjem Bolonje, Hrvatska je postala dijelom Europskog sustava visokog obrazovanja, a kroz reforme dolazi i do usklađivanja sustava s Kopenhaškom deklaracijom i Lisabonskom konvencijom, čime je hrvatskim državljanima olakšano priznavanje kvalifikacija u EU.
Već pripreme za ulazak Hrvatske u EU već do sada unijele su mnogo dinamike u područje znanosti i obrazovanja. Lijepi su dio priče brojne mogućnosti financiranja istraživanja i razvoja koje hrvatski znanstvenici već koriste kao i mobilnost znanstvenog, nastavnog i nenastavnog osoblja, ali i studenata. Drugi bitan dio te priče svakako je i povećana integracija zaposlenih u znanosti s kolegama iz EU kroz suradnju na zajedničkim znanstveno-istraživačkim i nastavnim projektima, kao i prilikama koje tek dolaze kroz Horizon 2020. Kroz programe EU domaći znanstvenici postaju dijelom Europskog istraživačkog i inovacijskog prostora, koji teži istraživanju, razvoju, inovacijama, poduzetništvu te jačanju suradnje između javnog i privatnog sektora.
Nedostaci se svakako ogledaju u lošem stanju u kojem se sektor nalazi, nedovoljnom broju zaposlenih nastavnika na državnim sveučilištima i fakultetima uz nemogućnost zapošljavanja novih kadrova, odnosno nemogućnost napredovanja ljudi koji su trenutno u sustavu i ispunjavaju sve propisane uvjete za napredovanjem. Cijelom sustavu nedostaje motivacije, proaktivnosti i poduzetništva za EU utakmicu. U Hrvatskoj je dugo bio prisutan model financiranja zasnovan na očekivanju da država bude glavni financijer. Međutim, već od predpristupnih fondova to se pokazalo pogrešnim. Potpore MZOS se smanjuju, a od institucija se očekuje da proakivnim i poduzetničkim ponašanjem traže izvore financiranja kroz prijave na projekte EU. Hrvatska se također nalazi na dnu EU ljestvice s izdvajanjem za istraživanje i razvoj od 0,7% BDP-a, dok je EU prosjek 2%. Ozbiljan problem je i nedovoljna tržišna orijentiranost državnih institucija visokog obrazovanja, ali i brojnih ograničenja s kojima su suočene u radu. Od 1. srpnja 2013. hrvatske visokoobrazovne institucije su otvorene i za studente iz EU, koji imaju pravo studirati pod istim uvjetima kao i hrvatski državljani, pa čak i koristiti mogućnost besplatnog školovanja na državnim sveučilištima. Jednako tako i hrvatski državljani mogu studirati u inozemstvu pod uvjetima koji vrijede u pojedinoj zemlji članici. Također je moguća i mobilnost znanstveno-nastavnog osoblja, posebno u nekim zemljama poput Njemačke gdje je izričito naglašeno kako u slučaju uvođenja ograničenja zapošljavanja isto se neće odnositi na znanstvenike. Pri tom treba uzeti u obzir mogućnost i da sloboda kretanja koja je dio EU može dovesti do toga da znanstvenici iz EU svoju priliku za zapošljavanje potraže u Hrvatskoj i tako konkuriraju hrvatskim znanstvenicima.
Iako se s ponosom iskazuje to kako su hrvatski znanstvenici postigli značajne uspjehe u privlačenju sredstava EU te time pokazali da mogu biti u društvu najboljih, neke stvari ostaju nejasne. Posebno je diskutabilno to kako se pripremaju prijave za strukturne i kohezijske fondove, dok istovremeno nisu izrađeni važni nacionalni dokumenti poput Plana prioriteta u području znanosti kao i Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije koji bi to sinkronizirali.
