Jedna od težih dugoročnih posljedica ruske invazije na Ukrajinu bit će to što je Zapad borbu protiv klimatskih promjena stavio po strani. Svi zeleni planovi, ekološke strategije i niskougljični ciljevi pali su u vodu onog trenutka kada je ruska čizma prešla ukrajinsku granicu. Prioriteti su preko noći postali kratkoročni pa se više ne pitamo kako pokoljenjima ostaviti čist planet, već kako prezimiti nadolazeću zimu u okviru standarda na koji smo navikli.
Do početka ove godine na razini Europske unije vodila se žestoka rasprava treba li uopće prihvatiti zemni plin kao prijelazno ekološko rješenje do konačnog cilja prelaska na obnovljive izvore energije. Svega osam mjeseci poslije nitko ne problematizira "kurenje" stigmatiziranog ugljena u termoelektranama, a mogla bi pokoja suza kanuti i zbog nepromišljenog odustajanja od nuklearne fuzije u proizvodnji električne energije u pojedinim zemljama.
Europske države tijekom ljeta panično pune plinska skladišta ne pitajući za cijenu. Kombiniraju se štednja u potrošnji energije, vraćanje pojedinih elektrana na ugljen kao energent i povećanje uvoza ukapljenog prirodnog plina, čiji je uvoz već sada triput premašio dosadašnje rekorde. Sve skupa, kada se zbroji, topla zima Europu će koštati deseterostruko više nego prijašnjih godina. Amerikanci trljaju ruke, a zbog visokih cijena dobro zarađuju i Rusi, čiji je BDP, unatoč nikad viđenim sankcijama, potonuo manje od 5 posto. Paradoksalno – Rusija izvozi manje energenata nego ikad prije, a zarađuje više.
Na gubitku su, kao mnogo puta dosad, Europljani čiji se politički lideri slabo snalaze u civilizacijskoj borbi Istoka i Zapada. Ne samo države već i europski narodi solidarizirali su se s Ukrajinom, ali rasprava o cijenama energenata i posljedicama na standard građana sve više potiskuje patnje Ukrajinaca u drugi plan. Poput Gazpromove blagajne, pregrijava se i Zemlja. A tu vrstu nepogode ne zanimaju geopolitičke igre, nacije, autoritarizmi i demokracije. Ignoranti će negirati klimatske promjene kao što su se sprdali i s pandemijom. I tu se ništa neće promijeniti.
Kao što ni smrti milijuna takvima nisu bili dovoljan argument za odustajanje od suludih teorija zavjere, tako ih ni mogućnost da će se ovu zimu tuširati u hladnoj vodi neće odagnati od uvjerenja da su klimatske promjene puka ljevičarska izmišljotina. Ruku na srce, Hrvatska s plinom neće imati problem. Osim za propan-butan u plinskim bocama, južnije od Bosiljeva za plin gotovo i nisu čuli. Na godišnjoj razini Hrvatska potroši prirodnog plina koliko i predgrađe Milana. Međutim, izražena ovogodišnja suša poharala je vodene tokove, a oni su od krucijalne važnosti za domaću elektroenergetiku koja se u proizvodnji struje najvećim dijelom oslanja na hidrocentrale. A one već sad bilježe pad proizvodnje veći od 20 posto.
Nije bolje ni u Krškom, koji pokriva gotovo 14 posto hrvatske potrošnje, jer sve plića Sava ne može hladiti nuklearku kada je u standardnom modu. I u najboljim hidrološkim godinama Hrvatska uveze do trećine električne energije. Ako jesen bude sušna, spas ćemo morati potražiti kod susjeda u BiH, čije termoelektrane na ugljen ne mare za europsku zelenu agendu.
Struja se kupuje i na međunarodnim burzama, ali tada upadamo u špekulantske igre visokih cijena. Iz socijalnih, ali i političkih razloga, cijena struje za građanstvo neće puno rasti. Razliku će dijelom pokriti državni HEP, koji je zbog niske razine vode u akumulacijskim jezerima već sad na udaru, a većim dijelom poduzetnici čije skupe tarife osiguravaju socijalni mir. Pitanje je samo kako će to utjecati na domaće gospodarstvo. Da se na vrijeme promišljalo, ne bismo današnji trenutak dočekali s udjelom obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji struje od svega 7 posto. I to se uglavnom odnosi na vjetar. Ovako ovisimo samo o kiši.
Premda je teško očekivati da bi na zimu moglo doći do problema u opskrbi električnom energijom – u HEP-u nas uvjeravaju da nestašice neće biti – već i sama činjenica da moramo razmišljati o termostatu na klima-uređajima trebala bi biti dodatan razlog za brigu.
Energetska nesigurnost Europe nije počela u veljači ove godine nego se razvijala godinama uslijed štetnih "zelenih" politika. Konstantna (plaćena od strane lobista) mantra "obnovljivi izvori, obnovljivi izvori" oslabila je energetsku infrastrukturu što se najbolje vidjelo na primjeru Njemačke - uslijedd neočekivano visokog postotka francuskih nuklearnih postrojenja u remontu nastao je problem u opskrbi - Njemačke. Jer ista ta Njemačka koja se previše oslonila na "obnovljive" izvore, kada su je isti izdali u proizvodnji energije, počela je crpiti izvore ostalih država. Sve dok se nedostatak el. energije uslijed niza okolnosti nije počelo kaskadno širiti. Europska neovisnost se smanjuje, ne povećava se. Što mislite, da smo neovisni ako uvozimo američki LNG? Amerikanci su najveći svjetski ucjenjivači, veći od Rusa 10x.