Na početku je bilo čudno, a možda nekome i smiješno, vidjeti svećenike u habitu i s kolarima oko vrata na splitskoj Ultri.
No, ova druga godine ulične, tj. ultraške evangelizacije pokazala je pravo lice kršćanstva, a ono se ogleda u iskoraku u realni život, približavanju stvarnosti uranjanjem u nju, a ne distanciranjem, kritiziranjem i osuđivanjem, za čime mnogi kršćani često posežu kada se s nečim ne slažu ili kada nečemu i nekomu nešto zamjeraju.
“Papa Franjo poziva nas da izađemo iz naših samostana i da stvorimo tzv. kulturu susreta, da budemo tamo gdje je narod. Za mene salezijanca to još znači da budem tamo gdje su mladi. Na Ultri među mladima nismo propovijedali ili naučavali neku doktrinu. Zapravo, mi smo nauk i doktrinu stavljali u praksu. Dijelili smo vodu žednim ljudima. Ništa drugo. Neki su zahvalili, neki nisu. Neki su stali razgovarati, neki nisu. S nekima smo molili”, ispričao je jednim dijelom u svome svjedočenju don Damir Stojić, popularni studentski kapelan, koji se i ove godine, s 50-ak volontera, odvažio na ovakav pothvat. I nimalo nije pogriješio. Štoviše, uspjeh “ultraške misije” kao da je i njega iznenadio. Sam pristup očito je dobro smišljen. Nije tu bilo nikakvog propovijedanja i moraliziranja, prozelitizma i pozivanja obraćenje. Krenulo se, prije svega, tako što se “onim drugima” dijelila voda. S jedne strane logično i razumljivo po ovim nesnosnim vrućinama, a i kao utaženje žeđi nakon neprospavanih i protulumarenih noći.
Odlično osvježenje! Međutim, podloga je duboko evanđeoska jer su Kristove riječi s križa “žedan sam” bile među njegovim posljednjima na ovoj zemlji i ostavljene su kao oporuka svim kršćanima u baštinu da nesebično pomažu drugim ljudima, vidjevši u njima isključivo samoga Krista. To je najbolje oslikala sv. Majka Tereza, u čijim se samostanima diljem svijeta pokraj raspela nalaze upravo te dvije riječi: žedan sam. Također, za kršćane je Krist “živa voda”, tj. izvor vječnoga života i oni po svome habitusu tu spoznaju i radosnu vijest žele podijeliti sa svima. Tako je to nuđenje vodom na Ultri imalo i tu dodatnu, nebesku dimenziju, a ne samo onu prirodnu i nagonsku.
Ta nagonska zadovoljena je ludovanjem na sve moguće načine u tih nekoliko splitskih dana, a onu nebesku “dilali” su don Damir i njegova ultraevanđeoska ekipa s habitima ili bez njih, svejedno. Lice je to one prave i iskonske Crkve i ovaj trend ne samo da moraju prepoznati kreatori crkvenih gibanja na visokim službenim pozicijama, nego cjelokupnu strategiju pastorala i nove evangelizacije u vremenima koja dolaze bazirati na ovome što se moglo vidjeti u Splitu. To je “ultraenvađelje”, evanđelje za današnja vremena, koje jasno poručuje da nikoga ne isključuje i ne eliminira. I da uvijek i oduvijek nudi život kao alternativu kulturi smrti. Čak i u čaši vode, simbolički i stvarno kao što je bilo sada na Ultri.
