Bijahu radosnice, ali suze Davora Bernardića bilo je mučno gledati. U izbornoj noći, u trenutku spoznaje o osvajanju četvrtog mandata za EU parlament, šef SDP-a shvatio je da ipak postoji netko tko mu u posljednje 2,5 godine nije zabio nož u leđa, a to su njegovi birači. Sve drugo natjecalo se u disciplini šamaranja, udaranja ispod pojasa, povremeno i cipelarenja, osobito onda kada je to najslađe, u periodima dok čovjek leži na podu i bespomoćno cvili. Zapravo, teško se odlučiti tko je u tom nasilju bio uporniji: stranka ili mediji.
Dakako, politika je bešćutna rabota u kojoj nema mjesta za sentimente, s druge strane, nije posao medija da politici titra, ali gorka istina da ni (unutarstranačka) politika pa ni mediji Bernardiću nisu dali ni dana “grace perioda” rijetko je viđen fenomen čak i u hrvatskoj političkoj močvari. “On je jamac jedne duge HDZ-ove neproblematizirane vladavine i što duljeg boravka SDP-a u zoni besplodne opozicije, političkoj irelevantnosti, bezidejnom glavinjanju, čarkama i grintanju” – epiteti su kojima su mediji, u misiji destrukcije HDZ-ove opozicije, dočekali izbor Davora Bernardića u studenom 2016. I nastavilo se redati: on je mlak, izgubljen, dosadan, nezanimljiv, nedovoljno jasan, lišen liderskih sposobnosti.
A situacija u kojoj je preuzeo stranku bila je daleko od idealne. U jeku unutarstranačkih borbi koje su uslijedile čak i iz vlastitih redova nazivali su ga luzerom i kapetanom Titanica, Bandićevim mladuncem, tvrdeći da je Partija izabrala čovjeka koji ne pobjeđuje na izborima, koji će stranku osuditi na dugogodišnju poziciju u opoziciji, a hrvatsku ljevicu na smrt. Nije im bio dovoljan ni neokaljani ljevičarski background zagrebačkog dečka, djeteta hrvatskog branitelja koji je preminuo od posljedica PTSP-a, briljantnog studenta PMF-a koji se nije libio od 14 godine prehranjivati obitelj na zagrebačkim bauštelama prenoseći vreće kukuruza i graška. Zamjerali su mu kako njegovi nastupi zvuče neuvjerljivo, no koliko dugo može potrajati samopouzdanje sustavno mobbingiranog mladog čovjeka?
Nijedan stranački lider u demokratskoj Hrvatskoj, a osobito u vremenu koje joj je prethodilo, nije bio toliko bušen iznutra kao Bernardić i to je SDP-ova sramota, kako za njihove “anonimne izvore” koji su ga godinama olajavali po medijima, tako i za one koji su o tome šutjeli. Bernardićevi glasači, na njegovu sreću, vidjeli su sve ono što stranački kerberi nisu. U izbornoj noći, njihovi dlanovi bridjeli su od aplauza i tapšanja po Bernardićevim leđima na kojima su prije dvije godine nacrtali metu. No, zapuhali su novi vjetrovi, otkako je šef SDP-a složio listu na koju je mudro smjestio i svoje oponente, što je lijevo biračko tijelo znalo honorirati. Kada je, ganut do suza, uvidio da nije baš posve sam, njegov je govor po prvi put i mogao zvučati uvjerljivo, kao što jest. Pred Bernardićem je puno posla i dug put, ali tek sada stekli su se uvjeti da mu beskompromisno pomognu i oni koji su mu prešutjeli da se lideri ne rađaju, nego stvaraju, u zajedništvu i potpori.
SDP izgubio izbore sa osvojenih 18,7%, ali je dojam da su ostvarili veliki uspjeh zbog 4 osvojena mandata. Pokazalo se da i ovako disfunkcionalni i razjedinjeni SDP ima svoju relativno stabilnu biračku bazu i kad dođe do velike disperzije glasova na desnici, tada šačica sdpove vojske donese nešto svojoj partiji. Tako će biti sve dok ta vojska živi, a neće dugo jer je stara! Bernardić je na listu za EU parlament stavio svoje kritičare Ranka Ostojića, Biljanu Borzan, Joška Klisovića i Gordana Marasa te se samo u tom segmentu pokozao mudrijim od Plenkovića koji je svoju listu napunio anonimusima. SDP je uz podršku europskih socijalista imao i podršku BiH SDP-a koji mrzi Hrvate u BiH, a u kampanji su SDP-ovci slali svom biračkom tijelu jasne poruke: "Hrvat, Srbin, Rom, Mađar, katolik, pravoslavac, musliman, gay ili straight, za nas je to nebitno", "ksenofobija dominira u društvu", "vatikanske ugovore treba poništiti", "Tito je heroj", a novi stari član SDP-a Josipović je jasna naglašavao da su titovi partizani heroji i da su npr. ubijeni franjevci u Širokom Brijegu nakon rata bili legitimna meta partizana. Sa tim ideološkim parolama su apsolutno SDP-ovci pokrili anacionalno biračko tijelo koje nije imalo nikakve potrebe da baca glasove na druge ljevičarske stranke poput starta, pametno, možemo itd.