Zar je mogao turski predsjednik Tayyip Erdogan ne iskoristiti priliku da tražeći istinu za ubojstvo saudijskog novinara Jamala Khashoggija sebe ne prikaže na strani zaštitnika ljudskih prava, novinarskih analiza, odnosno na strani savijesti društva kako neki nazivaju novinarsku djelatnost koju je papa Ivan Pavao II. nazvao i strašću.
Da, Ivan Pavao II. je osamdesetih godina prilikom prve posjete jednog pape udruženju stranih novinara u Rimu, čuvenoj Stampa Esteri (potpisani novinar je prisustvovao tom susretu), novinarski je posao nazvao pozivom. Novinar ima strast (pasione) za posao koji obavlja. Kao što je novinarima na njihovu poslu zahvaljivao Ivan Pavao II., tako je činio i Benedikt XVI., a sada čini Franjo tijekom svih putovanja i svakog susreta s njima nakon nekog razgovora s državnicima.
Erdogan je uglavnom kritizirao novinare, neke zatvarao, a zatvorio je više od stotinu glasila. Sada mu se ukazala prilika da prstom ukaže na drugog diktatora koji ne voli biti kritiziran kao na naručitelja ubojstva Khashoggija.
Turski je predsjednik kazao kako je ubojstvo bilo planirano, ali je i dodao da “ne sumnja u poštenje Salmana”, koji navodno nije znao što se priprema novinaru koji je pisao za Washington Post i kritizirajo neke odluke prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, praktičkog čelnika te kraljevine. Nije bitno hoće li biti dokazano ili ne da je neki novinar ubijen po naređenju nekog državnika, ali čim se na novinare svaljuje krivica za kritiku odluka koje donosi vlada ima i onih koji žele biti veći pape od kritičara i ušutkati kritičara zauvijek.
To ne znači da novinari nisu nepogrešivi, ali treba li ih se zbog toga ubiti? Novinarstvo je strast slušanja, promatranja, shvaćanja što se događa i prenošenja toga bez filtera, cenzura. Novinarstvo je strast koja nikad ne umire.
Pogledajte video o vojnom avionu F-35:
Konfuzija od članka, ništa nisam razumio.