Čim se automobilom preko nekog od graničnih prijelaza stupi na tlo Srbije, postaje jasno da je svakodnevica u toj zemlji bitno drukčija od hrvatske. Lošije prometnice prepune oštećenja, nepokošena trava uz njih, stariji automobili, kuće s izblijedjelim fasadama – prva su slika koju dobiva posjetitelj.
Ne gledajte Beograd
– Kada se govori o životu u Srbiji, ne treba gledati Beograd ili Novi Sad. Tamo je sav novac i sva moć, to je sasvim druga Srbija. Tamo se i mnogo bolje živi. Pravo stanje može se vidjeti u svim drugim gradovima i po selima, a slika nije nimalo ružičasta – govori Stjepan Čoban (59) iz Bača.
Sa Stjepanom i njegovom suprugom Stankom (59) razgovaramo u etnokući, jedinoj takvoj u okolici, koja im je osnovni izvor prihoda. Prisjećaju se nekadašnjih vremena kada su u selu gotovo svi bili zaposleni i kada se moglo normalno živjeti. Oboje su 30 godina radili u tvrtkama, ali su s njihovom privatizacijom ostali bez posla, a uvjete za mirovinu još ne ispunjavaju.
– Neke stvari su iste i kod nas i u Hrvatskoj. Većina tvrtki je uništena ili su radnici otpušteni. Ja sam radio u šećerani koja je nekad zapošljavala 450 ljudi. Danas ta ista šećerana ima samo šest radnika – ističe Stjepan. Smatra da je nedostatak zdravoga gospodarstva najveći problem. Mladi masovno odlaze u velike gradove u potrazi za poslom i boljim životom. Tako je i njihovo dvoje djece, kći Ivana i sin Ivan, napustilo Bač. Vjerojatno se nikada više neće ni vratiti, pa će kuća obitelji Čoban, 320 godina otkako su se doselili na te prostore, ostati prazna.
– Mlade ja razumijem. Ovdje prije svega ne mogu naći posao, a ako ga i nađu, rade za male novce. Plaća u prodavaonici, primjerice, je 120-130 eura. Malo veće plaće imaju općinski ili neki drugi dužnosnici. Kako da se od toga živi kada se sve režije moraju plaćati, inače će vas isključiti? Sve je skupo, a plaće su male – objašnjava Stanka, čija će mirovina, kad sljedeće godine stekne uvjete za nju, biti malo viša od 200 eura.
Novi auto? Nema šanse
U obitelji Čoban ljetovanja i zimovanja ne planiraju. Ona su, ako je to moguće, predviđena samo za djecu. Odjeću i obuću kupuju za posebne prigode, a o novom automobilu i ne razmišljaju.
– Ovo nije život, ovo se prije može nazvati životarenje. Najviše me zabrinjava što ne vidim da bi uskoro moglo biti bolje iako se svi tome nadamo. Ne želimo mi nešto posebno, samo da normalno živimo i da si od svoga rada možemo priuštiti ono najosnovnije – zaključuje Stjepan.
Srbija
Sve je skupo, a plaće su nam mizerne. Ma ovo je životarenje...
Stanka i Stjepan imaju etnokuću koja im je osnovni izvor prihoda. U privatizaciji su ostali bez posla u poduzećima u kojima su proveli 30 godina. Djeca su im otišla trbuhom za kruhom.
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
