Eto, i opet se Milan Ivkošić očešao o me, i opet klevetnički (Večernji
list, 4. studenoga 2005.). Na koncu konca, to je Ivkošićeva navada: ako
Ivkošić išta mrzi, mrzi uspješne Imoćane. Koliko se iživljavao nad
pokojnim Vladom Gotovcem, kako je popljuvavao Raosove (i moje)
"Prosjake i sinove", a koliko me pamćenje služi, i dr. Žarko Domljan je
fasovao svoju "činiju". Ipak, priznajem dozu mazohizma: slab sam na
poneku Ivkošićevu dobru rečenicu. U posljednje vrijeme Ivkošića se sve
teže podnosi: ispisuje cijele plahte novinskoga papira, a otvoriš li
bilo koju televiziju, tamo čuči i čeka te Ivkošić. Teško je naći
čovjeka koji tako svaki dan i svaki tren može biti i pametan i duhovit
i zabavan kao Milan Ivkošić.
Ne bih se ni sada osvrtao čak ni na ružnu klevetu, koja pogađa moju
obitelj da nije zabasao i u šport. Ma slušajte ga: "... Budući da je
sport imitacija, ili metafora ratništva... Gotovo sav ratni leksik, u
izvornim oblicima, ili ublaženim inačicama, preselio se u sportski
rječnik." Čiji? Šport je po svome međunarodnom ustrojstvu, i duhu,
nadmetanje, fair play, a ne rat, dragi Ivkošiću.
Nikad, baš nikad, ne bih izgovorio to što mi Ivkošić stavlja u usta: da
sam Duju Draganju nazvao "običnim plaćenikom".
Dobro poznajem roditelje Duje Draganje. Vrlo su mi dragi, kao i njihov
sin. To moje znanje sluti mi da Duje i ne će poslušati Ivkošića, ni
njegovu istomišljenicu iz redakcije, Jasminu Popović, koja poručuje:
"Sretan ti put, Duje... Svi koji to mogu trebaju otići i u globalnom
selu, pronaći zastavu pod kojom će dobro živjeti od svoga rada." Je li
gospođici Jasmini dobro u ovom našem globalnom zaseoku, ili joj u
susjednim selima nitko nije ponudio ni bolju zaradu ni bolju zastavu?
Zastava? Samo najvećima na Olimpijskim igrama pripada himna i zastava.
Do 1992. godine to se nama nije moglo dogoditi jer smo nastupali pod
tuđim zastavama. Godine 1992. u Barceloni bila je teška odluka kome
dati čast barjaktara na otvaranju. Bila su dva kandidata: Dražen
Petrović i Goran Ivanišević. Trener košarkaša Petar Skansi molio me da
izuzmemo Dražena, jer je već drugi dan imao tešku utakmicu. Rekao
sam Goranu i Draženu: "Dogovorite se vas dvojica". Obojica su šutjela,
a onda je Dražen s mukom izgovorio: "Moram poštovati odluku trenera.
Neka je nosi mali"...
Skoro je zasuzio, zagrlio ga i rekao: "Mrzit ću te zato ciloga života!"
Sutradan je već iskusnog Gorana dobrano zahvatila trema: nosio je
hrvatsku zastavu!
Na Olimpijskim igrama u Pekingu hrvatsku zastavu trebao bi nositi Duje
Draganja. Ode li u "globalno selo", ta mu se prilika nikad više ne će
pružiti. Ivkošić, u čije rodoljublje osobno nikad nisam mogao
posumnjati, piše: "...Kad je objavljena svota za koju bi Draganja
otišao u Katar, tko nije pomislio da bi je i sam uzeo!" Hvala Bogu da
se svakom novci ne nude! Kako globalistima protumačiti da se nikad nije
dogodilo da je Francuz otišao pod njemačku zastavu, nikad Englez pod
talijansku... oni imaju novaca? Krivo, jer tko god ima novaca uzeo bi
još, ali tkogod ima zastavu osjeća je kao svetinju! Da Ivkošić misli
gotovo isto, napisao je samo dan kasnije briljantno, onako kako samo on
zna oduševiti: "...
Hrvatski narod u Njemačkoj ne postoji. Narod postoji samo tamo gdje je
okružen svojim jezikom, školama, sveučilištima (...) i zemljom koju
osjeća svojom i kojoj ostavlja svoje potomstvo." Eto, zašto sam
Ivkošiću do sada sve opraštao i preko svega prelazio, ali rečenicu:
"... Tu nestašicu opravdava i Antun Vrdoljak, nazivajući Draganju
običnim plaćenikom, prešućujući, naravno da bi samo stoti dio novca što
ga je on od države dobio za sebe i svoju obitelj bio dovoljan za
nekoliko Draganja" morat će mi Ivkošić objasniti na sudu.
Nema ni države, ni poretka koji je meni išta dao što ja nisam stekao
svojim radom. Može biti da sam ja svojoj obitelji dao više nego Ivkošić
svojoj, ali ja sam zato puno, puno više radio. I u tome je kvaka, dragi
zemljače!
REAGIRANJE