Ponovo se 29. ožujka 2017. poslijepodne okupljamo u sobi 43 u zgradi Vlade. To je ista ona soba u kojoj je, po kazivanju članova neformalne radne skupine za izradu stabilizacijskog programa, nastao program koji je oblikovao makroekonomsku stabilnost u Hrvatskoj kakvu danas poznajemo”, piše Martina Dalić u svojoj knjizi „Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma” objavljenoj ovaj tjedan.
„Slučaj je eto htio”, piše bivša potpredsjednica i ministrica gospodarstva u Vladi premijera Plenkovića te bivša ministrica financija u Vladi Jadranke Kosor, „da su u vremenskom razmaku od 24 godine u istoj Vladinoj dvorani nastajali prvo dokumenti koji su stvorili makroekonomsku stabilnost, a zatim oni koji su trebali osigurati da se ta makroekonomska stabilnost, zajedno s gospodarskim rastom, zadrži i održi...”
‘Izvolite onda, riješite to!’
Martina Dalić detaljno je u svojoj knjizi opisala, iz dana u dan, gotovo iz sata u sat, kako je nastala i kako je u Vladinoj sobi 43 radila ekspertna skupina koju je ona vodila, najprije sastavljena kao ad hoc grupa stručnih savjetnika, a kasnije formalizirana sudjelovanjem službenika i dužnosnika iz Vladinih ureda i ministarstava. No kakva je to bila „neformalna skupina” koja je 24 godine ranije također „oblikovala Hrvatsku kakvu danas poznajemo”, do danas je široj javnosti ostalo nepoznato, vjerojatno i zato jer su se uz tu skupinu vezali većinom stručni prijepori, a ne nikakvi skandali i ostavke. Detaljno je o toj skupini i njezinu radu svoja sjećanja iznio Velimir Šonje na „Ekonomskom labu”, blogu njegove tvrtke Arhiv analitika.
Martini Dalić, međutim, priča o „neformalnoj skupini za izradu stabilizacijskog programa” sigurno je dobro poznata, ona i sama pripada miljeu hrvatskih ekonomista u kojem je ta grupa bila regrutirana. Štoviše, iz njezina teksta nazire se i to da je ona svjesno kročila istim putem, slijedila pozitivnu „tradiciju” te skupine, da joj je ona bila uzor za način okupljanja i rada i za „neformalnu skupinu” koja je iznjedrila lex Agrokor, a kasnije u njegovoj provedbi i zaradila krupni novac, što je u dijelu političke i šire javnosti doživljeno kao nemoralna zloupotreba insajderskih informacija i članstva u tom Vladinu timu.
Osim što su se sastajale u sobi 43 u zgradi Vlade na Markovu trgu u Zagrebu u prilično dramatičnim okolnostima, što su bile pod velikim pritiskom rokova te konzumirale ogromne količine cigareta i kave, skupine stručnjaka i državnih službenika koje su izradile Program stabilizacije iz 1993. godine i Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za RH imale su bitno drukčije kompozicije, zadaće, uzore i ishode. Zapravo im je zajedničko samo to da su obje u većoj ili manjoj mjeri bile „neformalne”, da nisu nastale striktno po uobičajenim pa i propisanim procedurama o radu Vlade i donošenju zakona i drugih Vladinih dokumenata, tako da je Martina Dalić u jednome u pravu: u sobi 43 Banskih dvora sudbinu Hrvatske, na dobro ili na zlo, zaista su krojile „neformalne skupine”.
Javnosti je i otprije bilo dobro poznato, a sada je sve Martina Dalić u svojoj knjizi detaljno potvrdila i opisala, da su skupinu kojoj je ona bila koordinatorica činili Tomislav Matić i Ante Ramljak iz savjetničke tvrtke Texo Management, Tonči Korunić iz brokerske kuće Intercapital, Branimir Bricelj i Zoran Besak, eksperti koje je predložio Most, tada HDZ-ov partner u koalicijskoj Vladi, te odvjetnik Boris Šavorić. Njima su se pridružili (tadašnji) ministar pravosuđa Ante Šprlje, državna tajnica Sanja Mišević i načelnik Igor Vidra, zatim savjetnice premijera Dubravka Vlašić-Pleše i Sonja Žerjav, ravnateljica Vladina ureda za zakonodavstvo Zdenka Pogarčić, a svojim savjetima i primjedbama u jednom trenutku pomagao im je i profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Petar Miladin.
Zadaća te skupine bila je rješavanje krize u Agrokoru, a kao „podloga” na kojoj su razvijali i gradili hrvatski zakon o izvanrednoj upravi poslužio im je talijanski Prodijev ili Marzanov zakon o uvođenju državne „izvanredne uprave” (izvorno tal. amministrazione straordinaria) u velikim poduzećima koja padnu u insolventnost. Među 560 takvih talijanskih kompanija okupljenih u 145 grupa (do 2017.) najeksponiraniji u javnosti bio je Parmalat pa je po njemu zakon dobio i popularni naziv lex Parmalat, a u Hrvatskoj lex Agrokor.
Ekspertna skupina koja se početkom 1990-ih sastajala u sobi 43 u Vladi nastala je pak iz sasvim drukčijih razloga i s posve drukčijom zadaćom. U Hrvatskoj je 1992. i 1993. bjesnila hiperinflacija. Cijene na malo skakale su između 25 i maksimalnih (u listopadu ‘93.) 38,7 posto mjesečno. U travnju 1993. dužnost premijera preuzeo je Nikica Valentić, a njegov potpredsjednik za gospodarstvo postao je Borislav Škegro, do tada savjetnik predsjednika Tuđmana, a prije toga znanstvenik u Ekonomskom institutu Zagreb. Obojica su bila duboko svjesna da hiperinflaciju treba zaustaviti, Valentić kao poslovni čovjek, a Škegro kao profesionalni ekonomist istraživač. No, presjekao je predsjednik Tuđman kada je 24. veljače 1993. u 22 sata pozvao k sebi Škegru da ga imenuje za svojega savjetnika.
Šonje na svom blogu otkriva što mu je Škegro tada ispričao: „Predsjednik se upravo bio vratio s nekog skupa državnika bivših socijalističkih zemalja. Ondje je shvatio da neki drugi – Estonci, Litavci – ruše visoke inflacije. “Škegro, zar mi moramo imati tako visoku inflaciju?”, pitao je predsjednik. “Ne moramo, predsjedniče”, odgovorio je samouvjereni 37-godišnji makroekonomist svom političkom idolu. “Izvolite onda, riješite to!”
Ni Hrvatska narodna banka, ni Ministarstvo financija, ni Hrvatsko društvo ekonomista, ni Hrvatska akademija znanosti, ni ekonomski fakulteti u Zagrebu, Splitu, Rijeci... nego: „Ajde vi to, Škegro!”
Već na ljeto te godine Borislav Škegro, sad kao potpredsjednik Vlade, okupio je trojicu bivših kolega iz Instituta, Zorana Anušića, Željka Rohatinskog i Velimira Šonju, te Žarka Miljenovića koji je vodio Zavod za makroekonomske analize i prognoze u potkrovlju prekrasne uglovnice na Strossmayerovu trgu u Zagrebu, odakle ga je istjerala Hrvatska banka za obnovu i razvitak – HBOR. No, vrlo slično kao i kod skupine koju će 24 godine kasnije u sobi 43 Banskih dvora voditi Martina Dalić, izbor članova nije tekao glatko. „Tek kad je sve bilo gotovo, Škegro nam je otkrio”, piše Velimir Šonje na svom blogu, „da otprve nisu računali s nama.
Prvo su pokušali raditi sa starom gardom hrvatskih ekonomista – Stjepanom Zdunićem, Gorazdom Nikićem, Draženom Kalogjerom i ostalima. Međutim, njihov je zaključak bio da je obaranje visoke inflacije nepotrebno i potencijalno veoma štetno. Valentić je odlučio da ih više ne zove i rekao Škegri: “Dovedi mi druge ljude koji hoće raditi ovaj posao.” Vjerojatno vrlo slično i oporbi Dalićkinu Zakonu o izvanrednoj upravi 24 godine poslije, kako piše Šonje, „time je začeta kasnija fronta protiv našeg stabilizacijskog programa”.
Parni brojevi donose sreću
I tako su mladi eksperti (Šonji je bilo tek 27) s Ekonomskog instituta „u sobu 43 hodočastili cijelo ljeto. Škegro bi otvarao teme, a onda bismo odlazili kući i na posao, studirali literaturu, analizirali podatke i vraćali se za koji dan s odgovorima.” Inflacija im je, dakako, i prije toga bila jedna od glavnih znanstvenih preokupacija. Barem godinu i pol prije no što ih je okupio u Banskim dvorima, Škegro je svojim mlađim kolegama sugerirao da, u vrijeme kad to nije bilo baš lako, nabavljaju literaturu, čitaju o inflaciji i prevode najvažnije stručne članke. Šonje pamti da je „uz neizbježne tekstove poput onoga Phillipa Cagana (1927.-2012.) o monetarnoj dinamici hiperinflacija, pročitao i nekoliko knjiga i mnogo članaka o njemačkim hiperinflacijama i mnoštvu uspješnih i neuspješnih programa obaranja visokih inflacija u Južnoj Americi i Izraelu.”
U Institutu su se čitali Michael Bruno (1932.-1996.), Stanley Fischer (rođ. 1943.), Jacob Frenkel (rođ. 1943.). No, ako je „neformalnoj skupini” Martine Dalić kao doktrinarni izvor inspiracije poslužio talijanski Prodijev ili lex Parmalat koji je u Zagreb donio odvjetnik Šavorić, za Škegrinu „prethodnu skupinu“ iz sobe 43 mogla bi to biti studija genijalnog izraelskog ekonomista, guvernera Izraelske središnje banke i “chief economista” Svjetske banke Michaela Bruna iz siječnja 1986. godine pod naslovom „Generiranje oštre dezinflacije: Izrael 1985.“. Danas je svatko može brzo, lako i besplatno skinuti s web stranice američkog Nacionalnog instituta za ekonomska istraživanja (nber.org) kao Working Paper No. 1822.
Dok je dilema koja je mučila ekspertni tim Martine Dalić bila da li u Agrokoru provesti predstečajnu nagodbu, državnu financijsku intervenciju (kakvu je tražio i predlagao Ivica Todorić), ili talijanski model rješavanja insolvencije, pri čemu je uvijek prijetio klasični stečaj, Škegrina skupina razglabala je treba li inflaciju u Hrvatskoj oboriti na 20-30 posto ili „do daske”, treba li inicijalna deprecijacija kune biti veća ili manja, a maksimalna cijena njemačke marke postavljena na 4,7 ili 4,8 kuna, te treba li ili ne dopustiti paralelnu cirkulaciju njemačke marke. Prevladalo je rezanje inflacije „odmah i na jednocifrenu”. „Rohatinski se zalagao za nešto veću incijalnu deprecijaciju”, ispričao nam je svojedobno Velimir Šonje.
„Inače je Roha u skupini bio aktivan podjednako kao i svi drugi, no njegova je prednost u odnosu na nas ostale bila u tome što se on već dugi niz godina bavio ekonomijom i imao je puno više praktičnog iskustva, iz Instituta i iz Republičkog zavoda za plan (gdje ga je naslijedio Žarko Miljenović). Vladao je statistikom, imao je u glavi vremenske serije premda dobru statistiku nismo imali i tih serija nije bilo puno.” A kako je skupina iz sobe 43 naposljetku kao početni tečaj njemačke marke u programu stabilizacije odabrala baš 4444 hrvatska dinara (HRD), odnosno 4,444 buduće kune? Jednako „neformalno” kao što je bila sastavljena i ekspertna skupina.
„Škegro je tada kao član Savjeta HNB-a imao informaciju o monetarnoj projekciji za listopad, a prema kojoj je ciljan tečaj od oko 4500 HRD za DEM na kraju listopada”, piše Velimir Šonje na svom blogu. „Rekli smo da onda treba ići negdje između 4300 i 4500 jer smo očekivali znatno usporavanje tečaja prije kraja listopada, a Škegro je odabrao brojku ‘metodom’ praznovjerja i lakoće komunikacije. Broj 4444 mu se činio idealnim jer mu je jednom jedna djevojka koja je radila kao turistički vodič u Hong Kongu rekla da Kinezi misle kako veći broj parnih brojeva donosi sreću. Nama se to činilo kao ‘uvjerljiv argument’. Uostalom, jedan-dva posto gore ili dolje bilo je posve irelevantno u uvjetima kada imate inflacijski proces koji se kreće tempom između 30 i 40 posto na mjesec...”
Škegrina skupina imala je pred sobom puno krupniju zadaću nego Dalićkina, ali je mogla raditi puno ležernije jer hiperinflacija ni u nekoliko mjeseci nije mogla u Hrvatskoj prouzročiti onakvu nacionalnu katastrofu kakvu je Agrokor s bankrotom i trajnijom financijskom blokadom mogao prouzročiti u samo nekoliko dana ili čak sati. Željko Rohatinski, na primjer, „znao je od svog misaonog procesa napraviti ritual koji je očito njemu odgovarao”, prisjeća se Velimir Šonje. „Tipično je za njega da je puno pušio (i neki od nas su pušili, ali on je pušio jako puno) i to najjače cigarete, i volio je misliti dok hoda, tako da je sobu 43 u Banskim dvorima, baš kao i svoju sobu u Institutu, pretvorio u šetnicu: hodao je zamišljeno i pušio.”
Svi su već mrtvi umorni
Ekipa Martine Dalić 29. ožujka 2017. navečer „bila je već prilično umorna i iscrpljena od danonoćnog koncentriranog rada. Beskrajne količine kave koje neumorno donose Vladini konobari, koji su tih dana bez pogovora odrađivali treću smjenu do sitnih jutarnjih sati, sve manje pomažu... A stižu vijesti da se gomilaju zadužnice na Konzumu, Belju, Tisku, Agrokoru... Sustav je u blokadi. Dogodilo se do prije nekoliko tjedana nezamislivo. Božo Petrov me zove, u panici je, dobavljači će propasti. Posljednji krug rada na zakonu počeo je oko ponoći 30. ožujka 2017. Svi su već mrtvi umorni. Neki su jednostavno odustali, naslonili se na stol i zaspali.“ Finale rada „neformalne skupine“ Martine Dalić odigrao se u sobi 43 Banskih dvora 31. ožujka u tri sata i tri minute poslije ponoći.
„Gotovi smo! Sjednica Vlade sazvana je za taj dan u 15 sati...“ Ishod rada te „druge ad hoc skupine” bio je već spomenuti Zakon o izvanrednoj upravi, a ishod rada Škegrine skupine bio je Program stabilizacije koji je premijer Valentić u nedjelju 3. listopada 1993. navečer osobno objavio na televiziji, kao i stručna studija „Put u nisku inflaciju: Hrvatska 1993.-1994.” koju su uredili Anušić, Rohatinski i Šonje, a izdala Vlada RH. No, stabilizacija se u najbitnijem temeljila zapravo na tome da su i poslovne banke na svojim šalterima počele građanima prodavati njemačke marke po tečaju koji je Hrvatska narodna banka branila prodajom svojih deviza bankama.
Da bi mogao intervencijama na deviznom tržištu obraniti tečaj, HNB je najprije morao stvoriti devizne pričuve, a to je učinio kupnjom njemačkih maraka. Kupujući marke dizao im je cijenu u HRD-ima, a time i cijene u maloprodaji. Odnosno, proizveo je inflaciju koju je potom Škegrina ekipa rušila da bi stvorila stabilnost. Kad je samostalna Hrvatska nastajala, naime, inflacije nije bilo: već ju je bila na nulu srezala savezna vlada Ante Markovića.
„Nakon što je Stabilizacijski program objavljen mi više nismo imali nikakvu značajniju ulogu”, prisjeća se Velimir Šonje. „I dalje smo radili nešto što je Borislav volio zvati ‘monitoring’. Neko smo se vrijeme sastajali jednom mjesečno, razgovarali kako se razvijaju stvari, je li to održivo ili nije. Predsjednik i potpredsjednik Vlade bi nas saslušali, i to je bilo to”. S ekspertima koje je „neformalno” okupila Martina Dalić, međutim, bilo je drukčije: oni su našli načina da zarade na programu koji su stvarali za opće dobro, što je potpredsjednica Vlade platila gubitkom položaja. U dugoj i burnoj povijesti sobe 43 Banskih dvora teško da će im pripasti časno mjesto.
Pogledajte video s predstavljanja knjige Martine Dalić:
.ne vjerujem da ce se ovo zataškati...pola milijarde kuna je otislo iz agrokora na "konzultante" koji su pisali zakon..prevelika je to kradja cak i za Hrvatsku.Hrvatskom vladaju banditi najgore vrste.........Banditi na vlasti vode otvoreni rat protiv suverene Hrvatske države Hrvatski narod sa Domovnicom ima legitimno pravo tu doteplu gamad razjuritii svim sredstvima.Milom sigurno nece ici.