Posljednji veliki četverodnevni unutarcrkveni „susret na vrhu“ u Vatikanu, održan na zahtjev pape Franje od 21. do 24. veljače 2019., nije se bavio samo pitanjem seksualnoga zlostavljanja djece u Crkvi nego i odnosom prema svećenicima koji bi mogli postati očevi i koji to već jesu. To je potvrdio i glasnogovornik Vatikana Alessandro Gisotti, rekavši tom prigodom da je pripremljen interni dokument Kongregacije za kler pod nazivom „Smjernice za svećenike očeve“ koji je Papinska komisija za zaštitu djece počela pripremati još 2017.
O čemu je riječ? Sveta Stolica, tražeći u posljednje vrijeme prikladan način kako riješiti jedan od gorućih problema Crkve – onaj iz područja svećeničkog i redovničkog celibata – pripremila je sasvim konkretne smjernice u odnosu prema svećenicima očevima, a da se pritom uopće u pitanje ne dovede celibat kao obveza svakoga redovnika i zaređenoga svećenika u Katoličkoj crkvi. Prema navedenim smjernicama, redovnici i svećenici očevi morat će napustiti klerički stalež i posvetiti se temeljnim očinskim obvezama: brinuti se za dijete i njegovu majku jer je za Crkvu dijete najveće dobro, i time veće dobro od svećeničkoga reda oca svećenika.
Simbolična pomoć uz – šutnju
A sve je počelo smjernicama Irske biskupske konferencije iz ljeta 2017. pod naslovom „Načela odgovornosti svećenika koji su postali očevi u vrijeme svećeničke službe“ upućene Kongregaciji za kler u Vatikanu, u kojima se izričito navodi da bi se “katolički svećenik koji bi ujedno postao i otac djeteta morao, poput svakog oca, suočiti sa svojom odgovornošću – pravnom, moralnom i financijskom“. Irski biskupi te su smjernice donijeli na inicijativu utemeljivača Platforme za samopomoć djece katoličkih svećenika „Coping International“ Vincenta Doylea, koji je tek 2011., nakon smrti svoje majke, saznao da je njegov biološki otac bio katolički svećenik.
Kao što je i nama u Hrvatskoj jako dobro poznato, nemali broj katoličkih svećenika i redovnika imaju izvanbračnu djecu koja u mnogo slučajeva ne znaju tko im je otac. A što to znači sa stajališta (ne)ostvarivanja temeljnih ljudskih i građanskih prava, moguće je vidjeti iz analize austrijsko-njemačko-švicarske Udruge za ljudska prava svećeničke djece prema kojoj danas u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj ima više od 6000 osoba čiji su očevi u vrijeme njihova rođenja bili katolički svećenici ili redovnici ili to još uvijek jesu. Polazeći sa stajališta ostvarivanja temeljnih ljudskih prava iz UN-ove Konvencije o pravima djeteta, usvojene 20. studenog 1989., svećeničkoj djeci su od samoga početka uskraćena temeljna ljudska i građanska prava, a to znači da im je uskraćena pravo znati tko su im roditelji, pravo na uzdržavanje, pravo na nasljeđivanje, ali i pravo na kontakt s ocem.
Prema tvrdnjama spomenute udruge, Odbor UN-ove konvencije o zaštiti djeteta poslao je Vatikanu još u veljači 2014. zamolbu da mu dostavi izvješće o broju djece katoličkih svećenika ukupno, da pronađe tko su i gdje su ta djeca i da poduzme sve potrebne mjere da se osigura pravo te djece da upoznaju svoga oca i da od njega dobiju roditeljsku skrb, da budu poštovana, čime je bio prekinut jedan od velikih tabua u Katoličkoj crkvi star više od 1000 godina: postoje „svećenička djeca“, iako tog pojma nema u terminologiji Katoličke crkve. Osim toga, Odbor je izrazio i zabrinutost što majke te i takve svećeničke djece dobivaju simboličnu novčanu pomoć iz crkvenih i redovničkih „crnih alimentacijskih fondova“ samo ako su potpisale „sporazum o šutnji“ kojim se obvezuju da u javnosti neće iznositi ime oca niti spominjati sporazum. Uz to, od Vatikana je zatraženo i jamstvo da se majke više neće prisiljavati da se pridržavaju sporazuma o šutnji kao uvjeta za dobivanje financijske potpore svojoj djeci.
Iz Vatikana nisu stigli ni odgovori ni jamstva, ali uskoro stižu smjernice za rješavanje tih problema. Nakon svega, postavlja se pitanje kako je u Crkvi uopće do toga došlo? Sasvim jednostavno, reći ću. Dosadašnjim odnosom najviših struktura Katoličke crkve prema svećeničkoj djeci kao i njihovim majkama te posebno podaničkim odnosom državnih vlasti prema takvome crkvenom kršenju temeljnih ljudskih prava djeteta kao nečemu normalnom, nastajala je tijekom povijesti, a nastaje i dan-danas u ovome (post)modernom društvu, pa i u našemu hrvatskom, skupina ljudi na koje se, zahvaljujući gore navedenim okolnostima, ne mogu primijeniti odredbe UN-ove konvencije.
Potvrda kršćanske obitelji
I na kraju i ne manje važno pitanje: tko su zapravo ljudi koji zbog svoje osobne komocije – svjesni da ne žive u prisegnutom celibatskom stanju – ostavljaju svoje vlastito dijete bez znanja tko mu je tata, podarujući mu titulu „kopile“, „kopilan“, „kopilica“ itd., a djetetovoj mami titulu „radodajke“, „razuzdanice“, kurvetine, a u najboljem slučaju titulu „samohrane majke“, zapravo nezaštićene „lovine“ za bogate i razuzdane osobe koje prema tim ženama nastupaju bez ikakve odgovornosti. Tko su te osobe posvećenoga života? Ne izbacuju li oni na takav način djecu na ulicu čineći strašan zločin nebrige o vlastitu potomstvu?
Osim toga, nisu rijetki slučajevi da su svećenici koji su se našli u „veselim“ i „bezbrižnim“ ljubavnim vezama iz kojih su na svijet došla neželjena djeca tražili od svojih ljubavnica da naprave pobačaj ili da već rođeno dijete predaju župnome Caritasu ili Crvenome križu. Sjetimo se samo sve donedavno „zanimljivih“ pričica kako bi – zamislite, molim vas – časna sestra ranom zorom sasvim slučajno (!!) ispred ulaza u katedralu ili župnu crkvu našla košaricu s umotanim djetetom koje je, eto, ostavila njegova nesavjesna majka. Za oca nitko i nije pitao!
Bit će zanimljivo vidjeti koliko će svećenika i redovnika nakon objave ovih smjernica morati napustiti klerički stalež kako bi u preuzeli svoju roditeljsku (očinsku) odgovornost prema djetetu i njegovoj majci. Time će uistinu imati prigodu u cijelosti u praksi potvrditi istinitost iz svojih propovijedi o značenju kršćanske obitelji u modernome društvu, o značenju oca i majke u odgoju djeteta, o obitelji kao „Domaćoj crkvi“.
>>Darko Pavičić o pedofiliji u Crkvi
>>
Razgovaraju dva popa. Kaže prvi: ¨Što misliš, hoće li uskoro ukinuti celibat?¨ Kaže drugi: ¨Ja mislim da mi to doživjeti nećemo, ali mogla bi naša djeca.¨