Još je u rujnu 2017. iz američkog State Departmenta Državi Izrael poslan dokument u kojem se jasno kaže da Izrael Hrvatskoj može ponuditi i prodati F-16 C/D u tzv. Barak konfiguraciji. Da ne bi bilo nikakve zabune, u dokumentu se navodi i specifikacija u kojoj stoji da Hrvatskoj može biti isporučen modernizirani izraelski F-16 opremljen izraelskim “mozgom” zrakoplova, tzv. misijskim kompjutorom izraelskog proizvođača Elbit. Uz američku redovitu tehnologiju, uz izraelski misijski kompjutor, navodi se i drugi najvažniji dio opreme Baraka, a to je oprema za elektroničko ratovanje, tzv. RWR izraelskog proizvođača Elisra. To američko odobrenje poslano je Izraelu otprilike dva tjedna prije nego je Hrvatska, 3. listopada 2017., javno otvorila ponude za nabavu višenamjenskog borbenog zrakoplova. Slanje tog dokumenta bilo je ključno da bi se Izrael uopće natjecao, a to je ujedno bio i najvažniji signal Hrvatskoj da se može odlučiti za nabavu Baraka.
Večernji je list u posjedu toga ključnog dokumenta koji je sastavio i potpisao Michael F. Miller, direktor Ureda za regionalnu sigurnost i transfer oružja, i koji pri Vladi SAD-a upravo zadužen za pripremu odobrenja, tzv. TPT (Third Party Transfer, pisano odobrenje vlade SAD-a za transfer oružja nekoj trećoj zemlji). Pismo je naslovljeno na Danishaija Kornblutha, direktora Odjela za obrambenu suradnju u Veleposlanstvu Izraela u Washingtonu.
VIDEO Večernjakovi reporteri otkrivaju što donose nove dokumenti
Večernji je list u posjedu cjelovitog tog dokumenta koji sadrži dvije stranice, što je jako važno s obzirom na to da je ovih dana na jednom hrvatskom portalu objavljen samo segment prve stranice dokumenta, koji je tako ‘sakat’ poslužio da bi se zapečatile tvrdnje kako su premijer Andrej Plenković i ministar obrane Damir Krstičević i njegovi ljudi iz Povjerenstva za izbor zrakoplova lagali da posjeduju predodobrenje SAD-a za kupnju izraelskog Baraka. U djelomično objavljenom dokumentu ne vidi se, naime, tko komu šalje taj dokument, a nije objavljena ni ključna, druga strana dokumenta, gdje je navedena konfiguracija zrakoplova koji Izrael može ponuditi Hrvatskoj, a ona ga kupiti.
Kako su taj tekst s krnjim dokumentom široko preuzeli mnogi mediji u Hrvatskoj, odmah nakon objave, poslužio je kao konačna optužba i dokaz da je Vlada lagala, a da su Amerikanci od početka Hrvatsku upozorili da neće moći kupiti modernizirani izraelski zrakoplov. Tako je namjerno stvorena potpuno kriva slika na koju su nasjeli i mnogi mediji, kao i predstavnici hrvatske oporbe, koji su te zaključke potpuno nekritički preuzeli. Tek objava potpunog dokumenta pokazuje pravu istinu. Valja reći da je riječ o dokumentu koji nije poslan Hrvatskoj, nego Izraelu. Dakle, svjesno se manipuliralo laži da je dokument poslan hrvatskoj Vladi.
Skriven drugi dio dokumenta
U prvoj točki dokumenta Amerikanci navode Izraelcima kako Vlada RH mora biti informirana da će za bilo koju buduću nadogradnju ili modernizaciju, koja uključuje podsisteme kao što su avionika, oružje, misijski kompjutor, protumjere, radari, senzori, sistem za rano upozorenje itd., biti potrebna američka integracija tih novih sposobnosti, kao i ugradnja američkog misijskog kompjutora i operacijskog programa za letenje. Objavom te točke bez konteksta cijelog dokumenta stvoren je privid da je to eto dokaz kako su Amerikanci već prije početka odabira upozorili Hrvatsku da neće moći dobiti nadograđeni avion bez sudjelovanja SAD-a. Pravo tumačenje te točke govori da se to ograničenje navedeno u dokumentu odnosi na buduće nadogradnje ili preinake koje nisu bile predmet ovog postupka, niti ih je Hrvatska planirala, jer je F-16 Barak, za razliku od originalne verzije, već sada višestruko moderniziran. Ili konkretnije, ova se točka dokumenta odnosila na eventualnu želju Hrvatske u budućnosti da se Barak još dodatno modernizira ugradnjom dodatnih sustava i time sasvim približi Blocku 70/72.
Pogledajte intervju - vojni analitičar Marinko Ogorec pojašnjava otkriće novih dokumenata:
U drugoj točci dokumenta navodi se kako Vlada RH treba biti informirana da neće biti američke potpore i održavanja za izraelsko glavno avioničko računalo (misijski kompjutor) i opremu za elektroničko ratovanje (Elisrina oprema za tzv. radarsko upozorenje). Ta je točka na spomenutom portalu koji je objavio samo taj segment dokumenta također protumačena kao dokaz da Hrvatska nije mogla računati upravo na te dvije modernizacije.
Međutim, kada se ima uvid u cjeloviti dokument, jasno je da logistička potpora i održavanje SAD-a (Support and Sustainment – logistička potpora i održavanje) za izraelsko avioničko računalo i opremu za elektroničko ratovanje ne mogu biti sastavni dio ponude jer je originalni proizvođač, dakle Izrael, obvezan pružiti logističku potporu za svoju opremu, što je i sastavni dio izraelske ponude. Dakle, u ovoj drugoj točci samo se konstatira da se Amerikanci izuzimaju od održavanja i servisiranja izraelske opreme zato što će to provoditi, što je i logično, Izrael, te da je to sastavni dio eventualnog budućeg ugovora o kupoprodaji između Hrvatske i Izraela.
Treća točka je napisana stručnim rječnikom (USG COMSEC, TRANSETS, TEMPEST oprema), a odnosi se na potrebu vađenja iz Baraka dviju radiostanica američke proizvodnje, dok se na drugoj strani dokumenta u specifikaciji vidi da će te radiostanice biti zamijenjene puno modernijim američkim Rockwell Collins VHF/UHF radijskim stanicama.
U četvrtoj točki navodi se da će se posebni TPT trebati ishoditi za obuku, kao i na kraju konačni TPT. Kako je ovdje bila riječ o privremenom TPT-u, oni koji su imali na uvidu samo dio tog dokumenta zaključili su da je on služio samo kao dopuštenje da Izrael pokaže, a Hrvatska obavi vizualnu inspekciju zrakoplova, što naravno nije točno tumačenje jer upućeni znaju da se na početku mogao dati samo privremeni TPT, dok konačni slijedi tek kada Hrvatska prihvati tu ponudu.
Druga stranica dokumenta, koju Večernji list objavljuje, a koja je bila skrivena od hrvatske javnosti, krunski je dokaz da su Amerikanci već prije otvaranja ponuda Izraelu dopustili da Hrvatskoj ponudi i proda F-16 Barak. U svom dokumentu M. F. Miller iz State Departmenta navodi točnu specifikaciju i opremu zrakoplova koja je predmet ponude.
Riječ je o 10 jednosjeda i 2 dvosjeda Block 30, koji posjeduju Elbitovo elektroničko računalo, originalni motor General Electricsa, američki radar Northrop Grumman, američki top i vježbovne bombe, izraelsku opremu Elisra za elektroničko ratovanje, dvije američke Rockwell Collins. Navodi se, što je posebno važno – zbog kasnijih tvrdnji koje su plasirane hrvatskim medijima i preko Veleposlanstva SAD-a u Zagrebu, o navodnoj NATO-nekompatibilnosti izraelskog Baraka – da će ponuđeni Barak biti opremljen i NATO Link 16 i IFF odašiljačem (služe za identifikaciju i kodirani prijenos informacija, tzv. NATO kodovi) uz napomenu da će ta oprema biti isporučena Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu preko ovlaštenih NATO-ovih dobavljača poput Viasata, Euro-MIDS-a i Rockwell Collinsa.
Taj Millerov dokument objavljen u cijelosti upravo dokazuje da ni Plenković ni Krstičević, ni voditelj povjerenstva i projekta brigadir Davor Tretinjak, nisu lagali kada su cijelo vrijeme tvrdili da su Amerikanci od početka odobravali kupnju F-16 Baraka i da je od početka svima bilo sve jasno. Kako Večernji list posjeduje i širu korespondenciju i dokumentaciju iz postupka pregovaranja sa SAD-om, Izraelom i proizvođačem aviona Lockheed Martinom, analiza pokazuje da su od početka (ljeto 2017.) do kraja, koji se zbio negdje u studenom 2018., na visokoj državnoj razini, koja uključuje State Department, Pentagon, pa i Lockheed Martin, hrvatskoj strani uvijek dolazile poruke da je s ugovaranjem posla između Hrvatske i Izraela sve u redu.
Isto tako, od početka u svim relevantnim dokumentima te korespondencije učestalo se spominje famozni TPT, za koji Washington stalno Zagrebu tvrdi da će biti riješen automatizmom, dok upravo mjerodavni dužnosnik M. F. Miller našima tvrdi da će to biti “najbrži TPT u povijesti”.
Analiza prepiske pak pokazuje da je naprotiv u razmjeni dokumenata koja je sastavljana pri Veleposlanstvu SAD-a u Zagrebu, točnije u vojnom uredu predstavništva, od početka primjetna velika rezerviranost i izravno protivljenje poslu s Izraelcima te “guranje” grčke ponude.
Od raspisivanja pozivnog natječaja, odnosno otkad je MORH u rujnu 2017. uputio ponudu za nabavu višenamjenskih borbenih aviona u pet država – Grčku, Izrael, Južnu Koreju, Švedsku i SAD – traje komunikacija sa Sjedinjenim Državama o potencijalno problematičnoj temi, TPT-u. Ona se odvija na više razina, a u ranim fazama se vidi i diskrepancija – dok iz američkog veleposlanstva u Zagrebu dolaze suzdržane poruke, od najviših dužnosnika State Departmenta i Pentagona Hrvatska dobiva jamstva kako u nabavi zrakoplova iz Izraela neće biti problema.
Američko je veleposlanstvo u Buzinu u studenome 2017. zatražilo dva sastanka u MORH-u. Prvi se dogodio neposredno prije, a drugi poslije zaprimanja ponuda. Na sastanku održanom 9. studenoga nazočili su predstavnici MORH-a, ministarstva gospodarstva, tvrtke Deloitte te Lockheed Martin.
Iz veleposlanstva SAD-a dolazi šef Ureda za obrambenu suradnju Matt Denny, vojni ataše za zrakoplovstvo Eric Beers i Marin Braovac, voditelj FMS-a (Foreign Military Sales), programa američkog Ministarstva obrane za prodaju i transfer oružja i znanja stranim državama. Američka je strana održala prezentaciju o zrakoplovu F-16, ali i istaknula kako su grčka i izraelska strana od vlade SAD-a tražile i dobile dozvolu za inicijalnu ponudu, ali da će za konačnu prodaju aviona (TPT) izabrani isporučitelj trebati pribaviti novu dozvolu američke vlade, “što predstavlja složen i dugotrajan postupak”.
“Činjenica da LM nije do kraja upoznat s modifikacijama napravljenim na avionima i korištenju izraelskih F 16 može biti problem kod dobivanja/izdavanja TPT-a”, kazali su Amerikanci.
Non-paperi, white-paperi
Dvadeset dana poslije, 29. studenoga, u MORH ponovno stiže izaslanstvo, sada samo iz Buzina s jednom temom – upozoravaju da ni jedna ponuda zrakoplova F-16 nije konačna, ali nisu zainteresirani za podatke koji pokazuju suprotno. Ovoga puta dolazi i vojni ataše Robert Mathers te ponovno Matthew Denny, Eric Beers i Marin Braovac.
Tvrde kako nijedna ponuda koja uključuje F-16 nije potpuna, pa čak ni američka jer nije konačna, jer predstavlja samo opću informaciju o dostupnosti i cijeni. Predlažu donošenje Odluke koja bi definirala F-16 kao izbor Republike Hrvatske dok bi se odluka o konačnom odabiru partnera (SAD, Grčka ili Izrael) donijela nakon “spornih” (navodnici su iz originalnog dokumenta) detalja u ponudama i predviđaju rok 8-10 mjeseci.
Dakle, Amerikanci su tražili da na natječaju pobijedi – F-16, a ne jedna od tri države koje su ponudile svoje F-16-ce!? Rješenje bi, kazali su, bilo to da Hrvatska kupi nove F-16, no dodaju i da za grčku ponudu postoji suglasnost LM-a.
Premijer Andrej Plenković poslao je u siječnju 2018. svog čovjeka od povjerenja, Petra Mihatova, u Washington na sastanke najviših dužnosnika Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva obrane. Od njih je dobio uvjeravanja da SAD podržava bilo koji odabir Hrvatske, potvrdu da je Lockheed Martin za posao te da neće biti problema s izdavanjem dozvole za transfer (TPT-om)
Kad je riječ o Izraelcima, kažu kako nije upitno dobivanje političke suglasnosti State Departmenta za TPT, ali da je tehnička suglasnost Lockheed Martina problematična. Hrvatska strana pak kaže kako bi “svaka promjena uvjeta natječaja mogla dovesti do rušenja natječaja od ostalih sudionika procesa. Navedene promjene direktno bi utjecale na transparentnost procesa”. Američkoj je strani predočena sva dokumentacija iz koje se vidi da je izraelska ponuda potpuna, ali i dokumente koji pobijaju inicijalne tvrdnje Amerikanaca o tehničkim problemima, kao što je SLEP program i servis. Kažu im kako će avioni koje Izrael nudi proći SLEP u Izraelu sukladno servisnim biltenima Lockheed Martina i rezervnim dijelovima koje dostavlja Lockheed Martin. Navodi kako se zrakoplovi moraju prebaciti u SAD, a kako tvrde iz veleposlanstva, nisu istiniti jer se ni grčki avioni ne servisiraju u SAD-u, nego u Grčkoj, isto sukladno servisnim biltenima te rezervnim dijelovima Lockheed Martina, a što je potvrdila i američka strana.
“Tijełom sastanka američka strana nije pokazala prevelik interes za pristiglu natječajnu dokumentaciju koja im je dana na uvid i nisu tražili rješenja koja bi bila u potpori mogućih odluka Hrvatske, već se cijelo vrijeme otvoreno zagovarala opcija koju nudi Lockheed Martin (preko Marina Braovca koji je otvoreno bio protiv izraelske ponude), a to je kupnja američkih ili grčkih aviona”, ističe se u dokumentu. Inače Braovac, premda kao američki “oficir za vezu” sjedi u MORH-u, trenutno tamo nije baš popularan.
Iz američkog veleposlanstva stižu i oni famozni mailovi, non-paperi, white-paperi, koji su dostavljani hrvatskoj strani, a riječ je o tri dokumenta. Kako je u procesu tripartitnog pregovaranja dogovoren i način i razina službene komunikacije, a ona nije predvidjela nikakve non-papere, samo “papere”, službeni Zagreb te uratke veleposlanstva SAD-a i nije uzimao kao službeni stav State Departmenta ili Pentagona jer su poslani izvan dogovorenih kanala komunikacije. No, kako je Plenković iskusan i pedantan diplomat, na prvi glas o toj kakofoniji iz veleposlanstva SAD-a, koja je suprotna službenoj komunikaciji s Washingtonom, na tri mjeseca je blokirao postupak izbora zrakoplova dok sve dodatno ne provjeri.
Krenuo je, dakle, u dodatnu kontrolu onoga što je radio Krstičević i njegovi ljudi iz Povjerenstva. Sastavio je dvije delegacije, prvu koja odlazi u Izrael, a predvodio ju je general Mirko Šundov, načelnik Glavnog stožera OS RH, i drugu koja odlazi u Washington i vodi je osoba od njegova posebnog povjerenja Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku. Razgovori se tada s razine veleposlanstva prebacuju na višu razinu – izravno u Washington. Prvi od nekoliko velikih sastanaka održan je 10. siječnja 2018. u veleposlanstvu RH, gdje se vojni izaslanik RH Ivica Olujić susreo s Yolom Habif Johnston iz Lockheed-Martin International.
“Lockheed Martin u potpunosti podržava bilo koji odabir tri aktualne ponude za avion F-16, i u svojem području nadležnosti poduprijet će sve tehničke zahtjeve koji se budu pojavili nakon sklapanja ugovora”, stoji u dokumentu. Potom se, dva dana poslije, u Pentagonu izaslanik Olujić sastao s Heidi Grant, trećom osobom američkih zračnih snaga. Heidi Grant nadzire više od 470 ugovora o suradnji u vrijednosti većoj od 56 milijardi dolara.
Nakon što ju je hrvatski vojni izaslanik upoznao s tim kako je pred Odborom za obranu Hrvatskog sabora jednoglasno kao najpovoljnija ocijenjena ponuda države Izrael, a u tom smjeru priprema se i odluka Vlade RH, H. Grant kaže kako “SAD potpuno i bezrezervno (absolutely and hundred percent) podržava odluku Vlade RH o kupnji aviona F-16 od države Izrael”.
“Dodala je kako je američki interes da Hrvatska na svojim vojnim uzletištima ima borbeni avion F-16 te da se transfer aviona iz Izraela obavi uspješno. Rekla je kako će njezin ured pružiti svu pomoć u postupku dobivanja suglasnosti”, stoji u dokumentu, a neformalno je našima poručila kako će doći u Zagreb na prijam Baraka.
Krajem siječnja u Washington stiže i zamjenik ministra obrane Petar Mihatov, kojega tamo šalje premijer Andrej Plenković. Mihatov se 29. siječnja u Pentagonu sastaje s Robertom Karemom, pomoćnikom ministra obrane SAD-a za međunarodnu sigurnost. Tu dobiva uvjeravanja da je Ministarstvo obrane suglasno s bilo kojim hrvatskim izborom te da će podržati dobivanje TPT za izraelske avione.
Najvažniji sastanak
“SAD razumije poziciju RH i podržava istu dok god ne utječe negativno na ispunjavanje NATO ciljeva sposobnosti. Želi da RH odaberi priuštivu i održivu opciju te da odabrana platforma bude interoperabilna s NATO-om, no to je odluka RH i SAD će podržati bilo koji odabir, naročito ako je F16. (“Što se tiče toga koji od tri ponuđena F-16 aviona, mi smo agnostici”, doslovno izjavljuju). Dobivanje odobrenja za TPT, ako je riječ o izraelskoj ponudi, nije političko pitanje, odnosno nije upitno, rekao je Karem i ponudio da i on o tome razgovara sa State Departmentom”, stoji u izvješću.
Dva dana poslije, 31. siječnja, dogodio se najvažniji sastanak. Petar Mihatov detaljno razgovara s Michaelom F. Millerom, obnašateljem dužnosti zamjenika pomoćnika ministra vanjskih poslova. Ponovno čuje ista uvjeravanja – SAD će podržati bilo koju opciju, dobivanje TPT-a za izraelske zrakoplove nije problem, ali čuje i to da Lockheed Martin u potpunosti podržava projekt.
“Miller je kazao kako se u ovom predmetu, ako to bude konačna odluka RH, ne očekuju nikakvi problemi u dobivanju odobrenja za transfer F-16 iz lzraela u Hrvatsku. Kazao je i kako je važno to što Lockheed Martin podržava cijeli projekt“, piše.
Potom je objasnio cijeli postupak dobivanja TPT-a po kojem će State Department prvo analizirati zahtjev, pa ga uputiti u nadležne odbore u Zastupnički dom i Senat. “U sam proces bit će uključeno Ratno zrakoplovstvo SAD-a, odnosno Ured pomoćnika ministra zrakoplovstva SAD-a za međunarodne poslove (koji vodi Heidi Grant), koji će dati ekspertizu”, prenose se Millerove riječi.
“Mihatov je ih je obavijestio kako RH planira uskoro uputiti ekspertni tim u SAD na stručne razgovore s Ratnim zrakoplovstvom SAD-a u svrhu brze i kvalitetnije provedbe. Miller je najavu pozdravio i iskazao spremnost da uključi sudjelovanje stručnog tima State Departmenta koji pregledava zahtjev za transfer i priprema dokumentaciju za Kongres”.
Iz službenog posjeta Izraelu Šundov se vratio s potpisanim dokumentom u kojem je predstavnik izraelskog Ministarstva obrane i direktor Državne agencije SIBAT Michel Ben Baruch 18. siječnja 2018. u Tel Avivu pismeno potvrdio obvezu Izraela za ishođenje TPT-a od SAD-a. Nakon povratka Šundova i Mihatova organiziran je široki sastanak u Vladi RH na kojem su prezentirana izvješća i nakon što su ona potvrdila da Washington na najvišim razinama podupire hrvatsko-izraelski posao, tek tada je usvojena odluka da na natječaju pobjeđuje izraelska ponuda.
Cijeli taj proces trajao je, dakle, od 3. listopada 2017., kada su otvorene službene ponude, sve do 29. ožujka 2018., kada je hrvatska javnost obaviještena da se ide u posao s Izraelom. Upravo to da je proces izbora trajao punih šest mjeseci potpuno demantira tvrdnje kako su u taj posao naši ušli naivno, neinformirano, nestručno ili s korupcionaškim namjerama. Potpuno je jasno da je do izbora izraelske opcije došlo tek nakon što je službeni Washington višekratno i na najvišim razinama potvrdio da će izdati konačni TPT.
Sve do jeseni, proizlazi iz svih informacija, nije bilo naznaka da na relaciji SAD – Izrael – Hrvatska ima problema. Održavaju se državnički sastanci s Izraelom – u siječnju se premijer Andrej Plenković sastao s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Davosu na Svjetskom gospodarskom forumu, u srpnju u posjet Hrvatskoj dolazi i izraelski predsjednik Reuven Rivlin. Istog mjeseca američki ministar obrane James Mattis dolazi u Hrvatsku. Spominjanja problema – nema.
U širem kontekstu, tijekom ljeta 2018. otvaraju se prve pukotine između SAD-a i Izraela. U srpnju Bugarska šalje zahtjeve za ponudu za zrakoplove koji bi zamijenili MiG-ove 29 SAD-u, Portugalu, Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj, Italiji te Izraelu. Rumunjska istog mjeseca objavljuje da je zainteresirana za 36 zrakoplova F-16 od SAD-a, Grčke, ali i Izraela, po hrvatskom modelu. Crveno svjetlo odmah stiže iz Washingtona. O tome je Večernjem list govorio dobro obaviješten izvor iz Izraela. Identitet nismo objavili na njegov zahtjev, no posjedujemo korespondenciju na kojoj se temeljilo pisanje.
– Čak je jedan vrlo visoko rangirani izraelski dužnosnik obećao Amerikancima da se Izrael neće javljati i nuditi sličnu ponudu na natječajima u Bugarskoj i Rumunjskoj i da će Hrvatska ostati jedina država kojoj će prodati zrakoplove po tom modelu, no ništa od toga nije bilo dovoljno da uvjeri SAD – kazao nam je. I zaista, Izrael se i povukao iz mogućeg posla s Bugarskom i objavio kako povlači ponudu.
U studenome 2018. izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman daje ostavku, njegovu dužnost preuzima sam Netanyahu. Tog mjeseca, prema navodima izraelskog izaslanstva koje je 10. siječnja bilo u Zagrebu, dobivaju prve signale iz SAD-a te shvaćaju da bi moglo biti problema. To je u razgovoru s premijerom Plenkovićem kazao glavni direktor tamošnjeg Ministarstva obrane Udi Adam. Izraelci su kazali kako su proces vodili “onako kako je trebalo”, što je uključivalo i razgovore s američkom stranom i s tvrtkom Lockheed Martin, odakle im je bilo sugerirano kako je sve u redu.
Javnost je pak o problemima doznala od izraelskog novinara Baraka Ravida 6. prosinca, kad je objavio da SAD blokira prodaju zrakoplova. Tada nam je kazao kako su “Amerikanci promijenili stav” i da je “to vezano za jednu američku tvrtku” ne ulazeći u detalje.
No američki State Department u tom trenu ne smatra da je posao propao. Večernji list je u to vrijeme intenzivno svakodnevno komunicirao s dužnosnicima State Departmenta koje nismo mogli imenovati javno, no razgovori s njima su za potrebe novinarskog posla snimljeni, a postoji i komunikacija emailom.
– Želimo da Hrvatska dobije izraelske zrakoplove. I dalje stojimo iza tog dogovora. Nikad ga nismo niti blokirali, unatoč raznim informacijama po medijima, koje su i nas začudile. Izuzetno cijenimo Hrvatsku i podržavamo napore za modernizaciju, što uključuje i izraelske zrakoplove F 16 – kazao nam je tada američki dužnosnik.
Kada neka država, a u ovom slučaju Izrael, želi trećoj državi – Hrvatskoj – prodati američke zrakoplove, za to mora ishoditi američku dozvolu (TPT). Američke pak regulacije izričito napominju da se zrakoplov mora prodati trećoj državi u prvobitnom stanju, bez preinaka. Konkretno, u onakvom stanju u kakvom ih je Izrael preuzeo od SAD-a. Tek onda Izrael može dobiti dozvolu za prodaju. – To pravilo vrijedi za sve države. Ni u jednom trenu nije bilo usmjereno protiv Hrvatske – kazao je naš sugovornik.
Izmjene na zrakoplovu moguće su tek nakon prodaje. Njih ne smije raditi Izrael, već ih mora inicirati kupac – Hrvatska, kaže.
No Izraelci su već učinili modifikacije. To jest jedan od problema. U ovakvom stanju, pravno, SAD ne može dati dozvolu za prodaju. No, unatoč tomu, State Department šalje u Kongres, kao dio procedure, obavijest o transferu trećoj strani te on naposljetku i biva odobren.
– To dokazuje da mislimo ozbiljno. Imamo plan kako riješiti ovu situaciju do Nove godine i smatramo da će sve tri strane biti zadovoljne – kazali su nam te potvrdili kako su upoznati sa stajalištem Hrvatske da nikakve druge verzije aviona ne dolaze u obzir. Detalje tog plana nisu željeli otkriti.
Dva paralelna postupka
Kako su nam tada objasnili iz State Departmenta, paralelno se vode dva odvojena postupka. Kongres treba odobriti prodaju “originalnih” zrakoplova, u stanju u kakvom ih je SAD isporučio Izraelu, prije izraelskih preinaka, a vrijednost takvih aviona je 135 milijuna dolara. Nadogradnjom koju su Izraelci načinili bavio se drugi postupak kroz izravne pregovore SAD-a i Izraela.
Krajem prosinca ostavku podnosi i ministar obrane SAD-a Mattis, kojega su neki apostrofirali kao osobu iza blokade, ali se pokazalo da to nije istina jer Mattis je bio jedan od onih koji su najjače podupirali transfer Baraka u RH. No unatoč tomu, 27. prosinca prošle godine State Department šalje pismo izraelskoj strani u kojem šalju konačni popis uvjeta koje trebaju zadovoljiti. Tih uvjeta je više od 10, a svi se svode na isto – ne dozvoljava se prodaja izraelske tehnologije i nadogradnje na zrakoplovima F 16. Rok koji je SAD dao Izraelu za odgovor iznimno je kratak, do 4. siječnja.
Nije trebalo čekati do tog datuma – Benjamin Netanyahu, koji je objavio kako je sam preuzeo razgovore o prodaji s Amerikancima, sastao se s američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom 1. siječnja na inauguraciji tamošnjeg novog predsjednika Jaira Bolsonara i jasno kazao kako Izrael nije spreman iz zrakoplova F 16 Barak, s kojima je pobijedio na natječaju u Hrvatskoj, ukloniti svoju opremu kojom ih je modernizirao, čime je de facto potvrdio da ne može Hrvatskoj isporučiti onu konfiguraciju koju ona želi i na koju jedino pristaje. Doduše, Izraelci su u Zagreb stigli s novim ponudama i raznim opcijama koje bi čak i mogle dobiti TPT, no Hrvatska na njih nije pristala. Izraelski novinar Barak Ravid nakon svega je zaključio kako propast posla predstavlja “jedan od najozbiljnijih raskola između Izraela i SAD-a otkako je predsjednik Donald Trump stupio na dužnost.”
Kao nositelj potpuno suprotnih i u tom trenutku šokantnih i zbunjujućih poruka o nemogućnosti posla između Hrvatske i Izraela pojavljuje se krajem godine američki veleposlanik Robert Kohorst, koji je u Zagreb stigao u siječnju 2018. i tako “upao” u igru s Baracima naknadno. Nakon propasti posla i prestanka blokade američke vlade on se prvi put pojavljuje u Banskim dvorima početkom ovog tjedna, te nakon sastanka s Plenkovićem medijskim istupom nastavlja s pričom o hrvatskoj krivici, istupom kojim se Kohorst predstavio kao svojevrsna reinkarnacija Petera Galbraitha i Williama Montgomeryja zajedno. U Vladi je taj istup shvaćen kao čin podupiranja zahtjeva za interpelacijom protiv ministra Krstičevića, kao i pokušaj rušenja aktualne hrvatske Vlade. Nakon žestokih reakcija u kojima je, kako Večernji saznaje, došlo u obzir čak i iskazivanje nepovjerenja prema službenom američkom veleposlaniku, on nakon nekoliko sati daje novu izjavu kojom demantira sam sebe.
No, svejedno, sada su odnosi između Hrvatske i veleposlanika Kohorsta izrazito nategnuti. Pogotovo što hrvatska strana sumnja da su pojedini dužnosnici veleposlanstva u blokiranju hrvatsko-izraelskog posla i guranju grčke ponude predstavljali interese onih koji bi tim poslom osigurali modernizaciju tih grčkih aviona i gdje bi sama modernizacija, koju bi, naravno, proveo Lockheed Martin, stajala oko 650 milijuna dolara, dakle ukupan posao više od 800 milijuna dolara. Na pitanje “a gdje je onda puklo”, i dalje ima sto odgovora. Kolebanja su naši osjetili još u srpnju kada su u Lockheed Martinu shvatili da Hrvati neće od njih tražiti nikakve dodatne modernizacije, nego su zadovoljni Baracima.
U MORH-u zbog propasti posla vlada komorna atmosfera, a i sam Plenković kaže da Hrvatska više nikada neće dobiti tako dobru i povoljnu ponudu poput one izraelske. Neki pak drže da je valjalo još malo pričekati jer Izrael bi sigurno na kraju našao rješenje, no više se nije mogla odgađati odluka o poništenju natječaja jer je Vlada bila izložena histeriji koju su podigli “non-paperi” i selekcionirani dokumenti. Kao što bi rekao jedan od naših pregovarača – najgore je što smo izgubili u 90. minuti”!
Ma sve je to jasno razumnim ljudima od pocetka, ali kako to objasniti Marasu , Beri , Pernaru, Imbexu.... Mozda da prevedu na Swahili...