Slike slavlja političkih pobjeda nakon bilo kojih izbora izazivaju mi nelagodu. Uvijek su mi, najprije, izgledali kao prizori likovanja, a ne sreće, onaj grč pokazivanja šaka drugoj strani je destilirani trijumfalizam koji je dočekao svoj red da počne vraćati milo za drago. Bilo da se radi o ovim bidenovskim američkim uličnim partyjima, bilo da je riječ o grabar-kitarevićanskim backspinovima s masnim pršutima na čelu, podsjete me na zgodnu Krležinu (s)misao kako se majmuni uvijek vesele požaru prašume. Naravno, pravi majmuni, plemenito inteligentna i emotivna vrsta uistinu ne pokazuju sreću kada im čovjek zapali dom, niti su ikada namjerno oni palili domove ljudima. To je sve naša privilegija, da veselje vidimo u tuđoj nesreći, a priliku za vlastito napredovanje u tuđem padu. Sav civilizacijski talog koji se može naplaviti oko nekog lidera ili pokreta nikada ne okopni zato što ne može više proizvoditi dovoljnu energiju užasa. Bazeni nepravde su možda i najveće rezerve kojima naša civilizacija raspolaže. Jedino kontinuitet dobrog budi nadu u pravi smjer budućnosti, premda nismo sasvim na čistu u arbitriranju između dobro-loše i čija je procjena meritorna. Izbezumljeni u traganju za osloncem sve više se prepuštamo stihiji nemoćni da u sebi pronađemo jedino mjerilo kojim ćemo se uspjeti oduprijeti upravo sebi.
Iscrpljujuće je to i divlje, fabricira frustracije i predrasude i neminovno dovodi do točke u kojoj smo se zatekli uvjereni da sve što nam se u životu nudi je odabir manjeg zla. Više nitko ni ne razmišlja o kvaliteti ljudi kojima dajemo povjerenje i koje postavljamo na položaje; puno su važniji oni koji zbog njih nisu uspjeli doći na vlast. Utjeha da smo dobro prošli, jer kad pogledaš tko je mogao biti umjesto ovih koji jesu, u startu amnestira svaku političku garnituru od odgovornosti za nekvalitetu.
Od njih se u tom trenutku, otkako su prihvaćeni kao manje zlo, ne očekuje više ništa, jer su napravili svoje, poslužili su nam da eliminiramo groznije. Privid uspjeha i placebo zadovoljstva vrte nas u krug, pa umjesto da tražimo nova rješenja kada se postojeća pokažu neotesanim, mi se mirimo sa starima prestravljeni od rizika da bismo si mogli priuštiti nešto još gore.
Ako je cijeli demokratski proces, a jest, sveden na deminutiv lošeg, onda je neminovno da i cijelo društvo upadne u regresiju i negativnu selekciju koja se rukovodi jednostavnim činom eliminacije sustava vrijednosti inspiriranih kvalitetom. Ništa nije važno, biran može biti bilo tko, najodgovornije dužnosti obnašat će nestručno neupitni kadrovi, ciljevi i obaveze ostat će im nejasni i nedefinirani, odgovornost za učinjeno ili neučinjeno bez ikakvog mjerila, ali tko će ih za to pitati kad u busiji čekaju opskurni likovi zla s kojima nas plaše kao djecu s babarogama. Politika je postala lagodan posao. Na stranu privilegije, mogućnost honorarne zarade, obasjanost reflektorima, pažnje građanstva, na stranu i ego i trip, otkako je lišena i najmanje odgovornosti, moralne, političke, a na istom je putu i kaznena, uputiti se u te vode u biti znači prijevremenu mirovinu.
Čak i ako se netko osmjeli nešto nekoga i priupitati, slijed bahatluka i demonizacije opravdane znatiželje posrami ga, a masi pošalje poruku da su na trenutak zaboravili koliko su sretni. Umišljena sreća kao kolektivni gubitak pamćenja ima i svoje prednosti; zločinci postaju heroji, heroji zločinci, a nacija lišena potrebe samoregulacije procesa konverzije.
I nitko više ni za što nije kriv. Idealno vrijeme za klijanje tirana. Oni se ne rađaju i ne uspijevaju zbog svoje odlučnosti. Strah i rezignacija masa na vrh dovodi nasilnike. Njihove povijesne horor-epizode nisu nas ničemu poučile pa im i dalje držimo barem odškrinuta ulazna vrata.
Ovo je vrijeme kada se rađaju tirani. Prepoznajete li ih oko sebe? Kada se stvari tako poslože, onda i Cioranovo pitanje „nije li možda imenovanje konja konzulom tek dobro poznavanje ljudi“ opravdan refleks mislećih u gomili uvjerenih. Birati uvijek i uvijek manje zlo amputirat će smisao mogućnosti izbora, demokraciju će svesti na statistički urnebes jer čak i u slučajevima rekordne izlaznosti, kao u američkim izborima, nećete imati nikakvu garanciju da ste napravili plemenitu stvar koja će uzdrmati same temelje postojećeg kancerogenog poretka. Suštinu sustava neće izmijeniti jednokratan kozmetički tretman i sve ono što nas uvjeravaju da jest smisao našeg prava glasa bit će izmanipuliran u svrhu kupovine vremena. Od mandata do mandata i hop, hop, prođe četiri ili osam godina života, i koliko ćete samo neprikosnovenih imena morati prokuburiti da biste se dovukli do groba u kojeg također nećete leći svojom voljom.
Koncept u kojem je život postao manje zlo od smrti ne može biti prizemniji, ne može više zračiti uzaludnim egzistencijalizmom pri čemu će svaka nadgradnja biti proglašena vašim bezobraznim pokušajem neuvažavanja objektivnih teškoća. Hoćete u inozemstvo? Jeste li normalni, pa da ugrozite cijelu državu! Hoćete pročitati knjigu? Jeste li normalni pa da se zarazite nekom idejom! Hoćete djeci pokazati nešto od vanjskog svijeta? Pa jeste li normalni, imaju desetak ekrana na raspolaganju pa neka gledaju kod kuće, ako im se već nešto gleda! Hoćete izabrati nekoga pametnog i dobronamjernog? Jeste li pri sebi, gledajte samo tko bi zbog vaše obijesti sve mogao doći na vlast. Budite sretni s onim što imate, budite tiho zbog onoga što na svu sreću nije došlo, budite pokorni da to što nije došlo ipak ne dođe, budite podatni da iste rituale polaganih predaja provodite iznova i iznova i iznova.
Za Hrvatsku je u jednom trenutku bilo najbitnije da ne bude više Jugoslavije i socijalizma, ali se to nije pokazalo sasvim točnim. Hrvatska samostalna država kao manje zlo od jugofederacije još nije značila da zla i nepravde u njoj neće biti, nego je otvorila vrata nacional-demonima za koje nismo ni znali da postoje. Biden kao manje zlo od Trumpa još ne znači dobro za američke građane, a njih barem 70 milijuna sigurno je da znači zlo. Kapitalizam kao najprominentniji oblik društvenog uređenja osuđen na nealternativnost uveo nas je u pat-poziciju u kojoj se nitko ne želi osmjeliti i reći kako je pravi, još do sada nerealizirani socijalizam jedino rješenje da se svijet okrene izboru većeg dobra. Red je, brate, da u deklarativnom pravu biranja dobijemo i mogućnost stvarnog izbora.
Ekstatično plakanje kada je izabran Obama i identične suze kada je umro Tito posljedice su istog iracionalnog straha od mogućeg. No prolijevanje suza zbog politike prvi je znak da smo zaključani u bezizlazju neodlučnosti i da samo tražimo opravdanje i zloupotrebljavamo moment da se ne bismo suočili s činjenicom kako plačemo nad nama samima.
