Dok potražnja za električnim vozilima i čistim skladištenjem energije raste, Australija pokušava zadovoljiti veći dio svjetske potražnje za litijem. Iako to pomaže u smanjenju potrebe za fosilnim gorivima, postavlja se pitanje dugoročne održivosti eksploatacije litija.
Otprilike tri sata vožnje južno od Pertha u zapadnoj Australiji, kraj jugozapadne autoceste i iza povijesnog rudarskog grada Greenbushesa, zemljište iza gradske osnovne škole pada i otkriva dubok, sivi ožiljak, piše BBC.
Ovo je mjesto starog rudnika kositra poznatog kao Cornwall Pit. Godine 1980. u Greenbushesu je pronađen još jedan metal koji u to vrijeme nije dao vlasnicima rudnika puno vremena za razmišljanje. Litij, mekani, srebrno-bijeli reaktivni alkalni metal, smatran je više geološkom neobičnošću.
Rudarska operacija malih razmjera započela je 1983., vađenjem litija za upotrebu u nišnim industrijskim operacijama kao što su proizvodnja stakla, čelika, odljevaka, keramike, maziva i metalnih legura. Tek desetljećima kasnije, kada je egzistencijalni rizik koji predstavljaju klimatske promjene postao naširoko prihvaćen, a vlade počele govoriti o zamjeni procijenjenih 1,45 milijardi benzinskih automobila diljem svijeta električnim vozilima, rezerve u Greenbushesu počele su se promatrati u sasvim drugačijem svjetlu.
Danas je rudnik kositra Cornwall zatvoren za rad, a Greenbushes je postao najveći rudnik litija na svijetu.
U manje od dvije godine, cijene australskog inosilikatnog piroksenskog minerala spodumena – sirovine bogate litijem koja se može rafinirati za upotrebu u baterijama prijenosnih računala, telefona i električnih vozila – porasle su više od deset puta. Prema podacima agencije Benchmark Mineral Intelligence, spodumen se u listopadu 2022. prodavao za 4994 dolara po toni, u odnosu na 415 USD dolara u siječnju 2021. Do 2040. godine Međunarodna agencija za energiju očekuje da će potražnja za litijem porasti više od 40 puta u odnosu na sadašnje razine.
To je potaknulo tvrdnje o novoj navali za litijem i Australija se pozicionirala kao najveći svjetski dobavljač. I dok svijet poseže za ovim metalom u pokušaju smanjenja emisija stakleničkih plinova, BBC postavlja pitanje koliko je održiva eksploatacija litija?
U 2021. samo je litij iskopan u Greenbushesu činio više od petine globalne proizvodnje, a očekuje se i daljnji rast. U 2019. vlasnici rudnika Talison Lithium dobili su dopuštenje za proširenje nalazišta vrijednog 1,9 milijardi australskih dolara koje će, kada bude završeno, pokrivati područje dužine 2,6 km, širine 1 km i dubine 455 metara. Visoka 310 metara, najviša zgrada u Londonu, The Shard, mogla bi se udobno smjestiti unutra.
Greenbushes je najveći australski rudnik litija, koji s oko 40% sudjeluje u ukupnoj količini od 55 tisuća tona litija iskopanog u zemlji 2021..
Litij se kopa i na četiri druge lokacije u tvrdim stijenama rudarskih regija Zapadne Australije oko Kalgoorlieja na istoku i Pilbare na krajnjem sjeveru države. Šesti, jedini rudnik litija izvan Zapadne Australije, otvoreni je rudnik u blizini Darwina na sjeveru, koji je počeo s radom početkom listopada 2022. U planu su još dva rudnika u različitim fazama razvoja.
Njihova zajednička proizvodnja omogućila je Australiji da proizvede otprilike polovicu svjetskog litija 2021. Sljedeći najveći dobavljači su Čile i Kina, koji crpe litij iz slanih jama. Tijekom sljedećih nekoliko godina očekuje se da će se to promijeniti jer će zemlje u južnoameričkom "litijskom trokutu" – Čile, Argentina i Bolivija, koje zajedno drže većinu svjetskih poznatih resursa litija – povećati svoju proizvodnju. Samo Čile trenutno je zaslužan za četvrtinu svjetske proizvodnje, ali drži gotovo 10% svjetskih resursa. Sljedeća po resursima je Bolivija s 24% poznatih svjetskih rezervi litija i Argentina s 21%, iako ni jedna još ne doprinosi značajno globalnoj proizvodnji.
Uz sve te zemlje koje žele razviti svoju industriju litija, svijet se suočava s dva vrlo različita izbora o tome odakle nabavlja kritični mineral: iz tvrdih stijena, kao u Australiji, ili iz podzemnih voda bogatih solju, kao u Čileu.
- Ako govorimo o rudarenju tvrdog kamena litija, utjecaj na okoliš je gotovo isti kao i kod bilo koje druge usporedive operacije rudarenja - kaže Gavin Mudd, izvanredni profesor na Sveučilištu RMIT u Melbourneu i predsjedatelj Instituta za politiku minerala, neovisne organizacije koja prati australsku rudarsku industriju.
Kaže da su dezinformacije i zabune oko eksploatacije litija uobičajene. Na primjer, on kaže da je ideja da je litij bio rijedak resurs opovrgnuta, ali i dalje se smatra da je "litij zapravo vrlo čest mineral", kaže Mudd.
- Nalazi se posvuda, ali povijesno gledano nismo se brinuli oko njegove eksploatacije.
Kad je riječ o utjecaju eksploatacije litija na okoliš u Australiji, kaže da ljudi često brkaju situaciju s onim što se događa u Južnoj Americi.
Razlika počinje s temeljnom geologijom. U mlađim krajolicima poput Južne Amerike, litij se nalazi na dnu slanih jezera s korom na velikim nadmorskim visinama. Australija je, međutim, starije geologije. Nalazišta pegmatita koja sadrže litij nalaze se diljem zemlje, u komadima kopnene mase koji su se sudarali tijekom stotina tisućljeća i formirali kontinent Australiju. Te regije uključuju Pilbara i Yilgarn kratone (kontinentalne stijene koje su stabilne više od milijardu godina) u zapadnoj Australiji, pokrajinu Pine Creek u sjevernom teritoriju, regiju Georgetown u Queenslandu i središnju Victoriju.
Proces rafiniranja nosi rizike za okoliš jer je energetski i kemijski intenzivan, međutim Allison Britt, direktorica odjela za savjete o mineralima pri vladinoj agenciji Geoscience Australia, kaže da se proces ekstrakcije litija u Australiji ne razlikuje mnogo od drugih oblika rudarenja metala. Kada se identificira ekonomski isplativ resurs, površina se raščišćava, zemlja se struže, stijene miniraju, a ruševine se odvlače za preradu u koncentrat.
U Južnoj Americi, pak, litij većinom leži na dnu slanih jezera i obično je pomiješan s nizom drugih minerala. Za njegovo vađenje potrebno je ispumpavanje slane vode ispod dna slanog jezera u jamu i zatim čekanje da voda ispari na sunčevoj svjetlosti. To je zahtjevan proces, koji zahtijeva otprilike 1,9 milijuna litara vode za proizvodnju jedne tone litija.
Na oba kontinenta litij se mora dalje obrađivati kako bi postao koristan. Litijev karbonat izvučen iz čileanskih slanih jezera treba više rada kako bi postao litijev hidroksid, preferirani materijal u proizvodnji baterija.
Stijena iskopana iz zemlje u Australiji mora se zdrobiti i ispeći kako bi se proizveo spodumen. Ovaj materijal, koji sadrži oko 6% litija, zatim se šalje iz Australije u Kinu, koja rafinira 60% svjetskog litija i 80% svjetskog litijeva hidroksida – iako se to možda mijenja. Kao dio nastojanja da diverzificira opskrbni lanac, vlada Zapadne Australije radi na izgradnji lokalnih rafinerijskih postrojenja u blizini vlastitih rudnika litija.
Maggie Wood, izvršna direktorica Conversation Council of Western Australia, neprofitne organizacije koja predstavlja više od 100 skupina za zaštitu okoliša diljem Zapadne Australije, kaže da se industrija pomno prati.
"S jedne strane, znamo da moramo smanjiti emisiju ugljičnog dioksida što je prije moguće, a kritični minerali poput litija i cijela hrpa drugih dio su tog puta", kaže Wood. "Ali također znamo da je iskopavanje tih minerala destruktivno za okoliš."
Na primjer, ekolozi su izrazili zabrinutost da je sediment iz rudnika Finniss Lithium Project možda kontaminirao obližnji potok. BBC Future Planet kontaktirao je Core Lithium, vlasnike Finniss Lithium Projecta, kako bi odgovorio na ove tvrdnje, ali nije dobio odgovor.
Kirsty Howey, sudirektorica Centra za okoliš Sjevernog teritorija, tijela za zaštitu okoliša na tom području, kaže da je zabrinuta zbog kumulativnog utjecaja na okoliš zbog otvaranja više rudnika za vađenje naslaga litija između Darwina i poznatog nacionalnog parka Litchfield.
- Imate ova ogromna područja koja su prilično netaknuta prema globalnim standardima, a sada podliježu dozvolama za buduću eksploataciju litija. To je tropski ekosustav, pa imate povećan rizik od ciklona. Imate velike kiše, a kiša je neprijatelj rudarstva. Tada metali otječu u vodene tokove i uzrokuju pustoš. Moramo zaustaviti razvoj fosilnih goriva, ali također trebamo pažljivo proučiti rudarstvo - kaže Howey.
Neki australski politički čelnici tvrdili su da je nabava metala prioritet zbog smanjenja emisije stakleničkih plinova. Početkom listopada, kada je Finniss Lithium Project počeo s radom 80 km od Darwina, ministrica rudarstva i industrije Sjevernog teritorija Nicole Manison bila je na licu mjesta. Obraćajući se medijima, rekla je: "Moramo biti realni u vezi s tom tranzicijom. Postoje materijali koje apsolutno morate iskopavati kako biste postigli dekarbonizaciju i izravno se uhvatili u koštac s klimatskim promjenama, a mnogi od tih materijala dostupni su na Sjevernom teritoriju."
Problemi s rudarenjem litija u Australiji ne razlikuju se od onih s kojima se suočava industrija u širem smislu: otvoreno rudarstvo ostavlja duboke ožiljke u krajoliku, često unutar ekosustava koji su već pod pritiskom. Prašina iz rudarskih radova može se uzburkati gdje može zagaditi vodene tokove ili otpuhati u gradove gdje je ljudi mogu udisati. Obilna kiša može istisnuti minerale i isprati ih u obližnje rijeke ili uzrokovati njihovo prodiranje u podzemne vode. Kad se rudnik zatvori, sanacijski radovi možda nisu pravilno planirani ili njegovi operateri jednostavno nestanu u noći.
Gavin Mudd sa Sveučilišta RMIT kaže da se ovim problemima može upravljati. Neke procjene sugeriraju da će iskopavanje litija iz tvrdih stijena biti odgovorno za 10 milijuna tona emisija CO2 do 2030., ali rafinerije se mogu graditi blizu izvora ekstrakcije, a ne slati u inozemstvo, kako bi se smanjila emisija iz transporta. U međuvremenu u Kanadi, rudnik zlata pokazao je da se rudarska oprema može elektrificirati i da se obnovljiva energija može koristiti za napajanje njihovih sustava za smanjenje emisije CO2.
Mudd također napominje da nije vjerojatno da će se litij iskopavati tako intenzivno u Australiji i, suprotno intuiciji, može rezultirati neto smanjenjem ukupnog rudarenja kako se potreba za ugljenom smanjuje.
- U Australiji kopamo oko pet do osam milijardi tona otpadnog kamena godišnje samo da dobijemo naš ugljen "Ljudi to ne uzimaju u obzir ako izbrišemo ugljen iz jednadžbe. Još uvijek postoje problemi s načinom na koji radimo, ali to nije problem s litijem, to je problem s načinom na koji reguliramo rudarenje - kaže on.
Drugi način da se dodatno smanje ti utjecaji je smanjiti potražnju za novim rudnicima litija povećanjem stopa recikliranja. Danas Australija reciklira samo 10% svog otpada od litij-ionskih baterija.
Libby Chaplin, glavna izvršna direktorica Battery Stewardship Council (BSC), organizacije osnovane za nadzor recikliranja iskorištenih baterija gdje bi to inače bilo preskupo za privatnu industriju, kaže da će recikliranje postati gorući problem do kraja desetljeća jer baterije električnih vozila počinju dosezati kraj životnog vijeka.
- Ako se ne pozabavimo time, imat ćemo, u ne tako dalekoj budućnosti, vrlo velik problem otpadnih baterija i zalihe litijevih EV baterija. To je zadnje što želimo jer skladištenje baterija električnih vozila može biti problematično - kaže Chaplin.
Prikupljanje, prijevoz i razvrstavanje materijala iz cijele zemlje koja se proteže preko cijelog kontinenta teško je i skupo, ali Australija ima dobre primjere koje treba slijediti. Chaplin ukazuje na svoj sustav za recikliranje olovno-kiselih automobilskih baterija – koji se naširoko smatra uspješnim – kako bi pokazao kako se to može učiniti.
Već se poduzimaju koraci u tom smjeru. U siječnju 2022. BSC je uveo shemu pristojbi u partnerstvu s proizvođačima baterija koja je podigla stopu oporabe malih baterija obuhvaćenih shemom s manje od 8% na više od 16% u šest mjeseci. Za svaku uvezenu bateriju, proizvođači koji sudjeluju plaćaju 4 australska centa po ekvivalentnoj baterijskoj jedinici u fond koji pokriva troškove prijevoza od sabirnih mjesta diljem zemlje do centara za recikliranje. Ovaj program nije isključivo usredotočen na litij-ionske baterije, ali pokazuje da se veliki dobici mogu postići brzo.
Neki se pitaju je li velika industrija recikliranja litija moguća, ali Chaplin vjeruje da jest. Litij čini samo 1% baterije električnog automobila, ali većina materijala – čelik, plastika, aluminij i bakar – mogu se obnoviti. Ostatak - takozvana "crna masa", koja uključuje litij, grafit i kobalt - je teže, ali se još uvijek može dobiti. Od ovih materijala, Chaplin kaže da bi prioritet trebalo dati oporabi kobalta, budući da je on ekološki najdestruktivniji metal za iskopavanje. Oko 70% svjetske proizvodnje trenutno potječe iz Demokratske Republike Kongo.
Smatra se da bi povrat te "izgubljene vrijednosti" mogao vrijediti do 3,1 milijardu dolara. Europska unija, koja je uvela direktivu o baterijama koja zahtijeva od proizvođača da u nove baterije umiješaju najmanje 4% recikliranog litija, pokazala je kako regulacija može pomoći.
Chaplin se slaže da je potrebno bolje recikliranje litijevih baterija kako bi se smanjila potražnja za većom ekstrakcijom.
- Ne možemo razgovarati o litiju ili klimatskim promjenama bez razgovora o tome da osiguramo da se te baterije povrate na kraju životnog vijeka - kaže ona.
Koja laž čovječe, nevjerojatno je kako nas lažu. Litij i ta tehnologija je zapravo jedna od najprljavijih tehnologija uopće. Svaka čast Srbima što su to shvatili i zabranili da se to iskapa kod njih. Pa nije Merkelica bezveze posjetila Srbiju.. Njacka bi litij, ali da se to kopa negdje drugdje. Ljudi, lažu Vas. Tkzv., zelena energija nije zelena uopće, jako je smeđa, ali jako. Progledajte.