U normalno doba, na odjelu intenzivne njege naći ćete pacijente koji su akutno loše, na respiratorima, dijalizi i na snažnim lijekovima za održavanje krvnog tlaka. Uvijek će biti i određeni broj onih koji nisu kritično. Sada je tako da su svi naši pacijenti u očajno lošem stanju i svi trebaju respirator. I nitko od njih, a sad ih je 20-ak, nije stariji od 50 godina i nije prije zaraze novim koronavirusom imao zdravstvenih problema. Pripremili smo se da ćemo imati starije, barem su tako govorili podaci iz Wuhana, a dolaze nam mladi i zdravi. Ovo je vrlo ozbiljna bolest koja ne bira. Tako stanje na svom odjelu opisuje britanski liječnik David Hepburn iz bolnice Royal Gwent u Walesu. Odjeli intenzivne njege mjesta su gdje se miješaju emocije – nitko ne želi tamo završiti, a opet, oni su jedina šansa za preživljavanje. Bolest COVID-19, promatrana iz perspektive liječnika intenzivista i pacijenta, otkriva duboke tjelesne i psihičke traume kroz koje prolaze obje strane.
“Hrana je postala bljutava”
David Lat, 44-godišnji odvjetnik, pisac i novinar iz New Yorka, još je početkom ožujka radio i odlazio na naporne treninge. Danas, nakon 20-ak dana u bolnici i sedam dana na respiratoru, promukao je od intubacije, a nedostatak zraka i napadaji kašlja sprečavaju ga da izgovori dužu rečenicu. Kod njega je bolest počela gotovo neprimjetno.
– Bili smo u restoranu i hrana mi je bila bljutava. Čudno, mislio sam. Što im je večeras, inače su tako dobri – govori David. Na to se nadovezala slabost, ali ipak ne dovoljna da ne bi otišao na posao.
Video - Snimka pluća osobe zaražene koronavirusom
– Mislio sam da je to samo jedan od onih dana kad se osjećaš malo pomaknuto. Sada si ne mogu oprostiti što sam druge doveo u opasnost – govori.
Dan poslije bilo mu je bolje. Upravo je takav, varljiv početak, zamračio sliku razvoja bolesti. Kad je kolabirao na poslu, znao je da je bolestan. Preporuka je bila da ostane kod kuće.
– Tjedan dana temperature, bolova u zglobovima, kašlja i silne iscrpljenosti. Nisam mogao prinijeti vilicu ustima. A onda su osmi dan problemi s disanjem postali izraženiji. Nikada mi nije bilo tako loše – govori.
To, prema mnogim svjedočanstvima, predstavlja drugu fazu bolesti u koju uđu neki oboljeli. Njegovi ukućani također su se razboljeli, ali simptomi nisu bili tako izraženi. Što je presudilo kod Davida, ne zna ni on. Pretpostavlja da bi mogla biti astma koju je imao pri većem fizičkom naporu, ali kontrolirao ju je inhalatorom. U bolnicu su ga napokon primili tek deseti dan, kad više nije mogao stajati na nogama.
– Koronavirus primarno dovodi do akutnog respiratornog distres sindroma. Kad se raširi na pluća, uzrokuje pneumonitis. Normalan mehanizam koji tekućinu drži u krvi prestaje raditi, membrane i tkiva na plućnoj bazi postaju porozni i kroz njih ulazi tekućina. Slično kao kod utapanja. Zdrava pluća su lagana poput suhe spužve. Kad je natopite vodom, postaje mokra i teška. Kad su pluća u takvom stanju, disanje je teško i pacijent se iscrpljuje. Pada razina kisika, a raste razina ugljičnog dioksida što pacijenta ošamuti. Polako se razvija respiratorni kolaps, pacijent gubi svijest, disanje postaje plitko i slijedi smrt – objašnjava dr. Hepburn. Na sreću, dodaje, imamo respiratore. Oni nisu lijek, ali dijelu pacijenata pomažu da dobiju na vremenu.
– Respiratorom također možemo dati pritisak koji izbaci nešto od te tekućine i održava pluća otvorenima – objašnjava. David je tri dana u bolnici dobivao kisik, ali mu se stanje pogoršavalo te je jedina opcija bio respirator.
– Zadnje čega se sjećam jest da su mi davali anesteziju prije intubacije – kaže i smatra se sretnim. Neki, kaže, imaju noćne more. Kad se probudio, čuo se s obitelji i pitao jesu li mu dostavili knjige koje je htio. Bio je to nastavak razgovora od prije tjedan dana. Nije imao pojma da je tjedan dana bio na respiratoru, a ni da su novine već pripremale njegovu osmrtnicu. Pacijenti na respiratoru uspavani su prvenstveno zbog njihove ugode i sprečavanja oštećenja.
– Vrlo je neugodno imati cijev koja prolazi kroz usta do gornjih dišnih puteva. Osim toga, sediran pacijent neće se boriti s respiratorom – objašnjava dr. Hepburn.
“Ne mogu ja to ni pojmiti”
Kad loše reagiraju na respirator i razina kisika u krvi pada, pacijente će okrenuti na trbuh. Istraživanja su pokazala da takav položaj reducira mortalitet kod kolapsa pluća jer promijeni protok krvi tako da se, pojednostavljeno, ona zbog gravitacije ne skuplja u kolabiranom donjem dijelu pluća. No nisu problem samo pluća. Terapija koja se pacijentima daje ovisi i o pacijentu i o državi. David Lat je, kaže, dobivao lopinavir/ritonavir, hidroksiklorokin s azitromicinom te clazakizumab kao dio kliničkog testiranja.
– Ne znamo što mi je pomoglo. I je li uopće išta pomoglo. Ne znaju ni liječnici. Za sad pokušavaju sve, pa što uspije, uspije – govori odvjetnik.
Sada je kod kuće, s obitelji. Upravo taj aspekt, zabrana fizičkog kontakta oboljelih s obitelji i bližnjima, najteži je.
– Taj dio nas ispunjava užasom. Kad naši pacijenti s COVID-19 umiru, uz njih će sjesti liječnik ili sestra i držati ih za ruku – kaže dr. Hepburn.
- Nitko ne bi trebao umrijeti sam. A na to nas prisiljava ova bolest. To je za nas liječnike, koji smo navikli i na smrt i na kritična stanja, najteže. Kako je umirućima i njihovim obiteljima, ne mogu ni pojmiti.
VIDEO Ministar Beroš: 'Nemamo lijeka, niti cjepivo, molim vas ponašajte se odgovorno!'
Puno ljudi nije svijesno opasnosti od ovog virusa na žalost. Po komentarima i dalje ima ljudi što misle da je to kao gripa ili da napada samo stare.I pored zdravih očiju ne vide.