Za velik dio Zemlje do 13. srpnja nogomet neće biti “najvažnija sporedna”, kako tvrdi najofucaniji klišej, već najvažnija stvar na svijetu. Bilo bi zabrinjavajuće da je uvijek tako, ali mjesec dana svake četiri godine, dakle otprilike jednu pedesetinu života, nogometni fan(atik), kakav sam i sam, s punim pravom provede u posebnom stanju.
Nogomet nije puka razbibriga nego strukturno važan element suvremenog svijeta, slično onome što je bila Olimpijada u staroj Grčkoj. Vrijeme kada prestaju ratovi i kad se odigrava nešto što je dublje od svakodnevice, što se odvija na simboličkoj razini, a što je, u tom ograničenom razdoblju, važnije od svega “realnog”. Pitagora je, uspoređujući život s Olimpijskim igrama, rekao da postoje tri vrste ljudi. Jedni se natječu. To su oni kojima je prije svega stalo pobijediti i istaknuti se. Drugi su oni koji na Olimpijadu, gdje se uvijek vrti puno ljudi, dođu trgovati i zaraditi. Taj tip čovjeka, racionalni homo economicus, prevladava u današnjoj civilizaciji.
Treći, koje Pitagora smatra najboljima, oni su koji Olimpijske igre dođu gledati. Svrha života u tako pojmljenom svijetu i jest promatranje neba, zvijezda, ljudi, igre, borbe, svega onoga čega se u životu nikada ne možemo dovoljno nagledati. Grčka riječ “teorija” dolazi upravo od gledati, motriti.Pitagorejski uživam gledajući nogometno prvenstvo i sve što se događa oko njega, dakle ne samo igru nego i tumačenja, govor i mistificiranja oko nje.
Diskurs o nogometu često prelazi u filozofiju, pa i onda kad je na prvi pogled besmislen, pun tautologija, paradoksa, klišeja, od alanfordovske: “Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti”, “Nije gotovo dok nije gotovo”, “Pobjeda se nameće kao imperativ” sve do nadripsihologiziranja i klimatologije, kao u slučaju mitskih amazonskih vlaga, kao da se radi o reumatičnim stogodišnjacima i neuroticima, a ne zdravim muškarcima u najboljim godinama.“Pola laži izgovorenih o meni nije istina”, rekao je legendarni igrač bejzbola Yogi Berra, a to se može primijeniti i na junake Svjetskog prvenstva. Svijet nogometa, uza sve svoje mračne strane, još uvijek je bolji i pravedniji od suvremenog društva.
To je jedna od rijetkih preostalih “igara” u kojima šanse za veliki uspjeh nisu sasvim određene miljeom iz kojeg dolazimo. U Brazilu briljira i Andrea Pirlo, dijete bogatih roditelja, ali i neki momci koje je nogomet doslovno spasio od gladi i kriminala. Nogomet prati golem novac i kapitalistička mašinerija, ali da bi se cijeli biznis održao, ipak je presudna igra. A za nju je, na ovoj razini, presudan talent. Naslušao sam se priča propalih igrača o tome kako su bili vrhunski nadareni, ali, eto, trener ih nije volio, tata nije imao novca, nisu dobili pravu priliku. Na razini prosječnih igrača to možda stoji, kod vrhunskih više ne. Vrhunski talent uvijek dobiva priliku. Istina, netko prođe teži put, poput Luke Modrića, koji je do prvog sastava Dinama, kao izloga za svjetsko tržište, došao mukotrpno. Kao tinejdžer na posudbi u Zrinjskom (Mostarci kažu da je tamo sve bitno naučio i da mu je gostovanje u Barceloni ili Londonu nakon Zenice i Trebinja prava kamilica) proglašen je najboljim igračem lige BiH, no ni to nije bilo dovoljno, već je na novoj posudbi u zaprešićkom Inkeru gotovo uzeo polusezonsku titulu, da bi ga tek tada vratili u Dinamo, isti onaj u kojem su neki prerano i nezasluženo dobili priliku pa nestali u svojoj prosječnosti.
Svi smo u djetinjstvu zaigrali nogomet, ali samo su rijetki doista odskakali. Prijatelj koji je odrastao u maloj Jablanici priča mi kako je u djetinjstvu bio lud za nogometom i dobro ga je igrao, ali je rano odustao od treninga. Krivac je Braco, dečko iz njegova ulaza, koji je, iako nekoliko godina mlađi, bio bolji u svakom segmentu igre. Prijatelj je ispravno uzeo u obzir to da cijeli svijet igra nogomet pa, ako ga već taj mali iz njegove zgrade tako razvaljuje, bolje je da na to ne gubi vrijeme. A mali se zvao Hasan Braco Salihamidžić i poslije je igrao u Bayernu i Juventusu. Susjed mu je danas uvjeren da je mogao igrati i zaraditi barem u drugoj njemačkoj ligi da mu mali Braco igrom u startu nije nabio komplekse.
Osim što je u osnovi pošten, nogomet ima optimalan odnos stalnosti i nepredvidivosti. Utješno je, u pokušaju spoznaje kaotičnog svijeta, osloniti se na stereotipe poput onoga kako te Nijemac uvijek razvali jer je odgovorniji i više trči. Cijelo djetinjstvo slušam o nadmoći Nijemaca nad Balkancima zbog mentaliteta, ali onda ih na Svjetskom prvenstvu 1994. izbace Bugari pogotkom glavom ćelavog Lečkova, a 1998. Hrvatska ih uništi sa 3:0. Ali danas su to opet “stari” Nijemci. Za razliku od života u kojem favoriti uglavnom bolje prolaze, u nogometu nema vječnih prvaka. Aktualni prvak svijeta, Maradonina Argentina, 1990. otvarala je prvenstvo protiv anonimusa iz Kameruna.
Sjećam se radijskog voditelja kako se sprdao čitajući sebi smiješna kamerunska imena, kao da i njegovo ne bi bilo smiješno Kameruncima. A onda čudo – Omam-Biyik zabija, velika Argentina gubi od Kameruna. Aktualni prvak Francuska slično je stradao 2002. protiv Senegala, a mitska situacija ponovila se i na ovom prvenstvu senzacionalnim ispadanjem Španjolske već u drugom kolu.Većina favorita ipak će pobijediti, i to daje konstantnost nogometnom svijetu, ali je izvjesno i da neće sve biti izvjesno, tj. bilo bi iznenađenje da nema iznenađenja. To prvenstvu daje živost i zato ga i pratimo. Izlišne kritike nogometnog prvenstva idu u dva smjera. Prve, vulgarnomarksističke (ako reći “vulgarni marksizam” nije tautologija) reduciraju sve oko prvenstva na materijalnu, financijsku dimenziju, što je potpuni promašaj.
Da, zaradit će Fifa, multinacionalne kompanije, televizije, pivovare i što sad? Zarađuju i ovako i onako. Tko može platiti mjesec dana “olimpijade”? Može li se onda i život iskalkulirati kao unos i izbacivanje materije i stvaranje istih takvih apsurdnih smrtnika probavljača uz kalkulaciju tko je više probavio? Nogomet jest i biznis, koji prati interes kapitala, ali nije samo to. Netko će zaraditi i prodajući ti teleskop za gledanje zvijezda pa se nećeš zato odreći gledanja.Uz promašenu ekonomsku kritiku Svjetskog prvenstva, čuje se i ideološka kritika nogometa u njegovoj natjecateljskoj dimenziji, kao nečega što potiče mačističku kompeticiju i nacionalizam, za razliku od nekakvog queer, new age sporta u kojem ne bi bilo važno tko za koga igra i tko će pobijediti. Prvo, nadmetanje je u biti ljudske prirode. Koliko god i ona sama dijelom bila konstrukcija, nigdje se nije realizirala bez tog elementa.
Nogometno prvenstvo je mikroslika svijeta koji čine različiti kontinenti, nacije, jezici, tradicije, stilovi. Mi smo različiti, ali i ujedinjeni u ljudskosti i istoj igri po istim pravilima.Svjetsko prvenstvo nije nikakav generator nacionalizma nego radije prigoda da se na simboličkoj razini kanaliziraju konstitutivne identitetske energije, ono je festival ljudskosti u svoj ljepoti šarenila čovječanstva. Onaj kojem jednom u četiri godine silno smetaju zastave i nacionalni simboli više govori o vlastitoj opterećenosti i problemima s njima. U proračunatom svijetu u kojem su uloge sve čvršće podijeljene Svjetsko prvenstvo privremeni je prostor iracionalnosti u pozitivnom smislu. Sve je otvoreno, igraju različiti ljudi po istim pravilima, presuđuju talent i sudbina.
Mjesec dana kolektivne pomaknutosti neće izbrisati naše probleme, ali ih neće ni povećati. Možda nam kratko uranjanje u drugi, simbolički svijet ipak pomogne, kao neki popodnevni san, da nakon buđenja sagledamo “stvarni” svijet malo drugačijim očima, s olimpijskim odmakom.
Ono što su starim Grcima bile Olimpijske igre to je danas svijetu SP u nogometu. To je jedino događanje koje ujedinjuje čitav svijet i različite nacije, rase, vjere koje se međusobno natječu . Da nema nogometa i SP-a svijet bi bio puno tužnije, ciničnije i dosadnije mjesto.