Ako sam preživio irački pakao i Mediteransko more, preživjet ću i ovo, sam je sa sobom govorio 23-godišnji Odayi, Iračanin iz grada Ramadija u provinciji Anbar, u kojem od pada režima Sadama Huseina 2003. nije utihnulo oružje, stojeći pokraj žice na graničnom prijelazu Horgoš 2 i gledajući u nju kao da je moli da se sama pomakne.
– Pišite da sam Iračanin i da sam svoju zemlju napustio zbog rata i krvave „demokracije" kakvu su nam uveli. Htio sam otići na Zapad okusiti pravu demokraciju, u kakvoj Zapad živi. Međutim, ako je to ovo što sad vidim, vaša demokracija nije ništa bolja od naše kakvu su uveli Amerikanci – ogorčeno govori Odayi te rukom pokazuje prema žici i mnoštvu granične policije i vojske s druge strane.
'Otac mi je bio direktor'
– Amerikanci su srušili Sadama Huseina obećavajući nam mir i blagostanje, a što su nam dali? Krvavi bratoubilački rat, odrubljivanje glava i potpuno rasulo i kaos. Imao sam 11 godina kada je Amerika napala našu zemlju i neću zaboraviti taj dan jer od tada više nema mira – govori Odayi te okreće glavu prema policajcima s druge strane žice govoreći im iako je svjestan da ga ne razumiju.
– Vi mislite da smo lopovi, prosjaci i kriminalci. Samo da znate, vaša uvozna demokracija razorila je našu zemlju i obitelji. Moj je otac prije rata bio direktor naftne kompanije i mjesečno je zarađivao 50 tisuća dolara. Imao sam sve što sam sanjao, a što imam danas? Ništa! Stojim pokraj bodljikave žice kao u koncentracijskom logoru – s tugom u glasu i pognute glave kao da se srami govorio je Odayi, do kojeg je došao prijatelj iz djetinjstva te ga utješno zagrlio.
– Ne tuguj, prijatelju. Živi smo izašli iz paklenog Ramadija. Preživjeli smo američko bombardiranje, ulazak ISIL-a u naš grad i, vjeruj mi, preživjet ćemo i ovo – promuklim glasom od vikanja "Open the door, open the border" (Otvorite vrata, otvorite granice) tješio je 23-godišnji Kazem svog prijatelja iz djetinjstva s kojim je dijelio školsku klupu.
'Nisam želio u ISIL'
– Nama je dom svetinja. Ali, kada je ISIL počeo ulaziti u grad, ubijati ljude razapinjući ih i odrubljujući im glave, nismo imali izbora. Mogli smo se pridružiti njihovim redovima, što je bio uvjet da ostanemo živi i u svojim domovima ili smo mogli pobjeći, što smo i učinili. Svi nas sad gledaju kao neke kukavice koje su pobjegle umjesto da štite svoje domove, međutim, svatko bi na našem mjestu učinio isto. Čovjek ne može živjeti bojeći se svake sekunde tko će mu ući kroz vrata i hoće li dobiti metak u čelo ili će mu prerezati vrat – govori Kazem te ističe kako je i njegova obitelj među 4 tisuće onih koji su napustili Ramadi zbog sukoba između iračke vojske i ISIL-a.
– Naši su roditelji ostali kao izbjeglice u Bagdadu jer su prebolesni i preumorni za ovakvo naporno putovanje, ali ni zbog financija nismo mogli svi otići. Otkad sam pošao na put, kriminalci su me ogulili za 10 tisuća eura. Samo vožnju gumenim čamcem od turskog grada Bodruma do grčkog otoka Kos platio sam dvije tisuće eura. Evo, da vam objasnim kako smo ostali bez toliko novaca. Svi nas gledaju da smo kao drva koja oni moraju piliti. Kad zarežu naprijed, naprave rez, ali i kad zarežu natrag naprave rez. Svi ti rezovi nama odnose eure, a sve to čine tzv. humanisti i bojim se što bi bilo da padnemo u ruke nemilosrdnim ljudima – razočarano je govorio Kazem, koji kaže da će ustrajati svakako doći do Nizozemske.
>>Sve o izbjegličkoj krizi čitajte u našem specijalu
>> 'Tražili su SIM kartice da se jave obitelji i pitali kad mogu za Njemačku'
>> U Hrvatsku do 17 sati ušlo 8900 izbjeglica. Ministar Ostojić: Naši kapaciteti su puni!
da ste bili hrabri danas biste uz isil ratovali protiv onih koji vam ne daju mira od bombi vec vise od 25 god u iraku i siriji, a 75 god u palestini