Jedan od najzanimljivijih znanstvenih radova koje sam pročitao ove godine sugerira da u Sunčevu sustavu postoji veliki planet koji još nismo pronašli. Proteklih su godina astronomi skupili već pet linija neizravnih dokaza koji upućuju na njegovo postojanje. Uspijevao se skriti jer je, prema izračunima, oko 20 puta udaljeniji od Sunca u odnosu na ionako daleki Neptun, ali i zato što ne kruži oko Sunca u istoj ravnini s ostalim planetima.
Konstantin Batygin i Mike Brown s Caltecha u Pasadeni opisali su 2016. godine prva tri neizravna dokaza. Iza Neptuna, prema međuzvjezdanom prostoru, nalazi se tzv. Kuiperov pojas. Šest poznatih smrznutih gromada u tom pojasu imaju elipsoidne putanje oko Sunca, kao da ih nešto još udaljenije svojom gravitacijom odvlači. Nadalje, putanje tih šest objekata nagnute su pod kutom od 30 stupnjeva na ravninu Sunčeva ekvatora, što upućuje na to da ih nešto odvlači i prema dolje – ili prema gore, u Svemiru je to svejedno. Treći dokaz jest da u Sunčevu sustavu postoje objekti koji oko Sunca kruže putanjama okomitim na ravninu u kojoj su svi planeti, a to je teško objašnjivo bez nekog dodatnog tijela velike mase koje bi ih svojom gravitacijom održavalo u takvom kruženju.
Proteklih mjeseci, ovaj je tim uz pomoć znanstvenice Elizabeth Bailey dodao još dva dokaza. Naime, cijela ravnina u kojoj planeti kruže oko Sunca nagnuta je za 6 stupnjeva u odnosu na Sunčev ekvator, što je također teško objašnjivo. Peti neizravni dokaz jest da su neki objekti u Kuiperovu pojasu počeli kružiti oko Sunca u smjeru suprotnom od svih ostalih tijela. Riječ je o pet velikih zagonetki Sunčeva sustava koje bi se sve mogle objasniti istim rješenjem – postojanjem devetog planeta, s predviđenom masom čak deset puta većom od Zemljine. Ako doista postoji, možda je taj planet lutao međuzvjezdanim prostorom pa ga je gravitacija Sunca uhvatila u neku neobičnu putanju. Zbog toga bi planet broj devet mogao biti bilo gdje na nebu, i trebat će neko vrijeme da bi ga se uočilo teleskopom.
Pronađe li se, međutim, taj tajanstveni planet, to bi moglo dovesti do prave euforije među poklonicima pseudoznanstvenih teorija, čija je brojnost i dalje fascinantna. Pseudoznanstvene teorije često su tek zabavne hipoteze, vrlo maštovito osmišljene od strane svojih kreativnih autora, ali za koje ne postoje gotovo nikakvi znanstveni dokazi. Jedna od najvećih zvijezda pseudoznanosti bio je Zecharia Sitchin, koji je rođen u Azerbajdžanu, ali stvarao je u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegova je hipoteza bila da je podrijetlo ljudi na Zemlji povezano s dolaskom davnih astronauta iz svemira, tzv. Annunakija. Njima je pripisao stvaranje kulture Sumerana, a proučavanjem sumeranskih spisa zaključio je da su stigli s planeta Nibiru, koji se nalazio iza Neptuna. Prema mitologiji Sumerana, putanja planeta Nibiru je izrazito izduljena elipsa, čiji puni okret oko Sunca traje 3600 zemaljskih godina. Sitchin je smatrao kako sumeranske legende opisuju da se Nibiru sudario s planetom zvanim Tiamat, koji je jednom kružio oko Sunca između Marsa i Jupitera, te da su kao posljedica tog sudara nastali planet Zemlja, asteroidni pojas i kometi.
Štoviše, prema Sitchinu, Annunaki su prije oko 450.000 godina poslali kolonijalnu ekspediciju na Zemlju kako bi u Africi iskapali zlato u rudnicima. Njihovi su se astronauti rudari bunili na radne uvjete pa se došlo na ideju da se nova vrsta, Homo sapiens, kreira genetičkim inženjeringom, tj. miješanjem gena čovjekolikog majmuna Homo erectusa i Annunakija, kako bi Homo sapiensi mogli poslužiti kao robovi za rad u rudnicima zlata. Tom je pseudopovijesnom hipotezom Sitchin objašnjavao misteriozni nestanak Homo erectusa i također nedovoljno razjašnjenu pojavu Homo sapiensa. Usto, propast sumerskog grada Ura pripisao je nuklearnom ratu frakcija Annunakija te ga čak i datirao u 2024. godinu p. n. e.
Sitchin je istraživao povijest Sumerana i njihove spise tek kao istraživač amater, radeći pritom za kompaniju u transportnom sektoru, a od onoga što je uspio shvatiti iskonstruirao je te nevjerojatne priče. Međutim, njegove su knjige prodane u milijunima primjeraka i prevedene na više od 25 svjetskih jezika. Teško mi se sjetiti ozbiljne znanstvene ili pak popularno-znanstvene knjige koja je našla put do tolike publike kao što su to učinila djela Sitchina, ali i drugih dviju zvijezda pseudoznanosti – Ericha von Dänikena i Immanuela Velikovskog. I oni su također predlagali, temeljem hipoteza koje bi moderna znanost danas smatrala neozbiljnima, razna pseudopovijesna objašnjenja podrijetla Zemlje i ljudske vrste. Ipak, otkrije li se doista tajanstveni planet 9, ne bi me čudilo da se na internetu pokrene golema peticija da ga se nazove Nibiru. Uostalom, zašto i ne?
Ja sam Gospodin Bog tvoj