Bijeli papir s puno brojeva stoji na stolu. Ispis plaće. U Zelini smo, u uredu prvog čovjeka grada, koji je ovih dana u medijima prozvan kao čovjek s najvišom gradonačelničkom plaćom u Hrvatskoj. Većom i od plaće Milana Bandića. Kad su takve teme, vrata sličnih ureda znaju biti i zatvorena. Ali u Zelini, 37 kilometara od metropole, gradonačelnikov ured bio je reporterima Večernjeg lista širom otvoren...
– Dečki, uđite. Sjednite. Može voda, kava? – pita nas Hrvoje Košćec. Voda! Da ne duljimo priču, idemo na lovu. Priču o najvećoj plaći u zemlji od svih gradskih otaca... – Plaća? Atraktivno zvuči, no u realnosti ipak nije tako. Po iznosu koji za mene plaća grad, nisam ni među dvadeset najbolje plaćenih u državi – kaže Hrvoje Košćec (46) i dodaje:
– Ne bi bilo ni fer, pa mali smo grad, oko 15 tisuća stanovnika.
Prstom pokazuje na brojke. Otvoreno, ništa ne skriva. Želi raščistiti stvar.
– Vidite, grad za moju plaću izdvaja, u bruto iznosu, 23.357 kuna. A Zagreb za vašega gradonačelnika oko 36.000 kuna. A to što je moja neto plaća, iznos koji dobijem na račun, relativno visoka za uvjete vodećih ljudi naših gradova, vrlo je jednostavno objasniti. Otac sam četvero djece, prijavljeni su u mojoj poreznoj kartici, a to je olakšica koju je propisala država. Uostalom, podaci koji su se pojavili u nekim medijima su još iz 2013. godine. Moja je plaća, koju sam naslijedio od prethodnika, u međuvremenu smanjena za 11,5 posto i trenutačno iznosi 18.044 kune, plus prijevoz 300 kuna, (Bandić, prema izvorima gradonačelnik.hr-a, dobiva 18.251 kunu, nap. a.), ali ja se ne hvalim time da sam smanjio bruto plaću za tri tisuće kuna. Radim tiho i šutim... No, morao sam se nekako naći u središtu pozornosti, a zašto bi to bilo po dobrom? – pita se prvi čovjek.
Nastavlja usporedbu s Bandićem.
– Kolega Milan Bandić ima 37,25 posto veću bruto plaću od mene. Eto, nema senzacije... – govori gradonačelnik. Nije rekorder.
Moja druga pasivna kuća u RH
Sve što priča, govori opušteno. Uvjeren je u sebe. Ništa ne skriva. Odaje dojam poštenog čovjeka. Ma što god pitali, on odgovara. Nije tipičan političar, gradonačelnički posao mu je prvi doticaj s politikom. Bio je direktor u banci.
Da završimo priču o plaći, kako najjednostavnije objasniti igru brojki?
– Neto plaća mi je manja od Bandićeve, a bruto više od deset tisuća kuna manja – govori te inzistira na još nečemu:
– Plaća od jedne kune previše je za one koji ne rade ništa! Ili varaju svoje građane. Evo primjera – kad smo preuzeli grad, minus je bio četiri milijuna kuna, te još pet i pol milijuna kuna neplaćenih računa. Danas, četiri godine kasnije, proračun smo sveli na minus od pola milijuna kuna, računi su svi plaćeni i plaćaju se na vrijeme.
Kako ste smanjili minus? Koja je tajna, pa mnogi grcaju u dugovima. Idemo konkretno.
– A koja, uvijek ista priča. Nema druge. Štedjeli smo. Kad već govorimo o plaći, u vrijeme moga mandata smanjena je u bruto iznosu za više od tri tisuće kuna mjesečno. O.K., prodao sam službeni automobil, ali to nije neka velika ušteda. Nemam službenog vozača. Dakle, plaća manje. Na posao idem svojim obiteljskim Golfom plus. Racionalizirali smo troškove. Nekad je predsjednik Gradskog vijeća imao 9500 kuna plaće, sad ima 4000. Zamjenici volontiraju. U četiri godine uštedjeli smo samo na plaćama mojih suradnika milijun kuna, a moj bruto trošak bio je 1,2 milijuna kuna. Dakle, u četiri godine stajao sam grad 200.000 kuna. Štedimo gdje god možemo. Račune plaćamo internetom, ne virmanima kao nekad. Nova su vremena. Ne kupujemo tablete vijećnicima. Kupe ih sami. Evo, ni sok se ne pije u mojem uredu, već voda iz slavine. Malo-pomalo i skupi se. Pa ne trošimo ni na papir za printer, sve ide mailom. Za dvije mrtvačnice, revizijom projekta, umjesto predviđena dva milijuna kuna, potrošili smo milijun. A kvaliteta je ostala ista. Samo je ukrasni kamen drugi, nešto jeftiniji. Zatvorili smo pipe gdje god smo mogli. I sad više novac ne curi. Kao vodoinstalateri smo! Ali, teško je to objasniti ljudima, svi se uhvate za plaću...
Priča Košćec da je s uštedama krenuo od sebe.
Vatrogasac plesao folklor
– Kad sam se selio od roditelja, a živio sam s njima u obiteljskoj kući u Zelini, želio sam napraviti nešto dobro. Za sebe i suprugu. I odlučio se za gradnju pametne odnosno pasivne kuće. To je tada bila egzotika, obilazio sam arhitekte i projektante, a oni su me u čudu gledali. Rijetki su za to uopće čuli. Na kraju, bio sam drugi u Hrvatskoj koji je sagradio pametnu kuću! Eto, oduvijek sam želio uštedjeti. Danas s kilovatom i pol struje zagrijem cijelu kuću. To je, slikovito, kao da količinom struje za fen grijem kuću. Mjesečno imam bar tri tisuće kuna više u kućnom budžetu, pa kako neću isto napraviti i na poslu. Uostalom, bio sam direktor za organizaciju i informatiku u Sberbanku. Imao sam dobru plaću, pa ušao u politiku prvi put, baš kandidaturom za gradonačelnika.
Kako to da su vam sugrađani na izborima dali povjerenje? Prva politička funkcija i odmah na čelo grada?
– Poznavali su me. Bio sam im zanimljiv i zbog te pasivne kuće. A i znali su me s folklora, ali i kao vatrogasca, sigurno sam ugasio pedesetak požara u našem gradu, od vikendica do izvlačenja ljudi iz automobila...
Izbori su pred vratima, očekujete li još jedan mandat?
– Politika je, nažalost, postala više stvar dojma nego konkretnih rezultata. Vidjet ćemo...
Dižemo se iz ureda i sjedamo u golf. Gradonačelnikov privatni. Samo kilometar dalje, stajemo na livadi. Zelinski bazeni. Nekad ponos grada, danas su derutni. Tu su mnogi pronalazili sreću od 60-ih naovamo. Grad je nekad bio eldorado. Pa je došao rat, privatizacija...
– Ovo mjesto, bazeni, to je ključ našeg uspjeha! Pazite, prije 60 godina imali smo prvi olimpijski bazen u tadašnjoj Jugoslaviji. Pa tu se cijeli Zagreb kupao. Pa i ja kao klinac. Dogodine, bude li sve prema planu, kupat ćemo se opet. Naime, izbjegli smo spor od 50 milijuna kuna, raskinuli koncesiju koja je bila dogovorena na 50 godina i imamo otvorene ruke. Neki su imali ideju da bi ovo mogli samo malo pofarbati i pustiti bazen u pogon, ali analizom koju je radio Institut IGH zaključili smo da sve treba graditi ispočetka. Španjolska tvrtka koja gradi vodene parkove po cijelom svijetu, koja ih je sagradila više od 350, od Venecije i Afrike do Azije, napravila je projekt. Trenutačno je u pripremi dokumentacija, prva bi lopata mogla ovdje početi kopati već ove godine, a prvi kupači mogli bi doći već sljedeće sezone. I ulaznica neće biti skuplja od 50 kuna! Zašto bi Zagrepčani išli u Sveti Martin na Muri ili u Čatež, a mogu doći ovdje, kao nekad. Digao bi se kraj, uključili bi se OPG-ovi, prodavala naša poznata vina, narastao bi seoski turizam. Planiran je ovdje i kamp, po kojem smo nekad bili poznati, hotel, srednjovjekovni tematski park Zelingrad, tornjevi s toboganima... Jedino nećemo imati umjetne valove. Ne može sve. Uostalom, stari projekt bio je megalomanski, vrtoglavog iznosa od 35 milijuna eura investicija. A mi smo izračunali da krećemo s pet milijuna eura – govori Košćec.
Slušamo što klinci žele
Sjedamo u automobil i vozi nas do – kina.
– Donedavno nismo imali kino, trebalo je ići u Zagreb. Danas imamo najmodernije projektore, dvoranu, poput Cineplexxa smo. A premijere su kad i u metropoli. Kod nas i umirovljenici dobivaju božićnice, klinci imaju besplatne knjige od prvog do četvrtog razreda osnovne. Evo, ovaj tjedan dobili smo nagradu “Grad građana” baš za zbog istraživanja “Što ti želiš promijeniti?”. Imamo strategiju za djecu i mlade, pitamo djecu, mlade i roditelje što hoće. Kažu – bazene. Što još? Kažu, udobnija sjedala. I radimo, malo-pomalo.
Što je osnovni problem grada?
– Raspršeni smo. U Zelini živi samo 17 posto stanovnika, a ostali u 62 naselja u okolici. Pa je tu infrastruktura, voda, struja... Ali, to je i dobra stvar. Vizija je grada da Zagrepčani dođu ovdje živjeti. Kod nas nema stambenih zgrada kao u zagrebačkom Zapruđu ili Vrbanima. Većinom su to kuće s lijepom okućnicom, vrtom... Zašto ne bi živjeli kvalitetno, ovdje kod nas u Zelini u kućici s vrtom.
Pozdravljamo se i u gradu pronalazimo čovjeka koji je učinio upravo to. Iz Zagreba se doselio u Zelinu.
– Dečko sam iz Vlaške ulice, kraj Ratkajeva prolaza. Početkom 80-ih kupio sam grunt tu u centru za pet tisuća maraka. Tada je to bila cijena stojadina. A stojadina sam već imao. I došao sam ovdje. Na gruntu 700 metara od centra sagradio sam kuću, dobio posao pomoćnika direktora u Iskri. Zvali su i tada mlade i školovane ljude da dođu ovdje živjeti.
Zašto baš u Zelinu?
– Kao klinca, djed Štef me stalno slao na autobus po vino iz Zeline. Tada je autobusni kolodvor u Zagrebu bio na Langiću, a stanica autobusa u Vlaškoj. I tada sam prvi put čuo za Zelinu. Danas ovdje dobro živim. Mir, sigurnost, druženje i dobro vino, što nije mala stvar – kaže smiješeći se Radovan Brlečić.
Grad je u to doba, sredinom 80-ih, bio meka. Bogat kraj?
– Bogat je i danas. No, istina, puno toga nije preživjelo privatizaciju. Bila je tada kriva politika privatizacije, a čim je u startu pogrešno postavljeno na noge, ne može na kraju dobro ni završiti. Modna industrija Zelinka bila je tada jaka, nema više ni dva pogona koje je ovdje imala Nada Dimić. Trudbenik, bazeni, ZZK... Sve je to povijest. No, kasno smo kao grad krenuli u obnovu, prestigli su nas i Samobor, Vrbovec, Sveta Nedjelja... No, ima nade. Budućnost će biti baš u bazenima, u turizmu i izletima. Povećat će se cijene zemljišta, doći će novi vikendaši, neki kao ja ovdje će i živjeti. Teško je očekivati da ovdje opet imamo veliku industriju, to nećemo doživjeti. Imamo poslovnu zonu, no ovaj je kraj oduvijek bio obrtnički. Zelinčani nisu siromašni ljudi, malo grunt, malo vinograd, posao... Uvijek smo nešto hendlali. Pa tu su se nekad prodavale tisuće automobila. Ma tko je želio raditi, uvijek bi se snašao. Pekarnica Kralj, na samom autobusnom stajalištu, jedan je od primjera dugogodišnjeg obrta. Radi više od 50 godina. Mnogi će se sjetiti, kad je stara cesta vodila od Varaždina do Zagreba, ovdje se stajalo da se kupi kruh. Kao nekad kavu kod Bosanca na Šentilju.
– Moji su tu od 1965. godine. A zanimljivo je da se naša Sacher-torta prodaje čak i u Beču! Zamislite... – priča kći vlasnika, Magdalena Kralj.
– Neobično je, ali za svadbu koja se održavala u Beču, u kojoj se Austrijanka udavala za Hrvata, tražili su baš nas da ispečemo svadbenu tortu. Kušali su je i zaključili da je bolja nego originalna austrijska...
No, ono što su svi vidjeli u ovom gradu je – toranj. Crkve sv. Ivana Krstitelja.
– Nakrivljen je! Malo se pomaknuo, jer brdo ispod klizi. Tamo, u smjeru Vrbovca. Ma to je naš kosi toranj, kao u Pisi... – kažu u centru.
Igralište za hokej prije Rija
Grad je poznat i po hokeju na travi. Uostalom, društvo hokejaša napravilo je najmoderniji stadion za taj sport, može se navodnjavati, a takav je stadion tek kasnije dobio Rio de Janeiro. Zelina ga je imala prije nego organizatori Olimpijskih igara. Nešto dalje, srećemo Mladena Houšku, prvog viteza grada.
– Ja sam čovjek koji godišnje pogine barem deset puta. Kad uđem u srednji vijek, na svakom međunarodnom viteškom turniru bar deset puta poginem, ovisi borim li se za vojsku kapetana Ivana Lenkovića ili za Turke.
– Kad smo prvi put priređivali turnir, a bilo je to prije više od deset godina, ljudi su se smijali. Na livadi, tu kraj Svete Helene, tukli smo se mačevima. Ljudi su kosili travu, pa stali i u čudu gledali. “Vidi luđake!”. Danas je to najveća viteška manifestacija u Hrvatskoj. Tek su poslije nas krenuli u Kninu, na Vrani, u Samoboru, Crikvenici, Svetom Vinčentu, Koprivnici... Znaju za nas do Poljske. A Boris, koji je na katapultu, izgleda kao Gandalf.
Imate katapult?
– Da, mi smo napravili prvu repliku katapulta u Hrvatskoj. Baš tu na ovom parkiralištu isprobavali smo ga. Bacio je loptu pet metara, ha-ha. Nakon što smo mozgali cijelu noć i usavršili ga, kugla sad ide i dalje od 150 metara. Dečki su tako precizni da pogode komad sijena. Imamo i užarene kugle, za noćnu borbu, osam opsadnih naprava, streličare, mačevaoce...
Znači, Zelina je sigurna, možete je obraniti katapultima?
– Nema frke, tko god napadne, mi smo spremni!
>> Zbog sukoba gradonačelnika i DPS-a, u Svetom Ivanu Zelini u ožujku prijevremeni izbori
>> 'U Sv. Ivanu Zelini svatko se bavi nekim privatnim biznisom'
plaća od 18000 kn u gradiću gdje je prosijek oko 4-5000 kn mu nije sporna!!! šta reći, koju poruku poslati a da me ne baniraju???