Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma".
U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.
U kojoj je mjeri kandidat za američkog predsjednika Donald Trump fašist, pitale su se ugledne liberalne novine Washington Post (WP) u listopadu 2016., mjesec dana prije nego što je Trump zaista izabran na mjesto predsjednika. Novinari su postavili 11 kriterija i za svaki Trumpu dali ocjenu od nula do četiri (samu ocjenu nazvali su Benito po osnivaču fašizma, talijanskom diktatoru Benitu Mussoliniju). Tih 11 kriterija, odnosno karakteristika fašizma, u analizi WP-a bilo je: hipernacionalizam, militarizam, glorifikacija nasilja, fetišizacija mladosti i maskuliniteta, kult vođe, sindrom povratka u zlatno doba iz prošlosti, samodefinicija pokreta prema tome tko su oponenti, masovna mobilizacija, hijerarhijska stranka i teatralnost. Trump je dobio 26 od 44 Benita.
No pažljiviji će se čitatelj zaključiti da je tih 11 kriterija, kada ih se promotri, gotovo sasvim prisutno i u komunizmu, posebno praksi kakva je bila postavljena u staljinističko doba Sovjetskog Saveza, a u nekoj mjeri i u Jugoslaviji. Slično je bilo i u nekim drugim desnim diktaturama, koje se ne smatraju fašizmom, poput režima Francisca Franca u Španjolskoj. S izuzetkom potrage za zlatnim dobom iz prošlosti (jer je komunizam obećavao bolju budućnost, a odbacivao je prošlost), svi su ti elementi na ovaj ili onaj način prisutni i u komunizmu. Pa što ih onda razlikuje – što je to što fašizam čini posebnom ideologijom u odnosu na komunizam, prema desnim nacionalističkim, ali ne i nacističkim diktaturama? I ne samo to, što je to što fašizam čini ideologijom koja teorijski funkcionira sama po sebi?
Fašizam je, za razliku od drugih autoritarnih sustava poput komunizma, mnogo teže objasniti pojedinačnim kriterijima koji su ovdje nabrojeni. Neki američki konzervativci, za koje je pojam desnice vezan za zaštitu individualnih prava nasuprot države, a ljevice za zalaganje za svemoćnu vladu, opisuju fašizam kao 'ljevičarsku ideologiju' Drugi odbacuju te tvrdnje. Argentinski pokret peronizma, čiji su predstavnici i danas na vlasti, opisivan je, primjerice, i kao lijevi, i kao desni, a nekad i kao fašistički. No te vrste debata koje poistovjećuju režime, pokrete i ideologije, ponekad i zbog dnevne politike, ipak ne trebaju navesti na krivi trag jer
postoje jasne karakteristike fašizma.
Stevo Đurašković s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra da je najprije potrebno shvatiti uzroke pojave fašizma krajem 19. stoljeća jer je ideologija bila odgovor na uzroke.
– Prvo, postojao je veliki društveni rascjep između puka, prije svega radnika, ali i seljaka, te građanskih elita. Taj rascjep proizlazio je iz velikih socijalnih razlika koje je proizveo tadašnji kapitalizam, koji je počivao na načelu apsolutno slobodnog tržišta, bez uplitanja države koja bi porezima osiguravala javne zdravstvene usluge ili mirovinsko osiguranje… Tadašnje ideologije liberalizma i konzervativizma, uza sve razlike, dijelile su načelo da se ljudi kao pojedinci moraju sami pobrinuti za svoju egzistenciju i svoje zdravlje. Ako su siromašni, znači da ne znaju upravljati vlastitim životom, a zbog toga ne mogu ni sudjelovati u politici. Kako su ta načela u svakodnevnom životu funkcionirala jako rijetko, stvorile su se dvije ideologije pobune protiv građanskog društva 19. stoljeća: komunizam i fašizam. Zajednička im je bila osuda gore navedenih osobina i ideja, dok su se u svemu ostalom poprilično
razlikovale. Fašizam je odbacio komunistički internacionalizam te za svoju temeljnu značajku uzeo ideju da su društvene elite dovele do moralnog rasapa s obzirom na to da je građansko društvo od ljudi stvaralo sebičnjake koji trče samo za svojom materijalnom i drugom dobiti. Dobar dio prvih fašista, poput Benita Mussolinija, bivši su socijalisti, koji su odbacili socijalističke ideje kao apstraktne tlapnje te su mislili da je lijek za sva zla građanskog društva nacionalistička revolucija. Ta revolucija kao krajnji cilj imala je preobraziti pojedince iz građana u nove fašističke ljude te srušiti građansko društvo i državu i uspostaviti novu
fašističku državu. Novi fašistički čovjek bi, nasuprot čovjeka građanskog društva, bio usmjeren na žrtvu i borbu za dobrobit vlastite nacije, a ne na trčanje za svojim sebičnim interesima, dok bi sva moralna i materijalna zla koje je prouzrokovalo građansko društvo i kapitalizam slobodnog tržišta bili ukinuti u novoj fašističkoj državi. Da čitateljstvu bude jasno, dosta je reći da vizija fašističke države ne znači ukidanje privatnog vlasništva kao u komunizmu, ali podrazumijeva ukidanje klasnog antagonizma. To znači da bi uporaba privatnog vlasništva bila ograničena voljom države; ako država poduzetniku naredi da, npr., podigne plaće, poduzetnik je mora poslušati, inače mu slijede batine, zatvor ili u krajnjem slučaju logor. S tako prikupljenim sredstvima, fašističke država uvodi politike zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, socijalnu stanogradnju, gradnju radničkih odmarališta… Dakle, prvi
koncept socijalne države uveli su fašisti, ali uz koju cijenu: da bi se izgradio novi fašistički čovjek i fašistička država, potrebno je prethodno očistiti naciju od njezinih neprijatelja: Židova, Roma, ljevičara... – smatra Đurašković te dodaje da su fašisti u početku bili radikalno antikapitalistički i antikonzervativno nastrojeni: u Crkvi i u tradicionalnoj obitelji vidjeli su prepreku stvaranju nove fašističke nacionalne zajednice i nacionalne države. Međutim, takvom politikom osvajali su vrlo mali broj pristaša pa su se iz praktičnih razloga brzo preobrazili u najradikalnije branitelje nacije od komunizma, dok su s druge strane ublažili antiklerikalne i antikapitalističke tonove. Pa su onda dobili potporu Crkve, desnih stranaka koje, kakve god imale odnose prema fašizmu, u komunizmu su vidjele najveću opasnost. I dobili su potporu poduzetnika, jer su im fašisti nudili zaštitu od komunizma i radničkog pokreta uopće. U praksi su postojale i velike razlike između država. Talijanski je fašizam, govori Đurašković, imao ideju nacije utemeljenu dominantno na superiornoj talijanskoj kulturi te nije bio izvorno antisemitski, dok je nacizam u središtu imao biološku
ideju rase, po kojoj su Nijemci genetski pripadali arijevskoj rasi, a Židovi do zadnjeg bili genetski nametnici.
U vrijeme kada su Mussolini i Adolf Hitler došli na vlast u svojim državama, u Rusiji, a kasnije i Sovjetskom Savezu, na vlasti su bili komunisti Vladimira Iljiča Lenjina. Neki su politički komentatori smatrali da su dva režima bila u osnovi ista, jednako kao i dvije
ideologije koje su državu stavile u središte politike, a pojedinca ostavile na margini. No Đurašković naglašava da postoje velike razlike o kojima treba govoriti.
– Oko toga postoji veliko frazerstvo, kako slijeva tako i zdesna. Slijeva možete čuti kako je komunizam plemenita ideja, ali krivo provedena, dok je fašizam zločin u ideji i praksi. Pa je po tome holokaust cilj sam po sebi, a gulag sredstvo kojim se pokušalo ljude uvesti u komunizam. Sasvim pogrešno: i fašistički i komunistički zločini podjednako su bili cilj za ostvarenje fašističkog i komunističkog društva. Obje ideje počivale su na tome da su ljudima obećavale ostvarenje raja na zemlji nakon što se uklone klasni i nacionalni/rasni neprijatelji. Iz toga desnica izvodi znak jednakosti između fašizma i komunizma, ali griješi. Dvije su
goleme razlike – smatra ovaj politolog.
– Prva je što je fašizam u potpunosti odbacio ideje prosvjetiteljstva, koje ono dijeli s kršćanstvom: da su svi ljudi slobodni i jednaki te im je podaren razum kojim razlikuju dobro i zlo te stoga imaju autonomiju djelovanja. Fašizam je na ljude gledao kroz krajnje
pojednostavljenu darvinističku ideju: čovjek je najsavršenija zvijer u prirodi, a ljudi se među sobom razlikuju po sposobnostima koje su genetski dane, poput čopora vukova koji su različite snage. Po zakonu prirodne selekcije, najsposobnija je nordijska rasa, a Židove treba ukloniti s lica zemlje kao parazite budući da se i vukovi gledaju riješiti krpelja na sebi. Naravno, i ova ideja ima višestruke varijacije s obzirom na lokalnu narav fašizma, ali zajednička mu je buna protiv vrijednosti prosvjetiteljstva jer svoju naciju smatra izabranom zajednicom gospodara nad manje vrijednim nacijama. S druge strane, komunizam smatra
da građansko društvo nije do kraja provelo načela prosvjetiteljstva, tj. ideje Francuske revolucije, te kako će tek komunistička revolucija ostvariti slobodu, jednakost i bratstvo koji su cijelom ljudskom rodu obećani 1789. godine – govori Đurašković.
– Iz ove temeljne ideološke razlike proizlazi i razlika u karakteru zločina: nacistički i fašistički zločini nužno vode u genocid, što je po definiciji djelomično ili potpuno fizičko uništenje neke populacije, čije kriterije određuje počinitelj. Naime, vi ste kao Židov ili Rom, ili čak homoseksualac, mogli biti i njemački nacionalist, ali to vas ne spašava: uništenje je određeno za sve pripadnike neke zajednice jer su biološki nečisti. Njemački nacizam, ali i ustaški režim, propisima je odredio tko je arijevac, a tko nije. U komunizmu, s druge strane, nema jasne kategorije neprijatelja: klasni neprijatelj nije određen nikakvim kriterijima te je vrlo arbitraran. Vi se možete 'pokrstiti', tj. izborom postati komunist iako ste pripadnik neprijateljske klase. Imate i kod nas mnogo primjera toga, a najpoznatiji je Miko Tripalo. Zato su komunistički zločini rijetko kada imali genocidan karakter, poput npr. gladomora u Ukrajini. Komunističke zločine po mehanizmu možete usporediti s inkvizicijom: gulag je bio jedno veliko inkvizicijsko mučilište, gdje je najbrutalnijim psihičkim i fizičkim sredstvima trebalo od narodnih neprijatelja napraviti nove komunističke ljude. Ako pri tom ljudi masovno
umiru, to je samo znak da nemaju snage i volje za tu transformaciju. Kako u istragama inkvizicije nitko nije siguran, pa ni sam inkvizitor, tako su funkcionirale i velike čistke u Sovjetskom Savezu u drugoj polovici 1930-ih godina: one su bile usmjerene na komuniste; smrtno je stradalo oko milijun ljudi, od čega i dvojica šefova tajne policije NKVD-a koja je provodila čistke i upravljala gulagom, Genrih Jagoda i Nikolaj Ježov. S druge strane, u fašizmu, ako ste bili arijevac te se niste bunili protiv režima, ne bi vam dlaka s glave nedostajala. Tako da komunistička ideja, pa i zločini, dosta dijele s Crkvom, dok je fašizam najviše protukršćanski i nehuman pokret koji se javio u ljudskoj povijesti iako se postavio kao zaštitnik vjere i Crkve protiv komunizma. Međutim, ovo ne znači aboliciju komunističkih zločina: njih treba procesuirati te se društvo s njima treba suočiti. Samo je pogubno izjednačavanje fašizma i komunizma jer na kraju vodi društvenoj bar djelomičnoj aboliciji fašizma. Ta je posljedica krajnje opasna – smatra Đurašković.
Također, fašizam i tradicionalne desne diktature, poput Francove ili one Antónija Salazara u Portugalu, nipošto nisu iste.
– Ono što razlikuje autoritarni desni nacionalizam i fašizam je što desni konzervativni autoritarci teže isključivo obraniti tradicionalne vrijednosti i tradicionalno ustrojstva društva protiv ljevičara i liberala, dok fašisti streme revolucionarnoj izgradnji novog čovjeka i nove države. Radikalni desni autoritarci vukli su svoj vrijednosni sustav iz nauka Crkve, dok su fašisti trpjeli Crkvu kao nužnog saveznika dok traje rat; i Hitler i Mussolini planirali su uništiti Crkvu nakon što dobiju rat. Razlika se najbolje vidi na primjeru Francove Španjolske: tijekom građanskog rata španjolski fašisti zvani falangisti bili su vrlo jaki unutar frankističkog pokreta.
Franco je trebao falangiste kao fanatične borce i militante, no nakon rata ih je marginalizirao, ako ni zbog čega, onda zbog falangističkog antiklerikalizma. Franco je, logično, upravljao državom skupa s Opus Deijem. Tadašnja doktrina Opus Deija također dobro utjelovljuje razliku desnog autoritarizma u odnosu na fašizam: ne intervenirati u ljudske odnose, poput siromaštva i socijalnih razlika, jer su one dane od Boga, a ljudi se ne spašavaju djelovanjem javnog sektora države, već vjerom u Boga – zaključuje ovaj politolog.
Pogledajte OVDJE sve tekstove iz specijala.
Video: Putinovo obraćanje javnosti
istina nije isto..komunizam je sto puta gori..ali po svakom segmentu pogotovo po brojkama zločina i pobijenih ljudi..nemjerljivo sa bilo kojem ideologijom ili pokretom u cjelokupnoj ljuskoj civiliziciji....i dan danas nije nažalost nestao..