George Bush tata - amblem jednog sustava - veselo je telefonirao saudijskom princu obavijestivši ga da su na njegovu zemlju ispaljeni SCUD-ovi iz Iraka, ali su ih američki "patrioti" sve presreli i uništili. A princ briznuo u plač. "Ali kažem vam da su ih naši "patrioti" sve uništili", pokušao ga je utješiti Bush. "Zato i plačem jer sam ja platio i jedne i druge", bio je neutješan princ.
Bila je to jedna od omiljenih diplomatskih anegdota "o biti akcije" kada je savezničkom Pustinjskom olujom protiv Iraka George Bush tata počeo graditi novi svjetski poredak. Deset godina poslije ili, točnije, od rujna do prosinca ove godine George Bush sin - doista tek amblem jednog sustava - antiterorističkim ratom poredao je iza sebe sve koji su željeli ostati u igri i pravodobno shvatili pravila. Od daleke rezolucije Vijeća sigurnosti 678., koja je dopustila uporabu sile protiv Iraka ako se do 15. siječnja 1991. ne povuče iz Kuvajta, do rezolucije 1386. kojom je krajem ove godine već politički potpuno marginalizirano Vijeće sigurnosti tek primilo na znanje i blagoslovilo američke rezultate i planove u ratu u Afganistanu, iz temelja se promijenio način upravljanja svijetom. Ključevi su Svijeta definitivno i nedvosmisleno premješteni u Washington. U međuvremenu, i protagonisti ratova u Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini te naposljetku na Kosovu i u Makedoniji imali su ulogu u stvaranju toga novoga svjetskog poretka. S globalnog stanovišta manje kao "čimbenici", kako su se sami voljeli doživljavati, više kao "cigle" u novoj građevini, koja ih je nadrastala.
Vježba po vježba
Vježba 1: Da bi SAD mogao aktivirati ratne strojeve 1991. protiv Iraka, bio je potreban konsenzus pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i neoborivi argumenti. Saddam Husein ih je otvorenom invazijom Kuvajta dao i nije poštovao ultimativnu rezoluciju za povlačenje. Uz bok SAD-a, politički i vojno, bila je Velika Britanija. Francuska je imala rezerviraniji, intelektualistički pristup, cijeneći (ispravno) da je ipak kontrola nad izvorima i cijenom srednjoistočne nafte glavni motiv intervencije. Njemačka je bila bliže Francuskoj jer kao tada već jaka gospodarska sila još je bila politički patuljak, s uskraćenim pravom na ratovanje. Uz to, s Francuskom ubrzano je gradila EU kao politički savez. SAD je pobijedio.
Vježba 2: Rat u Hrvatskoj SAD je velikodušno prepustio nastajućem EU. Sa sigurnosnog aspekta nije bio opasan za širu regiju, a mogao je pokazati da EU ne može imati jedinstvenu i djelotvornu vanjsku politiku. Njemačka je iskoristila priliku da spoji budući gospodarski interes s političkom afirmacijom, podržavajući hrvatsko (i slovensko) osamostaljenje. Francuska se priklonila starim prijateljima Srbima. Velika je Britanija pragmatično preuzela vodstvo priklonivši se tada izglednijoj opciji - velike Srbije. EU se u nastajanju politički podijelila. NATO nije mogao intervenirati bez rezolucije Vijeća sigurnosti. A rezolucija formalno nije bila moguća jer Hrvatska još nije bila članica Ujedinjenih naroda.
Vježba 3: Bosna i Hercegovina ušla je u rat kao država s obećanim međunarodnim priznanjem, a Velika Britanija, prigrabivši ulogu svojevrsne europske Amerike, ušla je u ratne igre u BiH s političkom inicijativom - podržavanja jačeg, odnosno opcije velike Srbije. Rezolucija koja bi odobrila vojno djelovanje NATO-a bila je teorijski moguća, ali ju je bilo nemoguće politički usuglasiti jer bi ugrozila (britanske i francuske) UN mirovne snage. EU je bio vojno nemoćan i politički razjedinjen. SAD je marginalizirao Vijeće sigurnosti i UN, stvorio neformalni pandan Vijeću sigurnosti - kontaktnu skupinu, u akciju uključio NATO, koji je tada još funkcionirao kao vojni savez. Napravio kakav-takav mir. I iznad svega, nametnuo se za nositelja europske sigurnosti.
Vijeće sigurnosti samo potvrđivalo
Vježba 4: Sjedinjene su Američke Države 1999. potpuno zaobišle Vijeće sigurnosti i prvi put povele NATO u vojnu intervenciju unutar neke treće države - SR Jugoslavije - obrazlažući je humanitarnim porivima. NATO je bio samo paravan za američku vojnu intervenciju, Velika je Britanija bila najpragmatičnija, znajući koga treba slijediti i ne izgovarajući na glas rezerve. Francuska je vrlo rezervirano promišljala, Njemačka šutke slijedila. EU kao vanjskopolitički čimbenik nije postojao, Vijeće sigurnosti na kraju samo je zabetoniralo prisutnost NATO-a na Kosovu, sve dok SAD to smatra potrebnim.
Vježba 5: U Europi je otvoreno još jedno krizno žarište, u Makedoniji, državi koju je Europsku uniju prvu uključila u proces stabilizacije i pridruživanja, koja je bila pošteđena srpske invazije devedesetih upravo zahvaljujući misiji mirovnjaka iz SAD-a na granicama prema Kosovu i Srbiji. Teško je povjerovati da su albanski ekstremisti, mahom s Kosova, to mogli učiniti bez prešutne američke podrške. Žarište je tek primireno i još otvoreno. Može li ga EU trajno riješiti? Uz to, ono i dalje podgrijava opciju podjele balkanskih država po etničkim granicama i ponovno može ojačati politike etničkih podjela u BiH i u SRJ, odnosno Srbiji. Hoće li se Europa moći s time nositi ako se SAD počinje, kao što najavljuje, povlačiti s Balkana? Ili će SAD još jedanput biti gospodar europske sigurnosti?
Vježba 6: Nakon terorističkih napada na New York i Washington, George Bush sin - amblem jednog sustava - pokrenuo je naoko čudnovati rat u Afganistanu protiv naoko osumnjičenog Osame bin Ladena i Al-Qa"ide uz popratno svrgavanje ekstremno-islamističkih talibana, koje je još njegov tata krajem osamdesetih svesrdno podržavao. Nova američka akcija nije razotkrila da je talibanski režim diskriminirajuć, brutalan i krvav. Znalo se to od 1996. otkad su preuzeli vlast. Ali tada nikome nije smetao. Skrenuo je, međutim, pozornost na to zašto je baš danas zasmetao. Nakon što je ovladao Bliskim istokom i jugoistočnom Europom, SAD ide dalje na istok. Treba ovladati komunikacijama ključnima za povezivanje Azije i Europe, koje prolaze preko Afganistana, kojim će prolaziti plinovodi, naftovodi, optički kablovi, treba uspostaviti vojnu bazu u Pakistanu iz kojeg je tako blizu Kašmir, odnosno Indija, Pendžab, odnosno Kina.
Blair nedvosmisleno prvi uz Busha
Regionalni ratovi protiv terorizma postali su posljednjih godina dio službene američke strategije. Teroristički napadi na New York i Washington dali su legitimitet takvoj strategiji, učinili je nuždom. Iako se poslije prilično jasno pokazalo da su američke tajne akcije u Afganistanu prethodile terorističkim napadima na Ameriku.
I kako su se poredali u novome poretku? Blair, amblem brzomisleće i pragmatične britanske politike, prvi je nedvosmisleno stao uz Busha, preuzevši čak diplomatsku inicijativu, u ulozi svjevrsnog mosta između SAD-a i Europe te SAD-a i islamskih zemalja. Schröder, amblem proračunate Njemačke, s malom zadrškom u djelovanju, u drugoj je rundi ubacio svoje specijalce u "mirovnu" misiju, učvršćujući tako njemačku gospodarsku prisutnost od istočne Europe do dalekoistočne Azije. Pritom je, uz pomoć "zelenog" šefa diplomacije Fischera, pomeo antiratne stavove koalicijskih "zelenih" partnera. Putin je procijenio da se sa SAD-om više ne može natjecati, nego je mnogo korisnije surađivati. Francuska, odana antiameričkom skepticizmu i sveobuhvatnim promišljanima i propitivanjima svake politke, nije izdala ni ovaj put europsku intelektualističku tradiciju. Ali, poslala je svoj nosač zrakoplova u Indijski ocean kad je već svaka školjka u njemu imala buduće vlasnike. NATO više nije postojao kao vojni savez, nego tek kao neko vijeće za političko-moralnu podršku. EU nije postojao kao vanjsko-politički čimbenik. Vijeće sigurnosti, već odavno u sjeni, pojavilo se tek na kraju da izda papir koji američka istraživanja po Tori Bori prevodi u neku formu.
Sljedeće vježbe: George Bush sin bacio je oko na Afriku, ponajprije na Somaliju, sljedeće terorističko središte, među brojnima na afričkom kontinentu. Poruka je zanimljiva, osobito nakon što se bin Ladenu, izgleda, izgubio trag. Nakon što je poslao izviđače da promotre somalijsku terorističku mrežu, velikodušno je ponudio svim državama koje imaju problema s terorizmom, a ne znaju kako ih riješiti, da pozovu SAD - koji to zna. Hoće li se afričke države odlučiti u sljedećoj godini pozvati američke specijalce da im pomognu u borbi protiv terorizma ili će čekati da im specijalci dođu sami?
Afrika, u doba staroga kolonijalizma, nikada nije bila američka kolonija. Bila je najvećim dijelom britanska i francuska, nešto manje nizozemska, belgijska, portugalska i njemačka. Tko uz SAD ima najviše šanse u utrci za neokolonijalne gospodare, koji će se ovaj put zvati osloboditelji od terorizma? Britanija je uvijek uz bok pobjedniku, Njemačka traži svoju priliku, Francuska je sa svojom intelektualističkom politikom definitivni gubitnik, ostale nisu spomena vrijedne. NATO postaje više politička nego vojna institucija. EU ne može postati vanjskopolitički subjekt. Vijeće sigurnosti postaje pisar na kraju. Biste li Georga Busha sina odabrali da vas vodi u budućnost? Ako ste pametni - ne. Ali budućnost više ne trpi vođe, a i pamet opterećuje.
Piše Višnja Starešina
