Nakon „Charlie Hebdoa“ i „Bataclana“, nije bilo pitanje hoće li islamistički terorizam u novim žrtvama tražiti smisao svoga postojanja, nego gdje će ih i kada naći; nakon Pariza, prijestolnice prosvjetiteljstva i civilizacije duha i kulture, s kojima nikakvi religijski fundamentalizam ne može koegzistirati, teroristi su mučki i surovo udarili na Bruxelles, političku metropolu Europe s kojom nijedan vjerski fanatizam ne može naći zajednički jezik.
Udaraju gdje najviše boli
Jer Europa je, uza sve svoje loše strane, koje svakodnevno pokazuje ovdje i ondje, potvrđeni prostor ljudskih prava i sloboda, ravnopravnosti žena i muškaraca, pravne države i jednakosti svih građana, odvojenosti, barem deklarativne, vjere (Crkve) i politike (vlasti), poštovanja manjina i uvažavanja različitosti. Vrijednosti, dakle, posve oprečne svakome fundamentalizmu. Otuda je dobra meta teroristima. Teror(izam) postaje sve više i sve tragičnije drugo ime za rat koji radikalni islamski krugovi vode protiv Europe, oslanjajući se na vlastiti „kadar“ koji se nije uspio integrirati u tu i takvu Europu još uvijek otvorenih granica i snošljive političke kulture.
Pokaže li se još jednom da je socijalni barut europske proizvodnje, da je psihološki aktiviran nezadovoljstvom ljudi koji su rođeni, školovani i odgojeni u Europi, da su u sistemu terora pronašli političku zemlju azila, jer se nisu uspjeli integrirati u europskim socijalnim, gospodarskim i kulturnim institucijama, dramatično bi mogle porasti napetosti prema toj kategoriji stranaca: kao što je Europa za njih strana zemlja, za čiju su nesreću u stanju dati i vlastiti život, i ugrožene europske države i njihovi državljani mogli bi njih početi jače doživljavati strancima. Svako nasilje i zločin samo produbljuje ponor između „domorodaca“ i „doseljenika“ na kontinentu koji je svoje zlatne godine uživao kad je uspijevao ostvariti harmoniju između dviju polovica jedne te iste Europe. Sa svakim novim atentatom Europa se udaljava od svoje slavnije prošlosti i približava neizvjesnijoj budućnosti.
Glavni stratezi najnovijeg zločina pomno su planirali da svoje borce-samoubojice rasporede na strateška mjesta; to što su uspjeli doći pred samo sjedište čuvanih europskih institucija postavlja pitanje kako su bile čuvane, a ne ostavlja nikakvu dvojbu komu su teroristi adresirali svoju krvavu poruku; to što im je pošlo za rukom da paraliziraju žile kucavice jednog modernoga grada, kao što su zračna luka i podzemna željeznica, svjedoči da u tome besmislu i ludilu ima i nekoga sistema. Teroristi udaraju tamo gdje najviše boli: proizvode sveopći strah, ne pitajući za žrtve. To je današnji teror(izam).
Kao zemlja koja je najviše pretrpjela u posljednjih godinu-dvije dana, Francuska je visoko podigla rampu izvanrednoga stanja, dugih cijevi na javnim mjestima i oštrije kontrole na granicama, kao prve linije obrane od terorizma. Veliki Pariz živi normalno, ako se u tim uvjetima može normalno živjeti. Što može poduzeti Belgija da zaštiti svoje državljane, ali i da europskoj prijestolnici dade nužnu sigurnost i mir, koje su teroristi ozbiljno uzdrmali. Njihovi ideolozi i nemaju drugi, ni dublji cilj, nego da ubace klice nesigurnosti i sumnji među građane koji će morati početi kalkulirati: kuda se sve mogu kretati? Uime vlastite neslobode, koju su sami izabrali, teroristi ubijaju slobodu drugih ljudi. To je posljedica današnjeg (teror)izma.
Ima li Europa dovoljno snage
Atentat u Bruxellesu još će jednom potjerati vodu na mlin krajnje desnice, koja ionako koristi široki teren za ksenofobičnu politiku o „nepoželjnim strancima“, kao što je to već viđeno u Parizu, gdje Marine Le Pen maršira na vlast kao Djevica Orleanska, i na tim nesretnim sudbinama žrtava suludoga terora gradi svoje političke planove o izlasku iz Europe. Stvarne proeuropske snage guraju se na ovaj način u defenzivu, jer im je sve teže braniti sustav otvorene Europe dok njeni građani stradavaju od islamističkog terora i moraju živjeti u sve većem strahu. Ima li „stara dobra Europa“ dovoljno snage i mudrosti da zbaci sa sebe prljavi veš terorizma i da sačuva zdravo dijete europskoga ujedinjenja, koje bi moglo postati druga žrtva današnjega (teror)izma.
Sa svakim novim atentatom takva operacija razdvajanja postaje sve teža, ali nije nemoguća. Ako se, za početak i za kraj, problem terorizma temeljito raščlani na svoje unutrašnje i vanjske sastavnice, i na osnovi toga odredi što Europa može, a što ne smije činiti, da bi sačuvala svoj mir, sigurnost i perspektivu. Da bi ostala Europa, politički kontinent slobode i ljudskih prava, u svijetu starih i novih ugroza.
>> Hvala Bogu da sam jutros odlučila zdravo živjeti i ići pješice pa sam tako izbjegla metro
>> Đokovićev brat bio u zrakoplovu za Bruxelles: 'Cijeli grad se ugasio'
